Koje su, po vama, najštetnije posljedice monetizacije autocesta? Na tribini u ponedjeljak su se mogle čuti razne projekcije, među kojima je i procjena da bi ona mogla odnijeti više od tisuću života. Moram reći da izraz "monetizacija" prikriva stvarnu namjeru Vlade, koja traži sve moguće načine da se dokopa što više novca u što kraćem vremenu, dok je posljedice previše ne zanimaju. Vidite da se Croatia osiguranje procjenjuje na oko milijardu kuna, kao i Hrvatska poštanska banka, a autoceste su 22,5 milijardi kuna. Dakle, to je jedan izuzetno velik iznos koji može pokrpati eventualno ove rupe koje imamo i poslužiti za spašavanje jednog mandata sadašnje vlasti. I to je štetna posljedica monetizacije jer je daljnji razvoj Hrvatske upitan bez autocesta, koje su ključ razvoja države.
//www.youtube.com/embed/h1xthJoVNic Snimio i montirao Franjo Tot
One su građene kao razvojni projekt, da bi međusobno povezale mjesta i omogućile brži i lakši dolazak u Hrvatsku, pogotovo turista. Ceste koje su vodile prema Dalmaciji i Istri nisu bile tih kapaciteta da bi mogle prihvatiti taj broj turista.
Autoceste ipak nitko neće odnijeti iz države, one ostaju tu. Istina je da ih nitko neće iznijeti i da nitko ne kupuje sebi autoceste kao takve, ali istina je da će upravljati njima i da će ih eksploatirati. Dvije su funkcije koje država ne smije pustiti iz svojih ruku, a to je formiranje cijene cestarine i dostupnost autocesta naseljima. A to je upravljanje. Ako autoceste damo u koncesiju, dat ćemo nekome da upravlja cijenom i daljnjom raspoloživošću. Zašto je ovo važno?
Izolacija između rijeke i ceste
Livaković je u pritvoru i s njim je Milivoj Mikulić, koji je bio čovjek od najvećeg Livakovićevog povjerenja. On se spominje u pismu bivšeg predsjednika Uprave Maria Crnjaka gdje se vidi da Kalmeta preko nižerangiranih rukovoditelja, mimo Crnjaka, upravljao HAC-om. Crnjak tu govori kako se već tri godine, dakle od 2004., mimo njega upravlja i da ga se time ponižava te da to ne želi trpjeti. Pokušao je objasniti kako nema snage borit se protiv kriminalaca, a nije htio u tome sudjelovati.Trenutno su naša čvorišta međusobno udaljena od osam do čak 30 kilometara, a sva ona mjesta koja se nalaze između ne mogu izaći na autocestu. Ona je kao rijeka – možete je prijeći samo tamo gdje postoji most, dakle čvorište. Ako se nalazite uz autocestu, imat ćete buku i sve štetne posljedice, ali ćete je moći samo gledati, nećete je moći koristiti. Naš je cilj da u budućnosti otvorimo što više izlaza. U Sloveniji, Austriji i Njemačkoj izlaze imate na svakih tri do pet kilometara.
Spominjali ste i posljedice na demografiju. Upravo zahvaljujući autocesti, mnoga su mjesta danas izolirana i ona se napuštaju. U Brodsko-posavskoj županiji je već izašlo 15-ak tisuća stanovnika u posljednjih 10 godina. Imate oko 15 tisuća stanovnika koji su odsječeni s dvije strane – s jedne strane im je Sava preko koje nema mosta, a s druge autocesta bez čvorišta da se priključe na nju. Čvorišta su ono što nama treba.
Što je s cijenom cestarine? Ona je vrlo bitna za razvoj privrede i turizam. Ako stavimo previsoku cijenu, ona će utjecati na broj turista koji će dolaziti u Hrvatsku, na to koliko će se voziti autocestama, a koliko sporednim cestama. Ako budu išli na sporedne ceste, tu dolazimo do toga da će se događati brojna pretjecanja i brojne prometne nezgode. Na sporim cestama koje su rađene kao dvosmjerne, ako imate malo više teretnih vozila koja sporo voze, često se događaju pretjecanja, a većina prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama se događa upravo prilikom pretjecanja.
//www.youtube.com/embed/xInDfCZJ1gY Snimio i montirao Franjo Tot
Niz opasnosti se krije iza koncesije. Infrastruktura se ne može mjeriti parametrima nekakvog Kraša, Vjesnika ili Podravke jer one nisu rađene da bi sutra donijele dobit. Autoceste nam trebaju pa makar ne utržile nijednu kunu od cestarina, trebaju nam za povezivanje i ne možemo samo gledati koliko smo zaradili, a koliko uložili.
'Kakva je korist od ove ulice?'
U Francuskoj se danas radno vrijeme skraćuje s 40 na 36 sati tjedno, zato da bi se zaposlilo što više stanovnika. Mi imamo do 400.000 nezaposlenih i pričamo o tome kako trebamo raditi više sati do 67 godina. To je nepristojno! Da mi nemamo radne snage, nijednog radnika na birou, ja bih to razumio i rekao bih da je Mrsić u pravu, jer neki se poslovi moraju obaviti, s tim da se moraju i platiti.Slavonika sigurno neće imati više od tri do pet tisuća vozila dnevno dok se ne kompletira koridor Vc, a po današnjim cijenama građenja, ona je isplativa samo ako na njoj ima od 16 do 20 tisuća vozila. Pitanje je hoće li ih biti toliko i kad se izgradi Vc. A ako pitate Osječane treba li im autocesta, odgovorit će – naravno da treba. Tako je i s Pelješkim mostom i okolnim stanovništvom. Kad biste gledali na ceste kao na poduzeća – koliko imaju zaposlenih, koliko zarađuju i koliko proizvoda daju – onda nam ne bi trebala nijedna županijska ni lokalna cesta, ne bi nam trebala ni ova ulica. Kakva je korist od ove ulice? Nikakva. A ona možda košta više nego kilometar autoceste.
Vlada kaže da ne postoji alternativa jer se mora sanirati javni dug i smanjiti deficit, zbog kojeg bismo mogli zaraditi sankcije od Europske unije. Sankcije nam neće nitko uvoditi, ali sigurno može biti otežan pristup nekim sredstvima. Stalno slušamo tu priču kako sutra nećemo moći jesti ako se nešto ne odradi. Nismo dovedeni u ovu situaciju s deficitom zbog autocesta ili nečeg drugog, nego zato što je ova Vlada umrtvila ionako loše gospodarstvo. Nema aktivnosti koje stvaraju dodanu vrijednost, a dok toga nema – rasta proizvodnje, turizma, grana djelatnosti koje donose profit – možemo prodavati autoceste, pruge, pa rijeke, kuće i sve što imamo, ali nama spasa nema. Ovo nije rješenje. Ovoj vlasti su problem i branitelji, i radnici, i poslodavci, i Crkva... a upravo je zbog ovako teške socijalne situacije napeto i može doći do incidenata. Koncentriramo se na sporedne incidente i situacije, kao da su glavni problemi RH. Neka nas izvuku iz krize pa ćemo onda rješavati druge probleme.
Što je s referendumom o monetizaciji? I ja čekam sam datum početka prikupljanja potpisa pa ćemo onda krenuti u organizaciju. Sad utvrđujemo infrastrukturu u svim gradovima i naseljenim mjestima, imamo sve nacrte. Imat ćemo dva referendumska pitanja, a ja sam koordinator za pitanje protivite li se monetizaciji. Idemo na stvaranje šire koalicije sastavljene od sindikata, udruga, pojedinaca i aktivista, jer autoceste nisu samo problem radnika HAC-a i ARZ-a, nego svih građana Hrvatske.
13 vlada
Na tribini se moglo čuti i da ako danas damo autoceste u koncesiju na 50 godina, da barem 13 idućih vlada neće moći njima raspolagati. Tko to ima pravo zabetonirati situaciju nekome tko će na vlast doći za 45 godina? Što će on moći i što će prodavati da sanira javni dug? Zato s nama mogu svi koji se smatraju suvlasnicima autocesta kao imovine svih građana Hrvatske ako se protive koncesiji. Ta širina nas usporava jer treba zadovoljiti sve te skupine, pa priprema malo i traje, ali u svakom slučaju ćemo prije zime imati te potpise. Uskoro ćemo znati jer bismo još ovaj tjedan trebali definirati ta pitanja.
Aktivistica Urša Raukar je na tribini ukazala na čestu pojavu u javnom sektoru – korupcijske afere izbijaju tamo gdje se nešto planira privatizirati ili se tržište planira liberalizirati u tom dijelu. Time se nameće zaključak da je javno upravljanje korumpirano. Kako to komentirate? Uzmimo za primjer savjet za monetizaciju. Studiju o monetizaciji duga od autocesta i davanja istih u dugoročnu koncesiju izradila su četiri društva: Erste banka, revizori Deloitte, odvjetničko društvo Wolftheiss i Asfinag, a Asfinag je austrijska državna tvrtka koja upravlja cijelom mrežom autocesta u Austriji. I oni sad nama savjetuju da prodamo autoceste. Zašto oni ne prodaju svoje? Dakle, moguće je kvalitetno upravljanje državnom imovinom i siguran sam da nijedan privatnik ne bi kvalitetnije gospodario autocestama (u Austriji) u ovom trenutku od Asfinaga.
'Krali su sa svih strana'
Kad država upravlja imovinom, ona ima i štete i koristi, a u ovom slučaju bismo mi imali štete, a korist bi imao netko drugi. Vladajuće strukture ne smiju uhljebljivati svoju braću, rodbinu i stranačke ulizice, bez obzira na njihovu (ne)sposobnost. Naš je sindikat još 2009. godine smatrao da ima pravo reći da se HAC-om loše upravlja jer su krali sa svih strana i to smo otkrili, pa smo tražili od Vlade da se depolitiziraju uprave, nadzorni odbori i same skupštine poduzeća.
Tražili ste, ako se ne varam, i nagradu za one koji prijave korupciju? Jesmo, to je posebna priča. Imate i sad situacije da je ministar predstavnik u skupštini 20-ak poduzeća. Kad bi netko mogao zapisivati što on misli dok je na skupštini jednog, mogao bi bez problema napisati da je bio na skupštinama pet različitih poduzeća. Njemu lutaju misli. To je apsurdno. Radi se o prevelikoj imovini i upravljanje tim poduzećima je preodgovorno da bi se svodilo na jednu osobu.
Zato smo predlagali da u skupštine uđu svi zainteresirani – stakeholderi, mladi kojima ostavljamo dug, ljudi koji se bave zaštitom okoliša, lokalno stanovništvo, sindikati i tako dalje. Takva skupština bi birala nadzorni odbor nakon javnog natječaja. Danas vam dođu neki klinci u pet-šest nadzornih odbora, a ni ne znaju što je trgovačko društvo, i to zato što su se progurali kroz politiku. Na Zapadu su najpoželjnije osobe za NO-e ljudi koji su dugo upravljali poduzećima, dakle mlađi umirovljenici koji su nekad bili menadžeri, a pogledajte strukturu naših NO-a.
Nestašni direktor koji je lijepio plakate
HDZ je naprimjer imenovao u upravu čovjeka koji je u vrijeme njihove predizborne kampanje lijepio plakate po Osijeku i prodavao kape. Radili smo cijelu lakrdiju zbog njega. Dvoranu za sastanke na petom katu smo selili u prizemlje, da bi bila blizu njegove kancelarije, jer on neće na peti kat. Eto, do te mjere se radi lakrdija od poduzeća da bi se uhljebili stranački kadrovi, a nitko ne pita koliko su sposobni. Prvo treba racionalizirati uprave – manja poduzeća trebaju voditi direktori, a ne uprave jer njihove plaće jedva koje poduzeće može izdržati. Onda, sam izbor direktora mora se provoditi isključivo javnim natječajem, dok bi članovi NO-a trebali svojom imovinom odgovarati za štetu ako podrže štetnu odluku za firmu.
Jeste li zadovoljni rezultatima antikorupcijskih kampanja koje se tiču HAC-a? Zadnji je pao Sapunar, čiji je krimen prilično minoran s obzirom na afere o kojima se pisalo, primjerice o udvostručavanju cijena gradnje pojedinih dionica autocesta u odnosu na planirano. Da, s obzirom na razmjere pljačke je malen. Do pravosuđa još nije došlo ništa, osim Fimi Medije, koja je jedan veliki obračun s Ivom Sanaderom. Jasno je da je on čovjek koji je napravio najviše štete Hrvatskoj, ali kad govorimo o autocestama, nemamo nijednog osuđenog. Svakako su se tu, po mom mišljenju, događala zataškavanja od strane istražitelja. Imamo i slučaj istražiteljice Selme Abadžić , koja je završila u Remetincu pod sumnjom da je odavala povjerljive informacije osumnjičenima. Informacije je, među ostalima, davala i Božidaru Kalmeti. Živo me interesira gdje je ona, kakve su joj sankcije izrečene, koje su posljedice njenog djelovanja ili ako nije bilo ničega, jesu li joj se ispričali.
I tu se uvijek vraćamo Božidaru Kalmeti i Zdravku Livakoviću, koji je, eto, od ovog tjedna u pritvoru zbog kriminala u HAC-u. Studiju o monetizaciji duga od autocesta i davanja istih u dugoročnu koncesiju izradila su četiri društva: Erste banka, revizori Deloitte, odvjetničko društvo Wolftheiss i Asfinag, a Asfinag je austrijska državna tvrtka koja upravlja cijelom mrežom autocesta u Austriji. I oni sad nama savjetuju da prodamo autoceste. Zašto oni ne prodaju svoje?Da, Livaković je u pritvoru i s njim je Milivoj Mikulić, koji je bio čovjek od najvećeg Livakovićevog povjerenja. On se spominje u pismu bivšeg predsjednika Uprave Maria Crnjaka gdje se vidi da Kalmeta preko nižerangiranih rukovoditelja, mimo Crnjaka, upravljao HAC-om.
Podsjetite nas malo na to pismo. Ono je dospjelo u medije. Ono je iz 2007 godine. Crnjak tu govori kako se već tri godine, dakle od 2004., mimo njega upravlja i da ga se time ponižava te da to ne želi trpjeti. To je pismo kojim se obraća Nadzornom odboru i Vladi, gdje traži da prihvate njegovu ostavku. Međutim, oni je nisu prihvatili pa je on nakon mjeseci takvoga rada otišao na bolovanje i poručio da se ne vraća dok ga ne razriješe. Pokušao je objasniti kako nema snage borit se protiv kriminalaca, a nije htio u tome sudjelovati.
Dakle, što za vas predstavlja uhićenje Livakovića? Ono predstavlja stepenicu najbližu do Božidara Kalmete. Sve Kalmetine izjave ovih dana su vrlo pomirljive prema medijima i usmjerene su protiv onih koji ga prokazuju. Pokušava utjecati i na jedne i na druge - medijima se pokušava umiliti, a DORH-u i ovima u zatvoru želi poslati poruku. Za mene je bitno spomenuti da sada znamo da je točno ono što je navodio Crnjak, jer su se Mikulića bojali svi kao vraga. Nemilosrdno se obračunavao s onima koji su mu se suprotstavljali. Mikulić je bio stvarni upravitelj, strah i trepet HAC-a.
Kako tumačite inertnost državnih organa po pitanju HAC-a? Na dva načina – ili istražitelji izravno dijele korist ili su pod pritiskom politike. Vladajuća struktura uvijek može smijeniti državnog odvjetnika koliko god mi pričali o njegovoj neovisnosti. Mislim da je ovo drugo u pitanju. Čudno je i ovo zadržavanje jedne te iste osobe na čelu Državnog odvjetništva u posljednjih 10 godina kad je Hrvatska pljačkana uzduž i poprijeko, a čak se i današnje strukture kad nemaju odgovor na neko pitanje pozivaju na tu veliku pljačku. I da je bio najbolji, morali smo iz pristojnosti prema građanima potražiti drugu osobu. Ne vjerujem u nezamjenjive ljude.
Ali SDP očito vjeruje Mladenu Bajiću. Mislim da su neki drugi motivi u pitanju. Znat ćemo puno više s vremenskim odmakom, kad će biti jasno tko je što radio. Ne vidim zašto bi netko vjerovao osobi koja je bila na najodgovornijem mjestu za sprečavanje kriminala, a ništa nije napravila. Opet ne tvrdim da se radi o osobnoj koristi, ali ta pozicija je primamljiva, dobra, ima neke svoje benefite, pa jasno da nitko ne želi otići s nje. Zato je vlast tu da je mijenja.
Kako komentirate ono što se do sada zna o izmjenama Zakona o radu? One su u skladu sa svime što se događa kod nas – rasprodaja svega što se može. Koncesija spada u to jer 50 godina nećemo moći upravljati autocestama, na koje smo kao građani potrošili silan novac, a morat ćemo i dalje plaćati dug – podvaljeno nam je da monetiziramo dug s tri milijarde eura iako je on četiri milijarde. U svakoj državi je i radna snaga njen resurs.
Je li prodaja organa sljedeća?
Prije desetak godina sam na međunarodnom skupu o dugovima siromašnih zemalja prema bogatima govorio o slučaju Indije. Kad bi netko ispostavio račun Amerikancima koliko su im Indijci dali jeftinih sati rada i da se te plaće obračunaju realno, Amerika bi bila dužna Indiji, a ne bi bili u obrnutoj situaciji. Radnici su samo dio opće rasprodaje. Uz ceste, banke, pošte i infrastrukturu, usput se prodaju i radnici da rade jeftino. Sutra će možda prodavati i naše organe, a da nas nitko o tome ništa ne pita.
Što se dobiva rasprodajom radnika? U poslovanju se zarađuje isključivo na plaćama radnika, nema druge zarade. Dobit koja se stvori mora biti pravedno podijeljena između radnika i gazde. Ako je radna snaga jeftina, u pitanju je nepravednija podjela tog dijela, stečenog pameću, trudom i snagom tih radnika. Ako nekome omogućujete da zarađuje pet puta više na svojim radnicima, naravno da tu ima i prostora za korupciju.
Mrsićevo 'zbogom' osam sati rada, odmora i sna
Znači da tu može biti osobnog interesa ili su upletene interesne skupine koje financiraju političke kampanje. Naravno da će vlast onda za njih više i raditi jer od radnika više ne možete uzeti ništa. Danas mnoge kompanije vole outsourcati pojedine poslove i tu uvijek postoji nekakva korupcija i provizija, iako vam je najjeftinije da imate svog radnika. Date mu plaću i možete očekivati da se buni samo zbog pola sata prekovremenog ili prijevoza, a neće dobiti ništa. Kad dajete to nekom izvana, otvarate širom vrata za nečiju osobnu korist, ne nužno u novcu, nego i u obliku funkcije. Ništa se ne događa slučajno.
Ministar rada Mirando Mrsić izjavio je da se 'podjela na osam sati odmora, osam sati rada i osam sati spavanja u današnje vrijeme može zaboraviti'. Ljudi su ginuli za to, doslovno. Što reći nakon toga? U Francuskoj se danas radno vrijeme skraćuje s 40 na 36 sati tjedno, zato da bi se zaposlilo što više stanovnika. Mi imamo do 400.000 nezaposlenih i pričamo o tome da trebamo raditi više sati, do 67 godina. To je nepristojno! Da mi nemamo radne snage, nijednog radnika na birou, ja bih to razumio i rekao bih da je Mrsić u pravu, jer neki se poslovi moraju obaviti, s tim da se moraju i platiti. Ali Mrsić ne govori o tome što radnici dobivaju, nego da mogu zaboraviti ta vremena. Dakle, moramo se međusobno ubijati da dobijemo i takav posao gdje ćemo kao robovi odspavati pet-šest sati, raditi za nekoga cijeli dan, dok je netko drugi na birou. Upravo je svrha tog velikog broja nezaposlenih to da se zaposleni mogu bolje iskorištavati jer država ne brine o onima koji ostaju bez posla.
Odgovornost za loše upravljanje državom
Vi u zapadnoeuropskoj, ponajprije nordijskoj zemlji ako ne hranite psa ili mačku možete završiti u zatvoru. A ljude nitko ne mora hraniti i njima se ništa ne mora dati. Postajemo totalno dehumanizirano društvo i ako zaista prođe ta njegova stravična najava, pitam se gdje će nam biti kraj. Ovu vlast nije postavilo 500 tajkuna, nego većina građana Hrvatske kojima moraju služiti. Nadam se da će doći i dan kad će se moći suditi i za ovakve propuste, kad neće biti svejedno kako je netko vladao, jer najveća korist može doći od dobrog, a najveća šteta od lošeg upravljanja državom.
