Jeste li umorni od lobiranja za referendum, prikupljanja potpisa, objašnjavanja na internetskim stranicama? Vjerujte mi, ova akcija je jako iscrpljujuća. Ponekad ostajem do 19 sati na štandu u Čakovcu, ali to je manji dio tereta. Upute, razgovori, pitanja ljudi na terenu, medijsko praćenje, probijanje medijske blokade. Ako izuzmem net.hr na internetu, Novi list od tiskanih... Ljudi nisu imali gdje pročitati što se događa. I danas je sužen prostor, a vidjeli ste i presicu Jadranke Kosor u ponedjeljak. Po meni je ona pokušaj skidanja, uništavanja svake nade građana ove države da oni nešto vrijede. Ona je rekla da jedan potpis neće promijeniti stvari. Iza tog potpisa stoji jedan čovjek, dakle, kakva joj je bila poruka? Mi ne slušamo što vi mislite. Nas uopće nije briga što vi mislite, radimo po svom.
Pao je premijer, Vlada je ostala. Javno mnijenje se okrenulo protiv nje, oni ostaju i dalje. Ne poštuju se peticije, sada ni referendum, koji se dosad smatrao nemogućim. Što se može napraviti? Referendum više nije sindikalno i radničko pitanje. Ovo je doista preraslo u građansku akciju, ne samo zbog broja potpisa, nego i zbog atmosfere koja vlada. To je očitovanje ljudi, jasna poruka da ne žele ovakav kapitalizam i ovo što se zbiva. Vladajući sad imaju priliku ili poštivati volju građana i raspisati referendum, ili ignorirati volju građana i po hitnom postupku izmijeniti zakon. Ako do toga dođe, naprosto bi trebala slijediti ne samo sindikalna, nego i građanska akcija. Potpunog neposluha, otkazivanja svake poslušnosti vlasti.
Snimio i montirao Franjo Tot
Prosvjedom? Demonstracijama. Ne volim riječ prosvjed, prosvjed ne znači ništa. Demonstrirati protiv. Demonstracija snage, volje, raspoloženja, stava čovjeka. Ja demonstriram svoj stav.
Što kada na Kamenita vrata stave blokadu? Već su si osigurali mir zabranom okupljanja na Markovom trgu. Sto tisuća ljudi na Jelačić-placu je dovoljno. Jednom se to desilo. Ako ljudi sada propuste šansu, onda nakon toga doista više nitko nema pravo reći da je nezadovoljan. Nama doista nedostaje, i zbog nedavnog rata, kultura građanskog aktivizma. Dijelom i zbog medija koji su s jedne strane pretvoreni u servis vlasti, a s druge u potpuno žutilo. Razumijem da se građani vrlo teško snalaze u tim poluinformacijama, netočnim informacijama, šumovima u kanalu itd. Ali, moraju shvatiti da nema tog društva i te države u kojoj je netko nešto narodu darovao, donio, poklonio, sam od sebe učinio boljim. Uvijek su se ljudi za to izborili. Oni to u uređenim državama čine drugačijim izbornim modelima, demonstracijama, prosvjedima, što se veli u Hrvatskoj. I jednim izuzetno visokim osjećajem odgovornosti. Primjerice, ima jedna zemlja u kojoj je potpredsjednica vlade dala ostavku zato što je poslovnom kreditnom karticom u duty free shopu kupila Toblerone čokoladicu. I, sad, je li bila kutija cigareta ili paketić pelena za dijete, ali radilo se o 12 eura. Vratila je novac čim se vratila. Međutim, kad su mediji saznali, morala je dati ostavku jer je suština sljedeća: zloupotrijebila si državnu imovinu. U Hrvatskoj kad pohapse bivše članove, sadašnje članove nadzornih i upravnih odbora, pa i članova Vlade – nikom ništa. To je ta razlika.
Kako gledate na fenomen usamljenosti Damira Polančeca u Vladi zadnjih šest godina? Zasad je jedini u pritvoru. I Rončević je vani. On je očito toliko naivan da je uletio, sada je očito, prvo, u sve mutne i sumnjive poslove. Drugo, došao im je kao žrtveni jarac za sve moguće.
Dakle, je li on mastermind ili naivni potpisnik? Ne želim vjerovati da je sam donosio te odluke. Jednostavno, poznajući i Sanadera i njega, te stanje unutar HDZ-a, to bi moglo spadati u neku dobru bajku, prije nego u političku zbilju.
Kosor je optužila sindikate da lažu da se izmjenama ZOR-a poništavaju kolektivni ugovori i da su odbili razgovarati o njihovim amandmanima. Što nude u amandmanima? U njima ne stoji baš ništa. Prvo, sindikati obmanjuju građane. To je strašna uvreda. Ne za sindikate, nego za građane koji su potpisali za referendum. Drugo, tvrditi da se izmjenama ZOR-a ne diraju radnička prava, a istovremeno ići s odredbama kojima se doista ukidaju kolektivni ugovori, ne samo u javnom, nego i privatnom sektoru, je ucjena. Bilo bi poštenije od njih da kažu: bankrotirali smo, nemamo novca, ne možemo poštivati kolektivni ugovor i idemo ga raskinuti.
Zar nisu pregovarali bar o pojedinim stavkama sa sindikatima? Dva mjeseca su govorili da su problem božićnice i regresi. U marketinškom smislu su htjeli odvojiti javni sektor od privatnog i prikazati ih kao nezasitne. Govorili su: 'Zamislite, u ovoj krizi još žele i regres i božićnicu.' Naravno da se znalo da je to laž, jer su tri puta veći putni troškovi i dodaci na staž. Ovih dana su spomenuli, mada je ona to posprdno nazvala "cipelarinom", putne troškove i dodatak po stažu. Vidi se da njima nije bio problem božićnica i regres, nego sva materijalna prava iz kolektivnih ugovora. No, oni nisu riješili poništiti ugovore zato što država nema novca, nego su to omogućili i privatnicima. Čini mi se da su mnogi poslodavci samom najavom izmjena zakona podnijeli sindikatima raskid kolektivnih ugovora.
Znate li kakve pojedinačne primjere? Prošli tjedan je na okruglom stolu sindikata predsjednik Sindikata energetike, kemije i nemetala kazao kako je od 58 kolektivnih ugovora 24 najavljeno za raskidanje. U predškolskom odgoju, vrtićima, gdje su gradovi s druge strane, predsjednica sindikata iznijela je podatak da je najavljeno raskidanje 85 posto ugovora. Zbog same najave! Obrazloženje je bilo da Vlada raskida ugovore u javnom sektoru, mijenja zakon, treba štedjeti i mi se moramo prilagoditi, pratiti politiku Vlade. Cilj je bio uzeti sve osim plaće. Iza toga ostaje samo Zakon o minimalnoj plaći od 2814 kuna bruto. Dokaz tome je obrazloženje zakona koje je došlo u Sabor, a u njemu stoji otprilike ovo: veliki broj otkaza i smanjenja broja zaposlenih događa se zbog zakonodavnog okvira o minimalnoj plaći i obveze poslodavaca da isplaćuju radnicima plaće i druga prava iz materijalnih ugovora. Problem su 2814 kuna i obaveza poslodavca da isplaćuje radnicima plaće!
Snimio i montirao Franjo Tot
Ali, nakon pritužbe HUP-a da bi minimalna plaća trebala biti manja za oko 400 kuna, i sindikalisti i Vlada su tvrdili da nitko ne dira u nju, niti će se o tome pregovarati. Očekujem od HUP-a da ovih dana izađe s prijedlogom da se uvede zabrana isplate plaća. Ne znam što čekaju, to je najjednostavnije rješenje. Jednom kad raskinete kolektivne ugovore za oporavak treba oko deset godina.
Kako onda riješiti problem kolektivnih ugovora koji traju unedogled? Ne postoje li rješenja u inozemstvu? Mogli bismo primijeniti njemački model. Prvo, postoji zakon prema kojem se pravila primjenjuju godinu dana i u trenutku raskida kolektivnih ugovora, ako ja kao poslodavac istupam iz pregovora, moram odmah pokrenuti pregovore o kolektivnim ugovorima. To je garancija da se ugovor ne raskida da ga više nikada ne bude, nego da se mijenjaju njegova pravila. Naša Vlada nije ponudila nikakvu zaštitnu klauzulu. Tukli smo se 1995. godine, kad je Sabor već donio ZOR, da se baš ta klauzula uvede, koja navodi da se pravna pravila nastave primjenjivati i nakon raskida kolektivnih ugovora. Uveli smo sustav kolektivnih ugovora u vrijeme rata kad je financijska i gospodarska situacija bila daleko gora nego sada, kada poslodavci žele sva prava regulirati pravilnikom. To je čitav sustav koji će se uništiti i nećete dobiti ništa novo u zamjenu.
ZOR je devedesetih sadržavao odredbe o minimalnim pravima: povećanje plaće, plaćanje prekovremenih, rada nedjeljom i noću, najmanji regres... Tko više uopće pita za topli obrok? Kolektivni ugovori su ta prava mogli proširivati. 2003. godine taj koncept se napustio i iz ZOR-a su izbrisana sva prava, uz obrazloženje da će ih riješiti kolektivni ugovori, koje se danas želi ukinuti. Nije li radnicima u privatnom sektoru daleko teže inzistirati na zahtjevima prema poslodavcima, nego je to zaposlenima u javnom sektoru? Ne bih rekao. Razgovarao sam s nekim kolegama i gledao te ugovore, oni su sasvim kvalitetni. Naravno, tamo gdje nisu sindikalno organizirani, radnici imaju velikih problema. Ali, tamo gdje nema sindikata, nema ni kolektivnih ugovora, to ljudima nije dovoljno jasno. Pa pitaju zašto da se solidariziraju kad nemaju kolektivni ugovor. Pa jesi član sindikata? Nisam. Pa kako ćeš ga imati? Kao u vicu o Škotu koji je 20 godina molio Boga da dobije na lutriji, pa mu Bog nakon 20 godina veli: 'Pa, daj, uplati onda makar jednu srećku.' To je specifikum gospodarsko-socijalnih odnosa koji je 1995. bio manje bitan jer je ZOR sadržavao odredbe o minimalnim pravima: povećanje plaće, plaćanje prekovremenih, rada nedjeljom i noću, najmanji regres... Tko više uopće pita za topli obrok? Kolektivni ugovori su ta prava mogli proširivati. 2003. godine taj koncept se napustio i iz ZOR-a su izbrisana sva prava, uz obrazloženje da će ih riješiti kolektivni ugovori, koje se danas želi ukinuti.
Dakle, HDZ radi nadogradnju onog što je SDP-ova koalicija napravila 2003. godine? Tako je. Reklo se da se ide u razvijanje sustava KU. A sad više nema ni toga.
Pokrenute su rasprave i o tome da je skupljanje potpisa za referendum izraz podrške isključivo zaposlenima u javnom sektoru, u kojemu još nije bilo otpuštanja. U privatnom je, s druge strane, posao izgubilo do deset posto ljudi od početka krize. Ne. Prvo, javni sektor su medicinske sestre, liječnici, odgajateljice, nastavnici, profesori, socijalni službenici, to nije državna uprava koja zajedno s policijom broji više od 50 tisuća ljudi. Ljudi su u pravu samo u dijelu da je HDZ u svojih šest, sedam godina mandata uhljebio do 6000 ljudi. Komesara, vodonoša, buljubašića. Taj višak bi trebalo riješiti. Treći blok su javna i državna poduzeća gdje je partner sindikatima uprava koju postavlja država. Ako smanjimo plaću medicinskoj sestri za 10 posto, kakve će koristi imati radnica u tekstilnoj industriji? Vozačici tramvaja, hoće li struja pojeftiniti zbog toga? Kad nijemo promatramo da se uzima jednima, budimo sigurni da će se sutra uzeti nama. Kosor je to rekla – uzeli smo vam puno, uzet ćemo vam još. Društvenu solidarnost oslikava priča o protestantskom pastoru koji je preživio konc-logor. 'Nisam se bunio kad su došli po Židove, jer nisam bio Židov. Nisam se bunio kad su došli po komuniste, sindikalce. Kad su došli po mene, nije bilo nikoga da se buni.'
Ali, svejedno imamo previše ljudi kojima država isplaćuje plaće. Gdje su oni? Po raznim zavodima. Dobar dio radnika bi se mogao zamijeniti kompjutorima. Agencije, Vladini uredi.
Jesu li zaposleni krivi za to? Tko je otvarao te urede i zavode? Vlada prvo osnuje 48 agencija i onda kaže da ima previše ljudi. Oni koji su to napravili neka to riješe. Neka dođu pred svoje i kažu im: 'Čujte, mi smo pogriješili što smo vam dali posao, nama ta agencija ne treba.' Zašto broj zaposlenih u javnim poduzećima i državnoj upravi buja umjesto da se smanjuje?
SDP-ovci su krajem prošle godine spominjali više desetaka tisuća zaposlenih za državu koje treba otpustiti. To volim, kad se nabacuju brojkama. Ne znam gdje i koliko ih je viška. Ali, reda u državnoj upravi će biti tek kad bude otpušteno 80 posto rukovodećeg kadra. Ja jesam za otpuštanje, ali njih prvo treba otpustiti. Ovih 20 kad se raspodijeli, oni će napraviti reda. Za početak bih otpustio ministre i državne tajnike. Mislim da nam ministar uprave ne treba.
Kako biste otpuštali državne tajnike kad stalno slušamo kako Božidar Kalmeta nema vremena, pa ne zna što se događa u 19 državnih firmi u njegovom resoru? A tko ih sad nadgleda? Ima vozača. Neka vozači to nadgledaju.
Koliko ministara biste ostavili? Hrvatska je zrela za devet ministarstava, s predsjednikom bi bilo 11 članova Vlade. Samo da vas podsjetim. Sanader je obećavao malu i učinkovitu državnu upravu. 2004. godine je startao s 14 članova. Koliko ih sada ima? 20.
Osim Mlakara, koga biste sve pobacali? Imamo čudan spoj Ministarstva graditeljstva i okoliša, to baš ide zajedno. Pa Ministarstvo obrazovanja i sporta, a posebno je Ministarstvo kulture. Zatim imamo Ministarstvo gospodarstva i rada. Imamo i pomoćnike državnih tajnika, pa onda idu pročelnici, načelnici, njihovi pomoćnici. To je tih pet, šest tisuća ljudi.
Koliko uopće ima nezaposlenih u Hrvatskoj? Broj zaposlenih puno brže pada nego što raste broj nezaposlenih. Trebamo se dogovoriti jesu li to oni koji su prijavljeni na burzi ili oni koji stvarno nemaju posao.. Ili oni koji nemaju posao, a ne mogu ga naći, ili oni koji ne traže posao. Domaćica ne radi, ali ni ne traži posao. Ono što mi brojimo je anketna, ne stvarna nezaposlenost, i uvezena je iz Europe, sustava koji mi nemamo. Po meni, 12 do 13 posto radno sposobnih radi na crno u inozemstvu da prehrane obitelj. A njih nigdje ne vodimo, jer Europa nema gastarbajtere, npr. da Francuz ode raditi u Alžir. Mi imamo. Naši građani nemaju status ni tu ni u inozemstvu.
Je li u oporbi komotno kao što kaže premijerka? Meni baš i nije.
Čuli smo dosta o tome kako Milanovića bole prepone od sjedenja u Saboru, a u ponedjeljak mu je prigovorila zato što mu plaćica stiže – radio, ne radio. Odgovara li oporbi što nije na vlasti i koristi li ona krizu za prigovaranje dok se Vlada muči? Da, jako se muči. Vidim, znojni su svi. Strašno su smršavjeli. Neću druge komentirati, ali ako je već uzela za primjer oporbu, kako se nije sjetila nikoga iz vladajuće koalicije? Recimo, u četvrtak, kad je bilo glasanje o ustavnim promjenama, dvojicu iz pozicije sam vidio prvi put u Saboru.
Koju dvojicu? Ja sam ipak malo finije odgojen, neću reći. Ili nekih, recimo, iz HDZ-a koji dolaze samo petkom u 12 na glasanje. I oni primaju plaćicu.
Koliko, po vama, treba biti zastupnika? Bebić je kazao da bi se mogao smanjiti na sto. Ja sam za model da ima deset izbornih jedinica i 140 zastupnika. Ukinuo bih posebnu zastupljenost dijaspore i nacionalnih manjina. Vidio sam svakojake najave, ali to je bilo u kontekstu smanjenja broja zastupnika dijaspore na tri, da bi se odnos opet uspostavio.
Ako sljedeće godine uđete u Sabor, s kim ćete koalirati? Prije izbora ni s kim, jer to bi bila negacija postojanja stranke. Poslije izbora? Ne mogu vam reći. Ovisilo bi o koalicijskom sporazumu, ne odstupajući od sedam, osam točaka po kojima se razlikujemo od drugih stranaka. Primjerice, neposrednu demokraciju bih stavio na prvu točku, odmah radikalno izmijenio Ustav po pitanju referenduma.
Zar opet? Naravno! Ako Ustav ide na štetu građana, treba ga mijenjati.
I SDP i HDZ taje od javnosti odredbu Ustava koja govori za što se raspisuje referendum – ustavne promjene i prijedlog zakona, dakle nešto iz ovlasti Sabora kada se radi o prijedlogu u proceduri. Količina straha vladajućih ovih dana došla je u najgorem trenutku, kada mijenjamo Ustav, i učinit će sve da se ništa ne mijenja i da onemoguće ovaj oblik neposredne demokracije. Ako smo tako sretni što imamo OIB, zašto svi ostavljaju JMBG na peticiji za referendum? Za što smo se borili? Kada smo prije godinu dana raspravljali o referendumu u Saboru, tražio sam da promijene odredbu o JMBG-u, ali odbili su. Sada kad gledate Zakon o referendumu, on je doista tako napisan da i kad uspijemo skupiti ovih besmislenih 450 tisuća i dođe eventualno do referenduma, bit će upitno njegovo provođenje. Za potpis tražite JMBG, a za pristupanje odlučivanju će vjerojatno tražiti OIB. Postoji niz ograničavajućih elemenata. Predlagao sam da se spriječi situacija da Vlada u Sabor uputi ZOR i da ga izglasaju po hitnom postupku sve dok akcija prikupljanja potpisa za referendum, ta dva tjedna, još uvijek traje. SDP to nije skužio. Zato očekujem da će Vlada već u četvrtak na redovnoj sjednici uputiti ZOR u Sabor i u njega uvrsti svoje amandmane. Osim toga, u sramotnoj raspravi o ustavnim promjenama Zoran Milanović je pokušao tvrditi da bi premala brojka građana koji žele referendum dala šansu nizu provokatora za njegovo raspisivanje o besmislenim stvarima, a vladajući ne žele smanjenja kvote jer se boje da će ova akcija uspjeti. I jedni i drugi taje od javnosti odredbu Ustava koja govori za što se raspisuje referendum – ustavne promjene i prijedlog zakona, dakle nešto iz ovlasti Sabora kada se radi o prijedlogu u proceduri. Količina straha vladajućih ovih dana došla je u najgorem trenutku, kada mijenjamo Ustav, i učinit će sve da se ništa ne mijenja i da onemoguće ovaj oblik neposredne demokracije.
Kakva to demokracija ne dopušta provođenje vlastitih mehanizama za obranu od samovolje vlasti? Bipolarna. O demokraciji odlučuju SDP i HDZ, o budućnosti Hrvatske isto. Čine sve da druge stranke i građanske inicijative propadnu u samom početku. Učinili su da politička elita izabrana na izborima donosi teške odluke jer "zato smo izabrani". To je maska, ograda, farsa koju su postavili da bi poručili narodu da nije tu da misli. Izabrali ste nas da razmišljamo umjesto vas.
Stvarno je rano, ali imate li kakvu predodžbu koliko biste mandata mogli osvojiti? Jako je rano. Trebamo još pola godine za postavljanje ogranaka u nekim gradovima da bismo mogli raditi procjene.
Vi ste lijeva opcija, naginjete li više SDP-u? Rekli smo – ne u vlast po svaku cijenu i ne u vlast sa svakim. Nitko nema bjanko obećanje. Nećemo prodati ona načela s kojima smo izašli pred ljude i ući u vlast.
Uzmimo primjer HSLS-a. Oni su imali dva mandata i odlučili su ući u vlast i 'djelovati iznutra'. Bi li vama bilo prihvatljivije da, recimo, s dva zastupnika djelujete u oporbi, nego da nemate utjecaj u Vladi? Da djelujem kao korektiv unutar Vlade? Ha, ha. Ova koalicija sastavljena je na interesnoj sferi, nikakvoj programskoj. To se vidjelo od prvog dana. Na početku bih ušao u najboljoj namjeri da nešto učinim, ali ako ne možeš provesti što si obećao, ostanak u koaliciji, i to bez javnog priznanja pogreške što si uopće ušao, nije korektno. Siguran sam da nećemo biti u takvoj poziciji, radije ćemo ostati u oporbi. Moramo biti načisto. Ako ljudi očekuju od nas da ostanemo ono što jesmo, da se ne prodamo, pa makar to podrazumijevalo ostanak u oporbi, ja se toga moram držati. Ako ljudi misle da je bitno biti u vlasti jer samo tako možeš nešto mijenjati i odlučivati, onda to sa sobom nosi rizik odricanja velikog dijela sebe.
Zar to nije politika? Ja mislim da postoji poštena politika.
Nije viđena baš na ovim prostorima. Zato smo formirali stranku.
Koje bi državno poduzeće bilo najzanimljivije za nadgledanje da ste u vlasti? Raspodijelimo fotelje. Ako mi već nudite, ja bih strašno volio biti ravnatelj policije.
To nije državno poduzeće. Nije, ali me zanima kako bi to funkcioniralo.
Ne biste li onda bili politički kadar? Pa bih.
Zašto ste se rastali s HNS-om? Ljubav je bila prejaka pa je pukla.
Kako to da Vaša bivša stranka ne podržava referendum, a Vi ste ga predložili? Kako ćete od liberala očekivati da podrže radnike?
Poslali ste otvoreno pismo dijaspori. Je li vrijedilo? Već nakon par sati mi se javilo nekoliko ljudi iz Nizozemske, Australije, Novog Zelanda i pitali gdje mogu potpisati zahtjev za raspisivanje referenduma. Kazao sam im da, nažalost, u diplomatsko-konzularnim predstavništvima nismo dobili dozvolu za postavljanje štandova. Naprosto nismo imali vremena i morali bismo slati volontere u SAD ili Australiju. No, primio sam nekoliko potpisa iz dijaspore. Jedan student i studentica iz Moskve su ispunili obrazac, skenirali i poslali mailom, nadam se da će Ustavni sud prihvatiti i te potpise.
Zar Vlada u zadnjih godinu dana nije napravila baš ništa dobroga za radnike? (12 sekundi pauze) Uuuuuh... Malo sam umoran pa se vjerojatno neću nikada sjetiti.
Kako da se namakne novac koji Vlada pokušava dobiti ukidanjem kolektivnih ugovora? Tako da se naplati 11 milijardi kuna poreza koje im duguju poslodavaci i osam milijardi nenaplaćenih doprinosa.
O šansama da Hrvatska ne uđe u EU voljom naroda... Ne, ne. Zbog ovih ustavnih promjena bit će dovoljno da na referendum izađe članstvo glavnih odbora SDP-a i HDZ-a i da polovica njih glasa za ulazak. O strahu od ulaska u EU, kad već nemamo izbora... Moj strah uzrokuje jedna druga činjenica – točke poglavlja koja su već ispregovarana. Dakle, što se krije iza onog kada gospođa Kosor dođe i nabraja da su zatvorena poglavlja 10, 12 i 17? Drugo, pregovaračka stajališta za poglavlja koja se pripremaju za zatvaranje i mjerila koja Europska unija daje. To je bitno zato što se na osnovi toga piše pristupni ugovor, a on nema pet stranica, nego je to ogroman, ključni dokument u kojem su nabrojane sve obveze koje preuzimamo. Javnost to ne zna. O količini novca iz fondova EU koje trebamo dobiti kad uđemo... Na omotnici piše oko tri milijarde eura za prve tri, četiri godine, ali to se ne dobiva danom ulaska nego putem projekata. To nije razlog blokade, nije prevelik novac za EU. O razlozima zašto nismo ušli... Sitničarenje Europe vezano je po meni prvenstveno na interese Slovenije, koja je lobirala kod članica što su se izmjenjivale u blokiranju naših pregovora, i to zbog ekonomskih interesa - Ljubljanska banka, granice, luka Kopar kao mogući konkurent Rijeci. Dio članica je Hrvatsku htio zbog pokušaja da se Srbija šlepa uz Hrvatsku. Treće je, po meni, raniji grijeh europske birokracije zbog Rumunjske i Bugarske. Olako su ih i brzo primili, vidjeli sve pogreške takve odluke i sad na Hrvatskoj bruse i sitničare. O teoriji da Josipović sudjeluje u srpskoj zavjeri da 'pošlepa' Srbiju i prigovorima na Dejana Jovića... Ne, ne, ne nema veze. To je već teorija zavjere u koju ja ne vjerujem. Geostrateška linija je takva da tko kontrolira liniju Baltik – Grčka, kontrolira i sva zbivanja u Europi prema Rusiji i Aziji. Jedno je vrijeme bilo prisutno mišljenje da bi zato Srbija trebala pratiti i bržim koracima ići u EU. O pričama u Saboru, tko je upleten u aferu Daimler... Da se Daimler krene raščišćavati, vratili bismo se do 1999., i osim vatrogasnim kamionima, igrali bismo se aluminijem, nešto malo strujom, i to do prije par mjeseci. O ulozi Ratka Mačeka u Hrvatskoj pošti... O toj temi ću šutjeti toliko dugo dok ne dobijem odgovore na pitanja koja sam postavio na Nacionalnom vijeću. Želim biti korektan. O tome je li Maček sposoban PR i zaslužuje li etiketu spin doktora... Ne. On je vrlo sposoban i snalažljiv menadžer kad treba nabaviti novac. Poruka za Jadranku Kosor, kako se mirno i dostojanstveno, iz PR perspektive, nositi s činjenicom da su prikupljeni potpisi za referendum... Najbolji PR je priznati istinu i reći da si pogriješio.
