Nikad nisam voljela svu tu modernu tehnologiju i jebene novotarije koje su nam kapitalističke svinje stalno pokušavale uvaliti.

Prokleti slogan buy work consume die više nije bio riskantni natpis sprejem na zidovima velikih korporacija, već je postao sasvim normalna svakodnevnica.

Isto kao što nisam voljela elektroničke gluposti, nisam voljela ni upuštati se u veze. No na kraju je ispalo da ne mogu ni bez jedne od tih dviju stvari. Iako, da sam jači karakter, riješila bih oba problema. Postojali su lijekovi za suzbijanje privlačnosti i tih emocija, no oni nisu mogli ukloniti osjećaj usamljenosti. Također su postojali kampovi gdje su živjeli ljudi daleko od tehnologije, no ne bih dugo izdržala u tim uvjetima, luksuz lakšeg života već mi je predugo kolao venama.

Bezvoljno sam utonula u spužvasti naslonjač presvučen lateksom boje rigotine. Nisam bila zadovoljna sobom niti svojim životom. Bila sam u kasnim dvadesetima, gostovala od rođenja u tijelu koje nije bilo poboljšano estetskom kirurgijom. Sise su mi i dalje bile brižna trojka, a lice je lagano počelo dobivati linije, te mi ljudi više nisu kao nekad davali manje godina nego što zapravo imam.

Trećerazredna roba, kako bi rekli bogati mamini sinovi. Živim s majkom, a do radnog mjesta imam tri sata leta. Ne ostane mi baš vremena za privatni život. Možda mi se zato ponekad čini kako nemam vlastitu osobnost.

- Barem imaš posao. I to dostojanstveni. Nešto čega se ne sramiš – tješila bi me frendica.

Možda bi me to i oraspoložilo da te riječi nisu bile izgovorene kroz izbrušene poludijamantne prevlake na zubima koje su koštale koliko i moja petogodišnja plaća. Nju sam zarađivala provjerom ispravnosti elektroničkih dijelova u jednoj maloj privatnoj firmi. Nadala sam se da će dan kad će je velike korporacije zgaziti, zbog čega ću ja ostati bez posla, doći što kasnije.

Na TV-u je započeo niz reklama koje su mi dale do znanja da mi život može biti savršen ako potrošim brdo love na njihove proizvode. Hologramska plastična ljepotica s IQ-om laboratorijski uzgojenog križanca guštera i činčile s lažnim osmjehom broj trideset i dva koketno napušta ekran i predstavlja mi novi isprdak korporacije New Life u obliku nekog čipa vjerojatno vrednijeg od moje bijedne egzistencije.

Dummy system, novi izum New Life inženjera upravo je stigao na tržište, kreiran je samo za Vas kako bi ste živjeli poput čovjeka novog doba. Sjetite se dana kada ste poželjeli da vrijeme prođe brže. U čekaonici ste, a kilometarski red je pred Vama? Na svečanom ste ručku s punicom? Često putujete, a odredište je udaljeno barem sat vremena vožnje? Od sada Vam ovakve situacije neće predstavljati nikakav problem. Sve što trebate je prepustiti se u ruke našim stručnjacima i postati gospodarima svoga vremena.

Nakon što je sve to izblebetala, plastic fantastic se raspala u sitnim pikseliziranim česticama, nakon čega je ekran zauzeo prizor mladog poslovnog čovjeka kako se vozi u podzemnom Transport Ghost-u. U zraku su lebdjele brojke koje su pokazivale da je trenutno 06:26. Zatim je njegovo lice bilo zumirano, te se na njemu vidjela promjena, kao da je odlutao mislima. Vrijeme se sa 06:26 stalo ubrzano mijenjati sve do 08:15, nakon čega je fokus ponovno bio na njegovom licu. Izgledao je zbunjeno i u nevjerici je pogledavao brojke koje su titrale u zraku pred njim. Automatska vrata su se otvorila i on je izašao.

Zamislila sam se. Svaki dan provedem ukupno šest sati putujući. Šest sati tokom kojih, ako ne spavam, razmišljam o tome kako je moj život propali slučaj. Razbijam glavu mislima kako već jednom moram naći prikladnog partnera zdravog genetskog materijala, roditi dijete, budući da su opet aktualne zabrane bioinkubatora, naći vlastiti stan, drugi posao... Koliko li sam se puta zapitala kako bi bilo divno da za to vrijeme netko drugi zauzme moje mjesto. Prvi put u životu, restartala sam reklamu i pogledala je još nekoliko puta.

***

Srce mi je pumpalo preplašenu krv žilama dok je letjelica s kapacitetom od dvadeset putnika polijetala. Sjedala su bila stara i trošna, baš kao i izrazi lica ljudi oko mene. Nadala sam se da je pogon ipak u boljem stanju. No, moj strah nije bio uzrokovan letenjem, na to sam se već odavno navikla. Svijet oko mene je zatitrao, to mi se često događalo u zadnje vrijeme. Zaključila sam kako obavezno moram posjetiti stručnjaka da me pregleda. Utaknula sam cjevčicu u utor iza desnog uha i brzo zatreptala nekoliko puta. Izbornik koji sam samo ja mogla vidjeti pojavio mi se pred očima. Dlanom sam prošarala zrak ispred sebe i odabrala opciju dummy system - stand by – 3 hours. Ovo je moj peti put da koristim ovaj sustav i strah me već trebao proći. Taj sustav je bio odličan. Uključila bih ga, čula čudno pištanje i zatreptala. I samo tako, u treptaju oka, prošla bi tri sata. A za to vrijeme A.I. dummy system bi preuzeo moje osnovne funkcije, kratko odgovarao na pitanja putnika oko mene, otišao do zahoda obaviti nuždu ako je to tijelo zahtijevalo i slično. Osim toga, imao je nevjerojatnu karakteristiku učenja, skenirao bi sjećanja i razmišljanja, te na temelju toga mogao djelovati u skladu s mojim karakterom. Naravno, sve što se događalo s tijelom dok bih ja bila off bilo je snimljeno u programu i mogla sam snimku reproducirati kad god sam htjela.

Dijelilo me još nekoliko sekundi od stand by stanja kad je jedan muškarac maknuo sa sebe sigurnosne pojaseve - radili su na biosenzore - i naglo ustao. Bio je u kasnim četrdesetima, koštunjave građe i duboko usađenih tamnih očiju. Pomalo me podsjećao na likove u prastarim western filmovima, samo što je bilo nečeg psihotičnog na njegovom licu. Približio mi se toliko da sam mogla osjetiti njegov zadah. Panika mi je opalila šamar dajući mi do znanja da se trebam zabrinuti. Tada se začulo poznato zujanje i svega je nestalo.

***

Zatreptala sam preplašeno. Jezivog čovjeka više nije bilo, a ja sam se opustila u naslonu. Na trenutak sam zaboravila tko sam, čak i vlastito ime. Trebalo mi je nekoliko sekundi da ponovno dođem k sebi. Tek sam tada primijetila dvije neobične stvari. Prva je bila da nisam bila vezana, a druga da se kroz prozor jasno vidjelo da smo već na pisti, umjesto u zraku. Trnci jeze prošarali su mi tijelom, tjerajući me da razmišljam o onim očima koje kao da su poput crne rupe uvlačile materiju u sebe.

Ustala sam i panično počela ogledavati po kabini. Svi putnici su spavali, iako smo već stigli na odredište. Nije bilo službenika koji bi inače došli da nas isprate van. Migoljeći se između tih par redova sjedala, nisam mogla ne zamijetiti da tip kojeg sam posljednjeg vidjela prije nego sam prešla na stand by nije bio ovdje. Izlaz iz kabine bio je zatvoren, nisam mogla doći do piste, ali ni do pilota, što me još više brinulo. Prišla sam uspavanoj ženi pored koje je bilo dijete od nekih osam godina. Lagano sam joj dotaknula rame.

- Oprostite? – obratila sam joj se, no nisam dobila odgovora, zbog čega mi je panika poput računalnog virusa stala harati tijelom.

- Molim Vas, moram razgovarati s Vama! – ponovila sam i malo je jače protresla.

Ništa se nije dogodilo, osim što joj je glava nekako neprirodno pala na stranu. Poput luđaka sam tresla sve te uspavane osobe i vikala da se probude. Ali ništa se nije dogodilo, a čista esencija straha me paralizirala poput otrova. Nekako sam smogla snage da potražim puls na ženi u blizini. Odmakla sam joj bakrenu kosu s vrata – bila je glatka na dodir – i potražila žilu kucavicu. Ništa, kao da sam prstima dotakla površinu kipa.

Mrtvi su, svi su mrtvi. Zašto sam ja onda živa? – stalo mi je odzvanjati umom kao da su mi koštane stjenke lubanje zapravo posvećene zidine Crkve Neokatoličkog Poretka.

Odjednom, vrata su se otvorila. U prostoriju je uletjela postrojba čuvara zakona Unije.

- Lezite na pod i ruke iza glave! – povikao je jedan od njih.

- Ne! Nisam ja ovo učinila! Dummy system, njega sam koristila, ovo je greška! –izbezumljeno sam vikala hvatajući riječi kao da su raspadajući pikseli starih računalnih programa.

Brzo sam prespojila cjevčicu koja je bila povezana s mojim živčanim sustavom i pokrenula Dummy system, trebala mi je snimka svega što se događalo kako bih dokazala svoju nevinost. No, snimka nije bila pohranjena. Osjetila sam kako mi cijelo tijelo počinje drhtati, tek sada shvaćajući da se iz ovoga nikako ne mogu izvući.

- Morati ćemo ga isključiti. – rekao je jedan od policajaca pokazujući prema meni.

Mirno mi je prišao i brzim potezom iščupao sve cjevčice iz utora na mojoj koži. Odjednom, boje oko mene su se istopile. Blještalo je. Našla sam se u novoj dimenziji koja nije bila satkana od materije, već od brojnih podataka. No nije me bilo strah, ovo mjesto bilo mi je i te kako poznato.

Tek sam tada shvatila. Razlog zašto sam stvarala probleme. Razlog zašto su me isključili. Razlog zašto nisam bila zadovoljna sobom kao osobom. Ja sam samo program. Ja sam Dummy system.

Dajana Šalinović

** Tekst je izvorno preuzet s portala arteist.hr