Nicolas Vrousalis predavač je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Cambridgeu, a kontaktirali smo ga povodom teksta "Fašizacija grčke države", koji je objavio povodom ubojstva Pavlosa Fyssasa, antifašističkog repera iz radničkog predjela Atene. Optužio je državu Grčku za grijeh propusta da se obračuna s fašizmom i strankom Zlatna zora, čiji se uspon i bahaćenje, koji se vide po premlaćivanju suprotstavljenih im skupina, što je kulminiralo ovim umorstvom, događa na krilima mjera štednje kojima se ne nazire kraj. Politički filozof Vrousalis bavi se teorijama jednakosti, etikom distribucije, eksploatacijom i marksizmom.
Što nam možete reći o ubojstvu antifašističkog repera Pavlosa Fyssasa? Zašto je bio takav trn u oku desničarima i postoje li dokazi da je Zlatna zora naručila njegovo umorstvo ili se samo radi o jednom u nizu nasilnih činova članova te stranke, samostalnoj odluci uhićenog 45-godišnjaka? Nacionalni dohodak većine europskih zemalja se više nego utrostručio u posljednjih 40 godina. Ali broj umirovljenika nije utrostručen. Nije ni broj školaraca, ni studenata, ni bolesnika... Ono što se povećalo gotovo svugdje u Zapadnoj Europi od 1970-ih je udio profita u nacionalnom dohotku.Pavlos Fyssas je 34-godišnji reper koji je živio i radio u radničkom predjelu Keratsiniju u predgrađu Atene i njegove su pjesme otpora ukorijenjene u lokalnoj zajednici. Točne okolnosti ubojstva tek počinju izlaziti na površinu, ali znamo da je bio nenaoružan i da ga je George Roupakis napao nožem, vrlo vjerojatno s namjerom da mu nanese teške ozljede. Poznato je da je Roupakis godinama surađivao sa Zlatnom zorom i fotografiran je u društvu brojnih parlamentaraca iz te stranke.
Pozivi dužnosnicima Zlatne zore
Prije samog ubojstva Roupakis je razmijenio brojne pozive s članovima Zlatne zore, uključujući i nekoliko visokih dužnosnika. Motivi ubojstva još nisu poznati, ali je sve vjerojatnije da je Roupakis dobio instrukciju da zaplaši Fyssasa i njegove drugove. Imajte na umu da je u Ateni nedavno bilo više uspješnih štrajkova. Povećana militantnost radnika gura u zaborav Zlatnu zoru u predgrađima poput Keratsinija. Zato nije nevjerojatno da je napad protiv Fyssasa bio dijelom šire strategije Zlatne zore osmišljene s ciljem da se zaplaše aktivisti i radnici.
Kako je moguće da država nije zabranila djelovanje stranke koja je otvoreno ksenofobna i koristi nacističku simboliku, nego joj je omogućen ulazak u grčki parlament? Zar u zakonu i ustavu ne postoje odredbe koje priječe širenje nacističke propagande i mržnje prema negrcima? Ubojstvo Fyssasa je incident za koji je bilo pitanje vremena kad će se dogoditi. Zlatna zora je nesmetano operirala desetljećima i država je rijetko procesuirala njene članove. Točno je, grčka država ne samo da nije spriječila njen rast, nego ga je zapravo ojačala. Vlada za vladom opirala se donošenju novog zakona koji bi priveo vodeće članove Zlatne zore pravdi, dok je s druge strane progonila antifašističke aktiviste umjesto samih fašista. Naravno da je glavni uzrok uspona Zlatne zore štednja koju vlada nameće posljednje četiri godine, kao i lansiranje tog ekonomskog jada koji je štednja uzrokovala.
Njemačka 1932.
Zamislite zemlju čiji je nacionalni dohodak pao 25 posto u razdoblju od tri godine, nezaposlenost je dosegla 30 posto, ima ogromne deficite u plaćanju i ne može se koristiti alatima fiskalne politike jer su oni osakaćeni dugom. Radnici su prozivani zbog lijenosti i neefikasnosti, a industrija zbog neučinkovitosti i nekompetitivnosti. Zvuči li vam to poznato? To je Njemačka 1932. godine. Ali opis se jednako dobro primjenjuje na Grčku 80 godina kasnije. Grčki kazneni zakon, naravno, zabranjuje (fašističke) bande. Ali isto tako su i zakoni njemačke države prije dolaska nacista na vlast.
Ekonomist Yanis Varoufakis tvrdi da bi grčka država, zapravo, napravila ogromnu uslugu Zlatnoj zori kad bi je zabranila. Stranka bi praktički izašla iz toga kao mučenik, država bi se doimala netolerantnom na različita mišljenja i potvrdio bi se argument Zlatne zore da većina ima pravo zabraniti djelovanje manjini. Slažete li se? Ovdje govorimo o nekoliko pitanja. Prvo je apstraktno pitanje o tome je li dopustivo nekome ograničiti govor, bio on seksistički, rasistički ili otvoreno fašistički. Drugo, postavlja se pitanje kako netko može zaobilaziti poraz Zlatne zore. Treće je pitanje kako netko može zaobilaziti poraz fašizma. Što se prvog pitanja tiče: demokracije neprestano ograničavaju govor na način da se zabranjuje kleveta i difamacija, trgovanje povlaštenim informacijama, dječja pornografija i slično. Po mom mišljenju, ove su zabrane opravdane zato što mogu naštetiti ljudskom dostojanstvu. Ali i kad ne bi bilo takve štete, sama briga za slobodu govora bi trebala biti razlog da razmislimo o rasističkom i fašističkom govoru. Zato što rasizam i fašizam imaju namjeru ušutkavanja manjina i ranjivih skupina. Zato tu mogu postojati osnove za zabranu fašističkog govora radi slobode govora.
Što se Zlatne zore tiče, Varoufakis je u krivu. Obični kriminalci nisu i ne mogu biti mučenici. To je poruka i istinski simbolizam procesuiranja svih vodećih članova Zlatne zore, kao i uništavanja svih njenih institucionalnih oblika. To me dovodi do trećeg pitanja: bi li zatvor ili prijetnja zatvorom bili dovoljni za poražavanje fašizma u Grčkoj? Apsolutno ne. Pobjeda nad fašizmom zahtijeva da se država izvuče iz kaljuže ekonomske depresije. Također, zahtijeva i čvrstu mrežu aktivista koji se bore protiv rasista i fašista u svakom gradu, mjestu i selu. Široka demokratska mobilizacija radničke klase može olakšati i izlaz iz štednje i poraziti fašizam.
U članku 'Fašizacija grčke države' tvrdite da Grčka još nije u fazi kad fašističke političke snage imaju podršku krupnog kapitala. Zanima me je li moguće da Zlatna zora ima podršku moćnijih ekonomskih subjekata budući da već godinama napada ljevičarske skupine? Tko financira njihove političke kampanje i akcije dijeljenja hrane?
Ako se 'populizam' sastoji od davanja lažnih obećanja velikoj većini, onda su populisti oni koji se pridržavaju mantre o štednji. Socijaldemokrati staroga kova, poput Oskara Lafontainea iz Die Linkea, imaju dovoljno zdravog razuma da prepoznaju kako je pokušaj kapitalističkog oporavka uz pomoć štednje poput jebanja za nevinost: samo sebe poražava. Ne zna se puno o financiranju Zlatne zore, ali postoje neki dokazi da većina njihovog legalnog financiranja dolazi od članstva i donacija malih poduzeća. Njihovi ilegalni prihodi dolaze uglavnom od reketarenja. Koliko znam, Zlatna zora ne dobiva novac od krupnog kapitala. Kao što navodim u članku koji spominjete, stranka je vjerojatno premalena i preslaba da bi imala takvu podršku. Ali ovo bi se moglo uskoro promijeniti.
Danas nam je poznata poduža lista velikih poduzeća koja su podržavala nacističku partiju u Njemačkoj (Nestle, IBM, General Motors, BMW...). Smatrate li da je krupni kapital danas nešto pametniji i da neće, sve da se to i događa, priznati da financira neonacističke organizacije, baš kao što i Zlatna zora nikad neće otvoreno reći da je zapravo fašistička organizacija Povijesni podaci o Njemačkoj i djelomice o Italiji pokazuju da fašisti nisu uživali potporu krupnog kapitala dok nisu postali dovoljno snažni u smislu organizacije i broja članova. Naravno da će se kapital prikloniti bilo kojoj formi države koja će obećavati njegovo preživljavanje. Trenutno je zadatak njegovog očuvanja povjeren koalicijama lijevog i desnog centra od strane Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.
Kakva je pozicija Europske unije prema problemima koje Grčka ima sa Zlatnom zorom? Pripisuju li nasilje i fašizaciju mjerama štednje? EU je jedan od glavnih aktera koji nameće štednju u Grčkoj, uz MMF i Europsku središnju banku. Kritiziranje same štednje bi zato značilo da sami sebi pucaju u nogu. S druge strane Unija je kritična prema stavu Grčke prema fašistima. To je otprilike kao da pošaljete nekome bandu razbojnika u kuću da ga premlate, a onda ga kritizirate što je ostavio otvorena ulazna vrata.
Naravno da mnogi ljudi u Europi, uključujući i brojne političke stranke – poput Die Linkea u Njemačkoj, Front de Gauchea u Francuskoj, Izquierda Unida u Španjolskoj itd. – otvoreno objavljuju očiglednu istinu da postoji snažna veza između štednje i porasta fašizma.
EU podržava sve mjere štednje u Hrvatskoj zbog kontrole deficita i čini se da joj ne smeta što Hrvatska zapada u sve dublju ekonomsku depresiju, koja može uzrokovati niz nepoželjnih društvenih posljedica. Naprotiv, Europska komisija oštro nam prijeti uskratom novca iz fondova EU i to zbog zakonodavnih makinacija oko izručenja obavještajca Josipa Perkovića najmoćnijoj državi Unije Njemačkoj. Kako objašnjavate takvu politiku?
Kritiziranje same štednje bi zato značilo da sami sebi pucaju u nogu. S druge strane Unija je kritična prema stavu Grčke prema fašistima. To je otprilike kao da pošaljete nekome bandu razbojnika u kuću da ga premlate, a onda ga kritizirate što je ostavio otvorena ulazna vrata. Recesija je pokušaj kapitala da izliječi sam sebe. Kad profit pada, tvrtke smanjuju troškove, što na kraju vodi smanjenju plaća i broja radnih mjesta. Plaće i cijene padaju dok investicija ne postane isplativa. Tu, naravno, ne postoji garancija da će ovaj proces dovesti do stabilnosti (koja ovisi o očekivanjima i drugim vanjskim nepredvidivim faktorima), a čak da do toga i dođe, uvijek je izgledno da će se platiti značajna cijena u ljudskim životima kroz nezaposlenost, siromaštvo i nejednakost. Međutim, ovo je model koji su prigrlili izabrani oligarsi Europskog vijeća i neizabrani birokrati EU i ECB-a. S ovim modelom blisko je vezan, poput prsta i nokta, set ideoloških uvjerenja o privatnom vlasništvu, motivu profita i prirodi ljudskih odnosa. Ova mreža uvjerenja, koja se ponekad naziva "neoliberalizmom", okvir je za distopiju. A mi smo već dobro zagazili prema toj distopiji.
Ali brojni političari tvrde da su mjere koje promovira radikalna ljevica diljem Europe nemoguće. Primjerice visina minimalne plaće i zagarantirane minimalne mirovine koje su dio programa njemačkog Die Linkea. Slažete li se s tim argumentima? Ne bi li to dovelo do daljnje eksplozije javne potrošnje i deficita? "Eksplozija deficita" je strašilo angažirano da služi ideološkim tvrdnjama koje se temelje na pogrešnoj analizi aktualne krize. Što je dovelo do eksplozije deficita budžeta diljem periferije Eurozone? Evo, može se učiti na slučaju Grčke. Zemlja se 2001. godine pridružila Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU), koja ECB-u dodjeljuje kontrolu nad monetarnom i tečajnom politikom. Tad je postojalo neformalno slaganje da će Grčka, Irska, Portugal i druge zemlje periferije (PIIGS) dobivati jeftinije zajmove u novoj valuti, što će im omogućiti da apsorbiraju još više proizvoda iz europskog centra (njemačke automobile, francuske vojne avione i slično). Kratkoročni rezultat toga bile su povećane stope ekonomskog rasta za sve. I, zaista, izgledalo je kao da praksa neko vrijeme 'pali': zemlje europskog centra dobile su nezaustavljivi pristup većim tržištima i profitima, dok su zemlje periferije gradile svoje nacionalne ekonomije na dugu. Štoviše, to su radile bez nametanja teških poreznih opterećenja domaćim poduzećima i buržoaziji. Ali kad su se zemlje periferije našle u situaciji da ne mogu garantirati solventnost privatnih banaka 2009. godine, njihovi su deficiti otišli nebu pod oblake, do neodrživih visina. Zato je pogrešno tvrditi da su okidač današnje krize previsoki troškovi za socijalne programe, ona je u potpunosti posljedica prevelike akumulacije kapitala u rukama malobrojnih financijskih institucija. Osim toga, desnica većim dijelom još od 1970-ih vježba mantru da si "ne možemo više priuštiti svoje socijalne države". Takva teza je nedosljedna. Prvo, zato što se nacionalni dohodak većine europskih zemalja više nego utrostručio u posljednjih 40 godina. Ali broj umirovljenika nije utrostručen.
Nije ni broj školaraca, ni studenata, ni bolesnika... Ono što se povećalo gotovo svugdje u Zapadnoj Europi od 1970-ih je udio profita u nacionalnom dohotku. I to me dovodi do sljedeće točke da su oni koji ponavljaju mantru koju sam citirao ili članovi ili glasnogovornici onih "jedan posto". Većina nejednakosti, siromaštva i patnje današnje komplicirane situacije može se pripisati koncentraciji moći u rukama nekoliko financijskih i poslovnih centara. Sve što ta mantra radi je pojačavanje privilegije i prednosti tog jednog postotka ljudi, te mizerije i poniženja nas ostalih.
Zamislite zemlju čiji je nacionalni dohodak pao 25 posto u razdoblju od tri godine, nezaposlenost je dosegla 30 posto, ima ogromne deficite u plaćanju i ne može se koristiti alatima fiskalne politike jer su oni osakaćeni dugom. Radnici su prozivani zbog lijenosti i neefikasnosti, a industrija zbog neučinkovitosti i nekompetitivnosti. Zvuči li vam to poznato? To je Njemačka 1932. godine. Ali opis se jednako dobro primjenjuje na Grčku.Socijaldemokratske partije izbjegavaju koalicije sa strankama radikalne ljevice – Die Linke je valjda jedini neželjeni partner SPD-a u Njemačkoj, PASOK ne može sa Syrizom, čak i hrvatski socijaldemokrati (SDP) sve što je više lijevo od njihovog programa nazivaju populizmom. Kako to objašnjavate i postoje li primjeri koji su suprotni ovom paneuropskom trendu? Ako se "populizam" sastoji od davanja lažnih obećanja velikoj većini, onda su populisti oni koji se pridržavaju mantre o štednji. Socijaldemokrati staroga kova, poput Oskara Lafontainea iz Die Linkea, imaju dovoljno zdravog razuma da prepoznaju kako je pokušaj kapitalističkog oporavka uz pomoć štednje poput jebanja za nevinost: samo sebe poražava. Ali partijsko pravovjerje njemačkog SPD-a i francuskog PS-a više ne predstavlja zdrav razum. Obje su te partije insistirale da Grčka, Španjolska i Portugal ostanu na putu štednje. Izlaz iz ovog začaranog kruga je raskidanje s tim vjerovanjem. Grčka može inicirati takav raskid kroz reviziju dugova, napuštanje eura, nacionalizaciju banaka i pokretanje širokog programa koji bi poticao zapošljavanje.
Hrvatska se treba kloniti eura
Iz istih bi se razloga, po mom mišljenju, Hrvatska trebala držati vrlo daleko od eura. I ne samo zato što pridruživanje implicira gubitak monetarne nezavisnosti i tečajne politike. Monetarni odnosi pretpostavljaju određene odnose ispod njihove razine: novac sjedi na samom vrhu piramide. Podržan je mrežom ekonomskih odnosa koje pretpostavljaju mjere štednje, siromaštvo i nejednakost. Recesijske mjere za kojima se poseže pod izlikom udovoljavanja Mastriškim kriterijima samo su kušanje boli koje će obični Hrvati morati izdržati ako Hrvatska odluči uvesti euro.
Rejting-agencije, od kojih je posljednja u nizu bila Fitch, snizile su Hrvatskoj kreditni rejting u razred 'smeća', što bi po najavama iz Vlade moglo dovesti do još štednje i privatizacije. BDP nam i dalje pada, a rastu nam javni dug i nezaposlenost. Čemu to vodi ako znamo da je Grčkoj u godinama krize i štednje javni dug stravično narastao? Grčki nacionalni dug je planina izmeta koju je stvorila njena vladajuća klasa radeći desetljećima za vlastitu korist uz pomoć korupcije, bezakonja i favoriziranja. Tvrdnja da je "grčki dug neodrživ" znači da velika većina Grka više nije u stanju nositi težinu tog izmeta nagomilanu na nju od strane političkog sustava. Lijek je rješavanje duga kroz demokratsku reviziju. Postoje brojni presedani koji to potvrđuju, a postoji i široka podrška reviziji u Grčkoj i izvan nje. Jednostrana revizija duga bi, naravno, imala i dodanu vrijednost da Grčku oslobodi obveze da stvara ogromne viškove u budžetu da bi isplatila svoje kreditore po zelenaškim kamatama. Novac koji bi se dobio tim viškovima bi se umjesto toga upotrijebio za potpore nezaposlenima i obilne investicije u javne radove. Sve ovo, naravno, dovodi do pitanja – koja je to politička snaga u Grčkoj ili izvan sposobna sve ovo ostvariti? Iako ne znam odgovor na to pitanje, utješno mi je misliti da smo bliže tome nego što većina misli. Možda to ovisi samo o vama i meni.
