Iako se godinama ni čuli a kamoli vidjeli, roditelji su nestanak Jasmine Dominić odlučili prijaviti tek u rujnu 2005. Prema optužbi, Jasmina je tada godinama bila mrtva.
Još na samom početku suđenja, obrana je tvrdila kako optužba neće moći dokazati da je Jasminina sestra ubojica, štoviše da će se tijekom suđenja otkriti obiteljske tajne, laži, ali i tko su bile agresivne osobe.
Time se jasno cilja na oca optužene Smiljane i ubijene Jasmine, koji je često bio u policiji zbog sukoba i tučnjava koje je pijan izazivao.
Jednom je tako nasrnuo i na sada optuženu kćer i njenog supruga.
No, policiji je tvrdio kako je s drugom kćeri imao idiličan odnos.
Jutarnji je došao do čitavog tranksripta kojeg je otac Martin dao policiji, 12. rujna 2005., nakon što je njegova supruga prijavila nestanak.
Kaže da ju je rijetko viđao 'jer je na terenu'
"Jasmina se nakon završene osnovne škole upisala u Gimnaziju u Varaždinu, koju je završila s vrlo dobrim uspjehom. Nakon srednje škole upisala se 1999. godine na politologiju u Zagrebu. Do trenutka odlaska u Zagreb Jasmina je živjela s nama u Palovcu. Ne znam gdje u Zagrebu stanovala, ali znam da je bila u privatnom smještaju.“, počinje otac. Odmah se pravda kako je kćer malo viđao.
“Zbog svojeg posla kao terenski radnik često sam izbivao iz kuće, tako da sam se vrlo malo viđao s Jasminom. Ona je, isto tako, rijetko dolazila kući pa smo se povremeno čuli telefonom. Tako me Jasmina, negdje u kolovozu 2000. godine, nazvala na mobitel dok sam bio na terenu i tražila me odobrenje za rad na brodu.“,kaže.
Htjela na brod, pa u Francusku
"S obzirom na to da s Jasminom nikad nije bilo problema, a vjerovao sam joj i da joj na fakultetu ide dobro, pristao sam. Ponovno me nedugo nakon toga, u rujnu 2000. godine, zvala i molila me da joj odobrim odlazak u Francusku s dečkom kojeg je upoznala na moru. Isto kao prije dopustio sam joj da ode. Nakon toga nismo se više čuli. Tek negdje u proljeće 2001. godine, kad sam se čuo telefonom s kćeri Smiljanom, ona mi je rekla da je Jasmina došla prije nekoliko dana s Mihaelom Polančec i nekim starijim gospodinom. Smiljana mi je rekla da nije previše razgovarala s Jasminom, da je ona samo uzela svoje stvari i napomenula je da ona i dalje studira.
Za Mihaelu Polančec znam da je iz okolice Bjelovara i da su studirale u Zagrebu, a za starijeg gospodina ne znam tko bi mogao biti“, ispričao je policajcima Martin Dominić.
'Rekao mi je da su kratko razgovarali'
Policiji je skrenuo pozornost i na svjedoka koji je rekao da je sreo Jasminu u Zagrebu.
„Zadnju informaciju o Jasmini dobio sam prije dvije ili tri godine, kad sam se sreo s Draženom Palfijem iz Palovca, koji me u razgovoru pitao za Jasminu i rekao mi da ju je vidio u Zagrebu i da su kratko razgovarali. Nakon toga više ništa nisam čuo o Jasmini niti mi se ona javljala telefonom. Cijelo vrijeme bio sam uvjeren da ona studira u Zagrebu. U međuvremenu sam obolio i zanemario sam daljnju brigu o Jasmini sve do sada kad sam u dogovoru sa suprugom Katarinom odlučio prijaviti njezin nestanak. O dugogodišnjem Jasmininu izbivanju nisam osobno ni s kim razgovarao jer smo to htjeli riješiti u krugu obitelji“, pokušava objasniti otac.
„S Jasminom sam imao dobar odnos, nikad se nismo jače posvađali niti bili u bilo kakvu sukobu. Uvijek me pitala za savjet ili odobrenje za zaposlenje. Bila je dobra učenica, marljiva, nije zanemarivala svoje obaveze, bez problema se upisala na fakultet, bila je društvena, rado je izlazila s prijateljima. Ne znam je li bila s kim u sukobu ili se kome zamjerila. S obzirom na Jasminin temperament i tvrdoglavost bio sam uvjeren da ona cijelo vrijeme studira u Zagrebu.
Eto, sad smo našli njenu osobnu, putovnicu...
Tek kad smo prije nekoliko dana pregledavali Jasmininu sobu pronašli smo u stoliću njezinu osobnu iskaznicu, putovnicu i studentsku iskaznicu. Svima je istekao rok važenja“ kraj je razgovora Martina Dominića s policajcima. Sa sobom je donio sve te dokumente i predao ih policajcima te Jasminin adresar, u kojem je bilo nekoliko imena i prezimena. Policajci su i tu primopredaju evidentirali u službenoj bilješci.
Čak i ako je sve što je rekao točno, ostaje pitanje kako je moguće da otac smatra normalnim da tri godine nije posumnjao ništa iako se nije čuo s kćeri te kako su on i supruga baš tada krenuli pospremati sobu. Kada se to spoji s njegovom nasilnom prošlošću i činjenicom da je preminuo i ne može se više braniti, postaje idealan kandidat na kojeg bi se mogla prebaciti krivnja.
