Bio je kraj studenoga 2011. kad je Danis Tanović pročitao novinsku priču o slučaju Senade Alimanović, Tuzlanke, koja je deset dana u utrobi nosila mrtvo dijete, petomjesečni fetus, jer nije imala niti zdravstveno osiguranje niti je mogla platiti 980 maraka, koliko su liječnici tuzlanske bolnice tražili kao preduvjet za intervenciju. Nažalost, važna činjenica u cijeloj priči je to da je Senada Alimanović pripadnica romske nacionalne manjine... Život su joj spasili knjižica na tuđe ime i savjesni doktori iz dobojske bolnice, u koju je došla svega dva sata prije nego što bi za nju bilo prekasno.
Berlinale je otvoreno 7. veljače i trajat će 11 dana. Na njemu će biti prikazano 400 filmova, od kojih se 19 natječe za Zlatnog medvjeda, glavnu nagradu koja će se dodijeliti 16. veljače.U nevjerici da bi doktori mogli bilo koga ostaviti u ovako teškom zdravstvenom stanju, prepustiti bolesnika nesnošljivim bolovima, izvjesnoj sepsi i mogućem fatalnom kraju, Tanović moli kolegicu, sarajevsku producenticu Amru Bakšić Čamo, da istraži slučaj. U selu u okolici Tuzle, koje će ubrzo posjetiti zajedno s Bakšić Čamo, proslavljeni redatelj uvjerit će se da je svako slovo u nesretnoj priči ove romske obitelji – koju čine Senada, majka i supruga 'berača željeza' Nazifa Mujića, i dvije kćeri – istina. Iz ovih posjeta i angažmana sedmočlane ekipe izrodila se ideja o filmu Epizoda u životu berača željeza, koji je uvršten u natjecateljski dio jednog od svjetski najznačajnijih filmskih festivala, koji se narednih dana održava u Berlinu.
Film je koštao 35.000 KM, a oprema i ekipa do tuzlanskoga se sela vozila u kombiju.Film će, u vrlo oštroj konkurenciji za prestižnu nagradu Zlatni medvjed, biti premijerno prikazan u srijedu. U ekskluzivnom intervjuu za Radio Sarajevo, Tanović govori o svojim motivima i o procesu nastanka ovog žanrovski vrlo neobičnog filma.
Tanović nam otkriva da je jedan od prvih izazova bio privoljeti Erola Zubčevića da bude (glavni) snimatelj – ali bez rasvjete:
"I za to mu treba uručiti medalju za hrabrost. Pristao je i pogledajte kakav je posao napravio. Svi koji se bave ovim poslom, mogu zamisliti što znači raditi bez rasvjete..."
Je li ovo dokumentarni ili igrani film? "Time neka se bave filmski analitičari. Ono što mogu reći je da nikad do sada nisam radio na ovakav način, da akteri stvarnog događaja glume sami sebe i ponovo proživljavaju svoju nesreću. To je bila dosta riskantna odluka, ali mislim da je bila ispravna. Ovaj film je, mišljenja sam, napravljen onako kako je trebao biti napravljen – hiperrealistično. Ono što sam htio prikazati nestalo bi ili u mentalnom ili tehničkom fotoshopu." Uloge u filmu ostvarili su: Nazif Mujić, Senada Alimanović, Sandra Mujić i Šemsa Mujić. Producenti filma su Amra Bakšić Čamo i Čedomir Kolar, a pored scenarista i redatelja Danisa Tanovića, ekipu filma čine još i direktor fotografije Erol Zubčević, montažer Timur Makarević, dizajner zvuka Samir Fočo, te izvršni producenti Adis Đapo i Adnan Beširović.O počecima stvaranja ovog djela Tanović dodaje: "Kad smo odlučili raditi tako, onda smo rekli 'idemo snimati, pa ako ne bude funkcioniralo, ništa'. Problem je kad napraviš film od milijun, dva, pa ne valja. A ovdje je bilo 'hajde da probamo, pa ćemo vidjeti'. Erola znam već dugo vremena, radili smo već zajedno i znam da dobro funkcioniramo u timu. U tom našem početnom entuzijazmu ubrzo nam se pridružio dio ekipe koja je radila na filmu Cirkus Kolumbija i tako je sklopljen mali, ali odličan tim."
U nastavku razgovora redatelj ističe da Senada i Nazif u početku nisu bili voljni podijeliti priču pred Tanovićevim kamerama. "Uvukao se u njih, bit će, onaj balkanski strah, ona spoznaja što se desi bilo kojoj, a pogotovo romskoj obitelji koja se usprotivi klasi odabranih." "Željeli su ispričati priču, ali emocije su im bile pomiješane. Strah, a pritom nisu ni znali tko sam ja..."
Kako ste ih uspjeli nagovoriti? "... Odrastao sam u Sarajevu i imam taj street wise (smijeh, op.pr.), što bi rekli Englezi. Kad odrasteš na Mejtašu, neke stvari u glavi ti se poslože na određen način (smijeh, op.pr.)."
"Kad smo došli u selo, prvi put, hodamo okolo, ja snimam fotografije, kad prolazi neki stari kombi", nastavlja pričati Tanović, "i stane pored nas. To je jedan od mještana, tad ga nisam znao, i kaže mi 'pet maraka'. Pitam 'što je pet maraka?', kaže on 'to što si slikao moj auto'. Ja okrenem aparat, pokažem mu fotografiju i izbrišem je. Da sam tu dao pet maraka, film bi koštao 350 hiljada (smijeh, op.pr.)." "Kad se 'taj sistem' uspostavio", dodaje redatelj, "svi su počeli dolaziti i nekako im se dopalo to što se radi."
Dobitnik Oscara režiju je 'naučio' kroz snimanje u ratu. Opkoljeno je Sarajevo svakodnevno, dvije godine, bilježio kamerom. 'Da, još uvijek imam više sati materijala u snimanju u ratu, u dokumentarnim uvjetima, nego u igranim.'Zašto se Tanović od svih tema u ovoj kompliciranoj i brutalnoj zemlji odlučio baš za ovu? "Zato što sam otac petero djece i mene to dira na poseban način... Mogu razumjeti kako se može osjećati otac, suprug kome je obitelj u opasnosti, a on je nemoćan. Taj dio priče mi je jeziv. Naravno, ona prolazi kroz strašne fizičke i emotivne patnje, ali ja sam najviše razmišljao o njemu, o Nazifu, o toj njegovoj nemoći da ih zaštiti. On preživljava tako što skuplja, odnosno bere, kako oni kažu, željezo i jedino tu zaradi nešto malo.
To me je opčinilo, ta pomisao kako se on mora osjećati teško, jadno, odvratno kad ne može pomoći svojoj ženi koja umire. Njegova me je pozicija u svemu tome najviše užasnula", iskren je redatelj. Zapis tragedije jedne patrijarhalne obitelji nastao je, doznali smo, bez scenarija, a evo kako je to iskustvo izgledalo iz Tanovićevog kuta: "Ona (Senada, op.pr) je tu, ali je povučena. On (Nazif, op.pr.) nosi sve. Pritom, njeno stanje je trpno. Ona leži i čeka da se nešto desi. On je taj koji ide okolo i traži izlaz i ja ustvari najviše njega pratim. Ja nisam redatelj psiholoških stanja, volim pokret, dešavanje, akciju. Pratili smo ga u stopu, zajedno s njima proživljavali to što im se dogodilo, a putovali smo bez scenarija."
Brojne su osobe Tanovića odgovarale od toga da radi ovaj film, no redatelj je bio nepopustljiv:
"Mislim da su to najljepše stvari, kad osjetiš unutrašnju potrebu da nešto napraviš. Volim raditi stvari iz inata." Plakat za film, crtež inspiriran fotografijom Roma na deponiju, izradila je sarajevska Fabrika. Tanović je mišljenja, kako nam je rekao za kraj, da je ovo možda dosad najljepši plakat koji je kreiran za njegova filmska djela...
Film Epizoda u životu berača željeza nastao je u produkciji SCCA/pro.ba u koprodukciji s A.S.A.P Films iz Pariza i Vertigo/Emotionfilm iz Ljubljane. Film je većinski financirala Fondacija za kinematografiju Sarajevo, a realizirana je u suradnji s partnerima Fabrika d.o.o. Sarajevo i restArt Ljubljana, piše Radiosarajevo.ba.
