Već godinama se na popisu onih koji, unatoč nerijetkim neugodnostima, svoj stav o hrvatskom nacionalizmu i povijesnom revizionizmu u javnosti ne skrivaju nalazi i moje ime. Teško mi je pobrojati sve situacije u kojima sam, kao doktor povijesnih znanosti ali prvenstveno kao zainteresirani i zabrinuti građanin, govorio i pisao o zločinačkom ustaškom režimu kao najvećoj sramoti hrvatskog naroda, o Jasenovcu kao logoru u kojem su deseci tisuća ljudi izgubili živote samo zato što su bili „pogrešne“ nacije, vjere ili rase, o tadašnjem licemjernom ponašanju crkvenih (katoličkih) velikodostojnika koji su s oltara grmjeli o nedoličnom ponašanju, izražavanju i oblačenju vjernika (ponajprije vjernica), ali su uglavnom šutjeli ili bili vrlo tihi o genocidu i etničkom čišćenju kojeg su provodili oni koji su također bili (njihovi) vjernici.
Ipak se kreće...
Jedna od tema na koju redovito ukazujem su i zločini pripadnika hrvatske policije i vojske počinjeni za vrijeme Domovinskog rata, a u najvećem broju nakon akcije „Oluja“. Upozoravao sam da zločinci nisu sankcionirani, da obitelji žrtava nisu obeštećene. Neprestano ponavljam da u prošlosti postoje događaji na koje možemo biti ponositi i događaji kojih se moramo sramiti, ali da se kao društvo, s jednima i drugima moramo htjeti i moći suočiti. Kao netko tko se svakodnevno bavi svim navedenim problemima moram reći da je pred nama još uvijek dosta posla, ali, što bi rekao veliki Galileo: Eppur si muove! Da, ipak se kreće. Primjera veličanja ustaštva i isticanja ustaških simbola i pozdrava, unatoč problematičnoj zakonskoj regulativi, sve je manje u javnom prostoru, a kada se i dogode nailaze na osudu svih relevantnih aktera u društvu. Zadnjih godina po cijeloj se Hrvatskoj preimenuju ulice nazivane 1990-ih po pojedincima koji su „slavu“ stekli u NDH.
Zločini nad Srbima nakon „Oluje“ redovito su tema svih najgledanijih i najčitanijih hrvatskih medija, a najviši predstavnici hrvatskih vlasti počeli su prisustvovati komemoracijama na mjestima gdje su zločini u ljeto 1995. počinjeni. Kao što rekoh, nije dovoljno, pred nama je još uvijek dosta posla, ali…kreće se.
A Srbi i dalje upiru prstom u druge
Što se nažalost ne bi moglo reći za Srbiju, ali ni za brojne Srbe van Srbije, jer se suočavanje s prošlošću i dalje uglavnom svodi na oplakivanje žrtava i upiranje prstom na druge (Hrvate, Albance, Bošnjake…) kao krivce. Naglasak je i dalje na posljedicama posljednjih ratova, koje su za srpski narod bez sumnje katastrofalne, ali bez analize uzroka ili bolje rečeno uzročnika te katastrofe. I jasno mi je da iracionalnost koju Srbija živi danas ne može potaknuti racionalan odnos prema onome što je bilo jučer. Ali sam razočaran kad shvatim da ni dobar dio mojih sugrađana srpske nacionalnosti ne može ili ne želi izaći iz spomenute „zavjereničko – mučeničke“ matrice. U tom smislu su me posebno zasmetale posljednje izjave dugogodišnjeg hrvatskog političara srpske nacionalnosti Slobodana Uzelca koji je u javnost plasirao tezu da „rata u Hrvatskoj nije smjelo biti i za nj je najviše kriv Savez komunista Hrvatske…“, te glavnog krivca među političarima pronašao u Ivici Račanu. Radi se o povijesno netočnoj ali nažalost i zlonamjernoj konstataciji. Naime, kronologija kao i sam sadržaj događaja jasno ukazuju da su glavni krivci za rat bile intelektualne i političke elite u Beogradu. Jer, sredinom, pa sve do kraja 1980-ih „hrvatska šutnja“ i dalje je dominantna karakteristika hrvatskog društva. Hrvatske komuniste, kao i tada najuglednije intelektualce, moglo bi se nazvati svakako samo ne hrvatskim nacionalistima ili ratnim huškačima.
Uostalom, na čelo hrvatskih komunista 1986. dolazi Srbin Stanko Stojčević, dok je najutjecajniji hrvatski komunist tih godina vjerojatno jedan od posljednjih istinskih Jugoslavena, Stipe Šuvar. Kada je na samom kraju 1989. Račan došao na čelo hrvatske Partije bure baruta već je bilo spremno za eksploziju. Istovremeno, sredinom, pa sve do kraja 1980-ih Srbija ne šuti. Intelektualci govore o nepovoljnom položaju Srba u Jugoslaviji, a u poznatom Memorandumu srpski akademici o položaju Srba u Hrvatskoj pišu: „Izuzimajući period postojanja NDH, Srbi u Hrvatskoj nikada u prošlosti nisu bili toliko ugroženi koliko su danas.“ Što naravno nije bilo istina. I na što su morali glasno i jasno upozoravati, a uglavnom nisu, svi oni Srbi na najvišim političkim pozicijama u Hrvatskoj, svi oni ugledni suci, novinari, direktori, liječnici, sveučilišni profesori, pisci, glumci, sportaši, pjevači…koji su nesmetano radili svoje dobro plaćene poslove, iako su bili, ili baš zato što su bili, Srbi.
Vremenom, buka iz Srbije probudila je i uspavanu Hrvatsku
Nakon intelektualaca sve glasniji u osudama neistomišljenika, a uskoro i obračunu s njima, postaju i političari u Srbiji. Dok su hrvatske ulice tihe i mirne, ulice po Srbiji (i Crnoj Gori) postaju mjesta na kojima se trasira put u diktaturu Slobodana Miloševića, ali i put u rat. Počelo je bacanjem kamenja i jogurta, nastavilo se (Miloševićevim) prijetnjama poput one: „opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“. Na ovim „događanjima naroda“ sve brojniji su, glasniji i svojim prijetnjama konkretniji pristaše srpskog nacionalističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata, poznatog između ostalog po masovnim zločinima koje su, u svrhu stvaranja etnički čiste „Velike Srbije“, počinili samostalno ili u suradnji s fašistima, nacistima i ustašama.
Podsjećam, zbog kronologije, istovremeno se po Hrvatskoj ne održavaju mitinzi na kojima se uz ustašku ikonografiju poziva na okupljanje svih Hrvata ma gdje (u Jugoslaviji) živjeli, ne objavljuju se knjige koje relativiziraju ustaške zločine, a političari nimalo ne liče na nacionalne lidere nego na islužene i sve manje bitne birokrate. Itekako je važno spomenuti i to da u trenutku dok intelektualci u Beogradu uspoređuju Socijalističku Republiku Hrvatsku s NDH, dok Milošević mitinzima i uličnim nasiljem učvršćuje vlast i poziciju neprikosnovenog vođe srpskog naroda, HDZ još nije ni postojao, a Franjo Tuđman je mogao samo sanjati bilo kakav društveni, a pogotovo politički utjecaj u Hrvatskoj. Vremenom, buka iz Srbije probudit će i uspavanu Hrvatsku. Među prvima hrvatske Srbe, koji će, nažalost, umjesto na savjetovanje u Zagreb po savjete sve češće odlaziti u Beograd. A ti savjeti vodit će ih od naoružavanja, cestovnih barikada i separatizma do napuštanja svojih vjekovnih ognjišta.
Ljudi i narodi počnu se ponašati mudro tek kada iscrpe sve ostale alternative
Da ironija sudbine bude veća, krug će se, trideset godina kasnije, ili trideset godina prekasno, zatvoriti srdačnom suradnjom političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj sa strankom koja je svojevremeno proglašena glavnim razlogom pobune, te ulaskom Srba u vladu države koja je, upravo zbog spomenute stranke, svojevremeno nazivana nasljednicom ustaške i genocidne NDH. Ironija je i činjenica da brojni Srbi koji žive u Srbiji, ali su porijeklom iz Hrvatske, godinama traže svaki način da dobiju državljanstvo te neželjene tvorevine, i dokumente s grbom koji je 1990-ih smatran nepremostivom preprekom i prijetnjom daljnjem životu Srba u Hrvatskoj. Tu ironiju, sa svim svojim uzrocima i posljedicama, možda je najbolje svojevremeno objasnio ugledni izraelski političar Abba Eban kada je ustvrdio da se ljudi i narodi počnu ponašati mudro tek kada iscrpe sve ostale alternative.
S puno više gorčine nego ironije ostaje mi za primijetiti kako bi Srbima iz Hrvatske odluka o suradnji s HDZ-om 1990-ih bila daleko mudrija od odluke da s HDZ-om surađuju danas.
