Splitski festival pričanja priča održat će se od 24. do 27. ožujka, a pored mnogih zanimljivih imena, ugostit će i Belmonda Milišu, čovjeka koji je napustio daske koje život znače kako bi postao župnik, a nakon što se ''sukobio'' s nepremostivim razlikama u razmišljanju, napustio svećeničku halju i vratio se glumi.
arti-201002080089006 Na ovogodišnjem izdanju Pričigina Belmondo će imati autorsku večer pod nazivom Jednovjerna ulica, a s obzirom da je poznat kao čovjek koji svojim načinom pričanja dovodi publiku do potpune ekstaze, dobar provod zasigurno neće izostati.
Kako je od glumca postao svećenik, put natrag, čime se trenutno bavi te što nas očekuje na Pričiginu otkrio je u razgovoru za net.hr.
Imali ste neobičan životni put, studirali ste 'sto čuda', diplomirali glumu, pa se toga odrekli. Zatim ste se zaredili kod franjevaca, diplomirali teologiju i bili župnik u Italiji, no na kraju ste se ipak vratili svojoj prvoj ljubavi, daskama koje život znače. Što vas je natjeralo da od glumca postanete svećenik? Motivi koji su na to utjecali mogu se razumjeti samo na iskustvenoj, neverbalnoj razini, pa je tu nemoguće bilo što tumačiti. Još koju godinu prije početka 'mistične' faze svako me zadovoljstvo i svako ostvarenje želja počelo smetati, osjećao sam kako me svijet 'svrbi'. Poželio sam izolaciju, provjeru određenih iskustava koje sam stekao proučavajući različite duhovne tradicije.
Bilo je donekle nepošteno ući baš u katolički samostan s figom u džepu, tj. ne vjerujući ni u jednu katoličku dogmu, ali bio sam nestrpljiv, a to je bio jedini privilegirani prostor takve vrste u mojoj blizini.
Kasnije, kad sam upoznao zanimljive, vrijedne i izvana nevidljive slojeve katoličke duhovne tradicije, ponešto sam se primirio. Ipak, uvijek sam bio svjestan da sam u braku iz interesa, a ne iz ljubavi. Čeznuo sam, zapravo, za nekakvim ašramom znanstveno-spiritualnog tipa, izvan svake institucionalne religije.
U kojoj je mjeri vaše vraćanje glumi uvjetovano činjenicom da ste bolje upoznali Crkvu iznutra, a ono što ste vidjeli nije vam se previše svidjelo? Je li se vaše mišljenje promijenilo zbog nečeg konkretnog ili je na stvari nešto deseto? Dok sam bio samo redovnik, dakle prije početka svećeničke službe, mogao sam do mile volje proučavati knjige, vježbati volju, baviti se komparativnom religijom i meditacijom, mogao sam katoličku praksu uzimati u onoj mjeri doslovnosti ili metaforičnosti koja mi se činila ispravnom, ali u trenutku kad sam primio svećenički red i kad sam počeo raditi s ljudima, pojavili su se specifični zahtjevi.
arti-201003010270006 Moja je dužnost sada bila prenošenje nauka koji nikada nisam do kraja prihvatio; morao sam upućivati vjernike na postupke koje sam ponekad smatrao čak štetnima. Dio moralnog učenja Crkve nisam po savjesti mogao prenositi drugima.
Unatoč trajnoj intelektualnoj distanciranosti, i mene je grickala krivnja, to najmoćnije oruđe organiziranih religija. Odluka da prekinem taj loš brak nije mi lako pala. Znao sam što više ne želim, ali što sad, nakon svih avantura, a pogotovo ove posljednje, najsmionije, uistinu želim, to nisam znao.
Nakon izlaska iz samostana nisam želio natrag u teatar, uvjeren da mi tamo više nije mjesto. Ne znam ni sam zašto. Prošlo je čitavih osam godina prije nego što sam se, gotovo u hipu, odlučio na povratak. Tome je, svakako, pridonijelo i iskustvo Pričigina. Tamo sam shvatio kako sada, kad me više nije toliko briga, mogu snažnije djelovati na publiku nego nekada.
I ove ćete godine sudjelovati na Pričiginu, koji pratite od samog početka. Prošle ste godine osmislili pripovjedačku radionicu za mlade, no sada ćete, prvi put, imati svoju autorsku večer. Što pripremate i što očekujete? Čime će se baviti? Da, ove godine, nakon niza nastupa s kraćim pripovjedačkim oblicima, izlazim s vlastitim tekstom, nekom vrstom monodrame. Volim glumu u klasičnom, teatarskom smislu, ali ni izdaleka kao interpretaciju vlastitog teksta. Moja je vokacija – pisanje glasom.
Želim smisliti neki svijet i tumačiti ga, ali ne zapisujući nego pričajući. To je posve legitimna vrsta umjetnosti. Ove ću godine (24. ožujka u 22 sata u kavani Bellevue, op.a.) izvesti program pod naslovom Jednovjerna ulica. Radi se o prikazu nekoliko karaktera, osoba koje je plitka i neurotična religioznost osiromašila i deformirala.
Ovo "jednovjerna", trebam li to uopće tumačiti, sažima problem isključivosti institucionalizirane duhovnosti. S obzirom da se radi o satiri, nadam se da će se publika zabaviti i zamisliti.
O Vama kruže priče da ste čovjek koji pričama i načinom prezentacije baca publiku u trans i pruža joj potpuni užitak. Kada ste otkrili svoj talent i mislite li da ga svatko od nas ima? Istina je da mi pomaže i formalno obrazovanje i iskustvo, kako glumačko tako i propovjedničko. Ipak, mislim da sam dobar zato što guštam u tome. Usredotočen sam na ono što želim reći, a ne na to kako govorim.
Stoga, mislim da svi mogu biti solidni pripovjedači, a to i jesu kad su snažno motivirani da nešto kažu. Kada prepričavate neko ludo, bizarno iskustvo, i nehotice dobivate plastičnost, koncentraciju i snagu govornog izraza, a da se pritom vaše tehničke karakteristike govora ne mijenjaju.
Radite kao glumac u GKL-u, na čemu ste trenutno angažirani? GKL je prava oaza mira. Radi se naporno, publike uvijek ima, a ekipa na poslu je divna. Ljudi su to koji imaju ego prosječnog, normalnog čovjeka. To smatram iznimnom kvalitetom jer umjetničke duše stenju pod svojim egom k'o pod izraslinama elefantijaze. Prije par dana smo imali premijeru, a ubrzo krećemo s radom na novoj predstavi. Tamo se radi brzo i efikasno. Danas igraš glavnu ulogu, u narednoj predstavi statiraš.
Poznati ste kao veliki aktivist za zaštitu životinja, po gradu skupljate napuštene psiće. Gdje ih držite prije nego im nađete vlasnika? Moja ljubav prema životinjama je takva da je ne želim previše ilustrirati jer bih neke iznervirao. Imam psa, zahtjevnog križanca posavskog goniča, koji traži svakodnevne višesatne šetnje.
Spasio mi je kondiciju. Kako bolujem od lakšeg oblika epilepsije, uvijek postoji strah da ću u nezgodno vrijeme imati kakvu krizu. On je to već više puta osjetio, namirisao, što li, i počeo zavijati, gurkati me i na razne načine privlačiti pozornost. Genijalac!
Što se tiče udomljavanja životinja, za tako nešto nemam uvjeta. Par puta sam spasio lutalice od smrti, odveo ih veterinaru, ali smještaj je teško naći. Jedina udruga koja se time bavila, Arka, nema ni prostora ni novca za djelovanje. Tražili su od grada bilo kakav teren, koji bi k tome i plaćali, i nisu dobili ništa.
Split je grad s takvim stupnjem agresivnosti u ponašanju da će nepoželjni pas lako zadobiti ozljedu ako se nađe na pogrešnom mjestu, a pogrešno je svako osim dvorišta s pola metra lanca i starom tećom punom splačina.
