Muzej prekinutih veza gostuje tri tjedna u Londonu. Kakve su reakcije posjetitelja? Da, izložba je postavljena do 4. rujna. Priželjkivali smo izložbu u jednom takvom kozmopolitskom gradu s jakom kulturnom i umjetničkom scenom jer smo znali da imamo nešto posebno. Zanimalo me je kakve će biti reakcije. I stvarno, publika je oduševljena, svi mediji su objavili kritike, a domaćini u kazalištu Tristan Bates bili su iznenađeni, stalno su se javljali na telefon jer su zvali mediji.
Jesu li Englezi darovali puno predmeta? Donacije se zapravo daju prije izložbe, pa je važna uloga lokalnog organizatora, u ovom slučaju kazališta Tristan Bates. Zajedno s njima objavljuje se poziv na donacije tijekom dva mjeseca, a zatim mi napravimo izbor. Naravno, kad su mediji preuzeli priču, donacije su sve više i više stizale, tako da sad još primam nebrojeno puno poziva medija, što ljudi koji bi htjeli donirati...
Je li ovaj projekt jednostavan jer je jeftin? Izloške vam ljudi daruju, je li to smanjilo troškove organizacije? Da, naši eksponati ne koštaju ništa, njihova materijalna vrijednost je mala, odnosno emotivno velika, zato ne treba pokrivati troškove osiguranja. Mi s njima putujemo u koferima, a svoje stvari nosimo u ruksaku. Ali nisu to dobri termini, jednostavna i komplicirana izložba. Ovo je jednostavna ideja koja zbog svoje jednostavnosti i univerzalnosti dopire do ljudi. A produkcija i svakodnevno funkcioniranje muzeja iziskuju jako puno truda, ulaganja i entuzijazma.
Ne mogu izvući generalni zaključak. Na izložbi u Splitu mi se činilo da su priče pune ironije, ciničnog humora i bijesa, koji je karakterističan za splitski mentalitet, dok mi se u Sloveniji, u Ljubljani, činilo da su priče jako duge, romantične... Mislite li da je Muzej prekinutih veza uspio i zato jer ima jednu voajerističku crtu? Mislim da je Muzej prekinutih veza uspio i zbog toga, zato što je to projekt koji je na razmeđu raznih stvari i koji se ne može nigdje svrstati. Ljudima nije jasno je li to muzej, je li to umjetnički projekt, je li to voajeristički egzibicionizam, ali upravo ta mješavina raznih elemenata budi znatiželju. No, u trenutku kad izađu iz muzeja, posjetitelji izađu promijenjeni, dirnuti i vide nešto što nisu očekivali. A svi su eksponati anonimni, tako da u tom smislu voajerizma nema.
Kako znate jesu li priče o eksponatima istinite? To nas ne zanima. Mi nudimo kreativni prostor za transformaciju vlastite boli, jer mislimo da je stanje prekida i ljubavne boli iznimno bogato idejama, u smislu da nam daje poriv da stvaramo i da se kreativno izrazimo. Predmet koji nam netko daje je metafora prošle ljubavi, a i priča koju nam daje kao opis je plod njegove kreacije. A i što je istina? Druga osoba iz odnosa imala bi potpuno drugačiju viziju priče, tako da su to subjektivne istine u koje ne interveniramo.
Odakle dolazi najviše eksponata? Mogu vam reći gdje smo imali najbolji odaziv ljudi, ali to ovisi o mentalitetu zemlje, a i o angažmanu lokalnog organizatora. Na Filipinima je bilo jako puno eksponata, Irska je dobro reagirala... Ali nas ne zanima kvantitativna kategorizacija jer to nije takva vrsta muzejske građe.
Ljudi su skloni generalizacijama, pa nas zanima može li se izvući nekakav generalni zaključak o tome kako Hrvati prekidaju? To je uvijek generalizacija. Ja i sada najviše volim priče, ali to je moj subjektivni stav, koje su došle iz ovog podneblja, iz Hrvatske, Bosne, Slovenije, i koje su došle s prvih postaja naše turneje, možda zato što sam tu odrasla, što dijelimo zajedničke kulturne reference. Ne mogu izvući generalni zaključak. Na izložbi u Splitu mi se činilo da su priče pune ironije, ciničnog humora i bijesa, koji je karakterističan za splitski mentalitet, dok mi se u Sloveniji, u Ljubljani, činilo da su priče jako duge, romantične... Teško je reći, Hrvati su hiroviti kad prekidaju.
Koliko Ministarstvo kulture sudjeluje u ovom projektu? Ministarstvo kulture sudjeluje kroz program poduzetništva u kulturi jer ovo je poduzetnički projekt koji je tako i krenuo. Zaista smo uložili vlastita sredstva i upustili se u stalni postav u Zagrebu. Ministarstvo kulture pomaže gostovanje muzeja u svijetu.
Ako radite u kulturi, ako želite ići dalje, morate biti optimistični. Mene je stalno vodila ideja da ako to vrijedi, negdje ćemo doći Jeste li imali problema s pronalaženjem prostora, sa sustavom? Obično se percipira da se u kulturi sve vrti oko traženja dozvola i traženja pomoći ministarstva, a vi ste krenuli u privatni projekt. Je li ovo teži put? Prostor se iznajmljivao, uzeli smo ga i sklopili najam, i svaki ga mjesec plaćamo. Da, ovo je sigurno teži put, ali lakog puta nema. Ova ideja je počela kao nepretenciozna umjetnička instalacija na Zagrebačkom salonu, koja je nastala iz intimne ideje Dražena Grubišića i mene, u jednom razgovoru, i nikad nije imala ambiciju postati muzej, a kamoli se ovako razvijati u međunarodnom kontekstu. Kad smo prilikom prvog postava vidjeli da smo taknuli tu duboko intimnu žicu, obratili smo se Gradu, ne za pomoć, nego smo htjeli vidjeti može li ta ideja zaživjeti u Zagrebu kao stalni postav, tako da se Zagreb može podičiti nečim što je na razmeđu kulturnog i umjetničkog, te turističkog projekta, što smo i pokazali. Nažalost, prostor nismo dobili, te smo zaključili da ako želimo ući u poduzetničku inicijativu, da je ovo idealan prostor. Mogli smo dići ruke i odustati jer nemamo podršku kakvu mislimo da zaslužujemo, no to ne bi bilo fer ni prema projektu ni prema nama. Ako radite u kulturi, ako želite ići dalje, morate biti optimistični. Mene je stalno vodila ideja da ako to vrijedi, negdje ćemo doći.
Kako se financira Muzej prekinutih veza? Ovaj projekt se i dalje 80 posto održava iz vlastitih sredstava, dakle koliko ljudi dođe i koliko se proda ulaznica, toliko će i projekt živjeti. Imamo podršku Turističke zajednice Grada Zagreba, ali sve su te stvari došle nakon rezultata.
Završili ste kulturni menadžment. Čega nedostaje u Hrvatskoj? Teško mi je reći koje stvari nedostaju jer ja sam uvijek optimist. Čini mi se da oko sebe vidim puno ljudi, kolega i prijatelja koji razvijaju sjajne projekte i uspješni su, možda ne toliko eksponirani kao umjetnici ili kulturni menadžeri, kako god ih nazvali. Postoje stvari koje su dobre, koje kreću nabolje, i čini mi se važnim istaknuti ono što je dobro i bolje, a ne se osvrtati na to što valja ustrojiti.
O financiranju u kulturi... Mogu reći da iz neinstitucionalnih, malih projekata dolaze svježe i nove ideje. Zato mi je uvijek žao kad se rezovi u kulturi rade tamo gdje ne bi trebali, jer taj dio kulturne scene ionako crpi malo novca proporcionalno onome što radi.
O kulturi u medijima... Uloga medija je velika. Mediji uopće ne objavljuju relevantne tekstove u smislu kritika, promocije sadržaja koji bi donijeli publiku. Mislim da je to važno, uvijek se traže senzacionalistički elementi.
O 'poplavi' festivala... Je l' ima neko novo pitanje? Već pet godina se to spominje. Problem je što se kod nas cijeli niz manifestacija, revija, ribarskih večeri naziva festivalom. Puno inzistiramo na tim pitanjima kvantitete, ima li nečeg previše ili premalo. Bitno je kako funkcionira, ako jedan mali festival u svojoj lokalnoj zajednici ima publiku, obogaćuje ponudu i ljudima daje mogućnost da vide nešto što inače ne bi vidjeli, onda ispunjava svoju funkciju i ne treba reći – e, ti si previše.
O isplativosti produciranja filmova... U Hulahopu radimo dosta, ali i sporo, no nekako nam je stalo da su to filmovi i ljudi u čije ideje vjerujemo, pa nam nije teško uložiti par godina truda, volje i želje da stvari napravimo, a rezultati nam to pokazuju. Kratki igrani film i dokumentarni film nisu forme koje radite prvenstveno imajući na zaradu na umu. Uz zaista dobar film, puno sreće i dobrih kontakata film će naći svog sales agenta i eventualno put prema kino i televizijskoj publici.
