Zanimljiva zemlja, puna kontrasta. Velika, ujedno i prenapucena i prazna. Zemlja otoka, koji su veliki kao kontinent i zemlja otoka koji su mali kao Kornati. Djungle, savane, pitomi krajolici rizinih polja, aktivni vulkani, azurno plavo more, smedje rijeke, ovdje su zive sve boje svijeta. Ako bi trebalo opisati Indoneziju jednom rijecju, onda bi ta rijec bila : sareno. Sarene su boje, sarena je kultura, sareni su kontrasti, sarena je priroda, ribe u moru, ptice, papagaji, narodne nosnje, batik, bogovi na Baliju... Imao sam srecu desetak puta posjetiti ovu zemlju. Vidjeti je u doba kada se poceo razvijati turizam, kada je bila usred politickih previranja i krize koja je zahvatila cijelu Aziju i sada, kada se cini da se situacija normalizira, te da je najgore proslo. Jedna cinjenica je uvijek ostala ista. Ljudi. Prodjete li ulicom Zagrebom ili nekim drugim europskim ili americkim gradom, ljudi koje susrecete uvjek su u nekoj zurbi, ozbiljni, rijetko kad nasmjeseni. Rijetko kad ce vas netko pogledati u oci i nasmjesiti se. U Indoneziji je drugacije. Ljudi se smjese, pogledaju vas u oci i nasmjese se. Otvoreni su, mozete im prici, pitati nesto, zapoceti razgovor, ako znaju engleski. Pogotovo u manjim mjestima. Siromastvo je za nase pojmove veliko. Prihodi obicnih ljudi, koji rade po trgovinama, hotelima, taksista i slicnih zanimanja su nekih tristotinjak kuna mjesecno. Tesko je reci da li su s time zadovoljni ili ne, ali to je realnost svakodnevnog zivota. Vjera zauzima zncajan dio njihovih zivota. Bez obzira koja je to vjera. Muslimani, hindusi, krscani, budisti, svi zive zajedno. Neki otoci poput Floresa su uglavnom krscanski, Bali je hinduski, budista ima malo,ali su posvuda, muslimani su u velikoj vecini, pogotovo na Javi i Sumatri. Svaka vjera ih uci istim vrijednostima u zivotu. Toleranciji, postovanju i suzivotu sa drugima. Vjeski praznici se slave zajedno. Susjedi krscani i muslimani zajedno slave i Bozic i Bajram. Zato se i cini da su nekako ljudi zadovoljniji, smireniji, manje agresivni. To se moze vidjeti u svim malim detaljima svakodnevnog zivota. Prometne guzve, pogotovo u Jakarti i drugim velikim gradovima znaju stvarno biti frustrirajuce. Grupa turista, iz Hrvatske recimo, u autobusu odmah postane nervozna, ljuta. Oni, ne. Strpljivo sjede u svojim automobilima, guraju se u pretrpanim autobusima, na milionima motorcica pronalaze put medju automobilima, ali nitko se ne ljuti. Nitko ne trubi, ne vice, ne prijeti bejzbol palicama ili pistoljima, ne izlazi iz automobila na semaforu i psuje nekoga, kao sto se to moze vidjeti u Zagrebu. Tolerancija u zemljama sa tako velikim brojem stanovnika je osnovni uvjet prezivljavanja. Poseban je odnos prema strancima. Mi smo ti koji donose novac i toga su svi svjesni. Oni koji imaju veze sa turizmom i oni koji nemaju veze. Znaju da je svaki stranac hodajuca banka koja ce nesto ostaviti u njihovom gradu. Nije vazno iz koje je stranac zemlje. Za vecinu zemalja i tako nisu nikad ni culi. Hrvatska je poslije nogometnog prvenstva svijeta postala poznata. I na najzabacenijim otocima poput Sumbawe, culi su za Hrvatsku. Mozda ne bas gdje je geografski smjestena, ali znaju za Sukera. Ne samo u Indoneziji, za Sukera su svi culi. Kakav god da je, ipak je daleko najpoznatiji Hrvat u svijetu. Drugi Hrvat za kojeg znaju, iako samo stariji, je Tito. U Bandungu na Javi je bila prva konferencija Nesvrtanih. Kako su tadasnji predsjedik Sukarno i Tito bili veliki prijatelji, medju cetrdesetogodisnjacima ima dosta muskih imena Tito. Kulturni sok dolaska u Indoneziju nije nista veci nego sok povratka u “dobru staru Evropu”. Siromasna , ali nasmjesena, sarena Indonezija u kontrastu sa ozbiljnom, sivom Evropom. Da, standard zivota je kod nas neusporedivo bolji, no mnogi pozele ostati, barem neko vrijeme, nekoliko mjeseci, prozivjeti u jednom drugom svijetu. Pronaci unutrasnji mir, ocistiti se od otrova tehnoloske civilizacije i svakodnevne trke za novcem. To nije neizvedivo. Iznajmiti kucu na nekom ljepom otoku poput Balija ili Lomboka, se moze za relativno malo novaca. Hrana i ostali troskovi zivota su minimalni. Za nekih tisucu maraka mjesecno moze se tako dobro zivjeti, platiti najam, troskove, imati vozaca i kuhara, da Indonezija postaje sve popularnija destinacija za strance koji zele pobjeci od zapadne civilizacije. Cak i zapoceti neki posao, sa takvim niskim cijenama radne snage, ovdje se moze ostvariti sasvim pristojan prihod.
bla bla
