arti-201007050001006U Južnoj Americi postoji izreka: "Ostale zemlje imaju povijest, a Urugvaj ima nogomet". Sićušna zemlja od svega 3,5 milijuna stanovnika u prvim je desetljećima 20. stoljeća igrala najbolji nogomet na svijetu, osvojivši nekoliko Copa America, Olimpijske igre 1924. i 1928. (u prva dva pojavljivanja!), pa prvo Svjetsko prvenstvo 1930., a kasnije i još jedno – 1950. U Brazilu. Pri tome treba napomenuti da su na onima između 1934. i 1938. – odbili sudjelovati. Još su 1970. dosegli polufinale, na tri od zadnja četiri SP nisu se ni plasirali, a i ovaj put su to učinili jedva, kao posljednja reprezentacija kojoj je to uspjelo.
S vremenom su naučili pognuti glavu i biti sretni i s manjim dostignućima – među urugvajskim navijačima, kao i u urugvajskom društvu općenito, nema drame ni euforije kao na ostatku kontinenta. Nedavni članak u magazinu Vanity Fair opisao je narod kao "jedini civilizirani u Latinskoj Americi" – Urugvaj je bio prva demokracija na tom području, prva zemlja u kojoj su žene dobile pravo glasa. Politička scena i gospodarstvo daleko su najstabilnije u Južnoj Americi, a sve veće nacionalne nesuglasice tamo se rješavaju referendumom. Za zemlje u okruženju, Urugvaj je pojam uređenog, 'skuliranog' društva srednje klase. Sve reportaže tijekom ovog Svjetskog prvenstva prikazivale su navijanje i proslave uspjeha reprezentacije kao vrlo suzdržane i stjecao se dojam kao da se Urugvajci boje razočaranja. Međutim, nakon epske pobjede nad Ganom veselje je eruptiralo na ulicama Montevidea...
S druge strane, Nizozemci su u totalnoj euforiji. Nakon pobjede protiv Brazila, prevladavajuće mišljenje u zemlji je "sad nas nitko ne može zaustaviti..." Međutim, glasovi razuma upozoravaju na ono čega je većina Nizozemaca svjesna, ali ne želi uvijek priznati. Ova reprezentacija nije tako sjajna u odnosu na druge momčadi kao što su to bile najslavnije nacionalne generacije: Cruyffova i Neeskensova u sedamdesetima, Gullitova i Van Bastenova krajem osamdesetih, a ni kao ona iz 1998. (Bergkamp, Seedorf, Davids, Kluivert, Overmars...) za koju će i Ćiro Blažević priznati da je bila najjača na tom prvenstvu.
Sneijder, Kuyt, Van Persie i Robben odigrali su u Južnoj Africi vrhunski zapravo samo jedno poluvrijeme (drugo protiv Brazila) – sve ostalo bile su tek solidne, rutinske predstave protiv bitno jačih suparnika. Međutim, oni imaju nešto drugo: utakmica protiv Urugvaja igra se u Cape Townu iliti Kaapstadtu, koji je 1652. utemeljio Nizozemac Jan van Riebeeck. Najbolji klub u tom gradu u vlasništvu je amsterdamskog Ajaxa, s kojim dijeli ime, grb i boju dresova. U Cape Townu će Oranje imati veću potporu no bilo gdje izvan Nizozemske. Danas u Južnoj Africi živi tri milijuna Afrikanera – potomaka Nizozemaca koji čine 60 posto bijelog stanovništva i govore jezikom koji je evoluirao iz flamanskog. Takozvani Voortrekkeri (pioniri) osnovali su i mnoge druge gradove u zemlji, ratovali s autohtonim stanovništvom i Britanskim carstvo u Burskim ratovima (Boer – flamanski za seljaka) i kasnije postali ključni ljudi aparthejd-režima.
Za razliku od drugih bijelih doseljenika kojima je materinji jezik engleski i koji su se kroz povijest prema zemlji odnosili samo kao prema koloniji, Afrikanerima je Južna Afrika uvijek bio dom. Od 1994. je iz zemlje emigriralo oko milijun bijelaca, ali među njima je jako mali postotak Afrikanera. Predsjednik Jacob Zuma nedavno je izjavio: "Od svih bijelaca u našoj zemlji, jedino su oni pravi Južnoafrikanci. Nemaju dvije putovnice i ne gledaju kako će otići. Oni su ovdje da ostanu i zajedno s nama grade zemlju." Vremena se mijenjaju i Nizozemci će se u Cape Townu zaista osjećati kao doma...
