Kriza iz mnogih stvari, pa tako i društva, izvlači ono najbolje i ono najgore. Upravo je to slučaj i sa trenutnom globalnom krizom bolesti COVID-19.

S jedne strane vidimo primjere sebičnog gomilanja resursa, a s druge velikodušnost različitih grupa podrške, piše The Guardian.

Slična je situacija sa ponašanjem poslaodavaca. Neki su obećali djelatnike plaćati dok se ne popuste restriktivne mjere, a neki su već podijelili otkaze. Neke vlade su stanovnike oslobodile plaćanja kredita i poreza na određeno vrijeme, dok druge smišljaju mjere koje su sve samo ne za dobrobit poduzetnika.

U krizi, dugo ignorirane nelogičnosti sustava i onih koji grade politiku izlaze na vidjelo.

Politike su to koje u svakoj krizi komuniciraju poruku da smo „svi u tome zajedno“, ali koje prije i nakon krize uglavnom ignoriraju potrebe siromašnih i najranjivijih pripadnika društva.

Ekonomski teret politike socijalnog distanciranja je većim dijelom pao na one s najnižim plaćama, onima koji nemaju mogućnost rada od kuće i koji nemaju velike ušteđevine.

Britanski ministar financija Rishi Sunak je u petak iznio veliki paket mjera kojima se, između ostaloga, u poduzećima radnicima pokriva i do 80 posto primanja. Take mjere su značajne i dobrodošle, iako nisu savršene. No postavlja se važno pitanje zašto je potrebna pandemija i globalna kriza da bi se potrebe nisko plaćenih ozbiljno razmotrile?

Krize otkrivaju nedostatke političkih reakcija na siromaštvo i niske plaće u pojedinim djelatnostima.

Odjednom se uviđa da je radna snaga koja je pod normalnim uvjetima na margini društva kritična za funkcioniranje društva.

Dostavljači, čistači, djelatnici u trgovinama i drugi su, gotovo nevidljivi, faktor o kojem društvo ovisi, a istovremeno se definiraju kao malo sposobni i nisko obrazovani te stoga i manje vrijedni.

Dobar primjer su niske naknade za bolovanja. U Velikoj  Britaniji se tokom pandemije pokazalo da neki radnici za bolovanje od tjedan dana dobivaju 94,25 funti, dok drugima ni taj mizerni iznos nije dostupan.

Bitno je u cijeloj priči da nije pandemija ta koja je stvorila ovakve uvjete, ona ih je samo naglasila.

Kriza izazvana koronavirusom je razotkrila krhkost društvenog života koja proizlazi iz raznih politika i zakona donesenih u vrijeme kada kriza nije bila na vidiku, piše The Guardian.

Trentuno moramo učiniti sve što je potrebno da pandemiju pokušamo ublažiti i staviti pod kontrolu. No kada bude pod kontrolom, hoćemo li također učiniti sve što je potrebno da riješimo problem niskih plaća i neadekvatnih radnih uvjeta?