Onog trenutka kada prođete rampu na glavnom ulazu zagrebačkog Jaruna, gotovo svim ljubiteljima glazbe vjerojatno je prošla ista misao kroz glavu - zaplivati na drugu stranu ili ne? Šetnja do glavnog ulaza na InMusic festival 2022. oduzme malo manje od sat vremena laganog hoda, no izgleda da je to tako trebalo biti kao i svih ovih godina, naravno - ako se pravimo da jednom davno, u pretpandemijsko doba nije postojala autobusna linija koja je uvelike olakšavala posjetiteljima festivala. Teško je uopće zamisliti kako je bilo onima koji su taj put prevalili po sparini i suncu kako bi bili prvi posjetitelji legendarnog festivala. Ipak, bilo je nešto u tome u toj gotovo zajedničkoj šetnji okolnim putem. Svašta se moglo čuti na tom, popriličnom putu, no jedna od najsmješnijih teorija je bila ta kako je ove godine autobus namjerno ukinut kako bi se ljudi izmorili, a time i znojili što bi rezultiralo povećanom prodajom piva (kao da kraj lipnja u Zagrebu nije dovoljno topao za to)... Ipak, jedna autobusna linija doista ne bi bila na odmet, ali ako ništa, imate soundtrack za šetnju do glavnog ulaza na Special Reunion Editiona 15. InMusic festivala 2022. godine.
Ako su pojedini posjetitelji festivala došli iz drugih zemalja poput Brazila i Japana, mi koji živimo u Hrvatskoj doista bismo trebali šutjeti oko toga. Treba se vratiti na najvažniju stvar na Jarunu posljednjih godina - glazbu. Da postoji nekakva ljestvica, siguran sam kako bi InMusic s debelim opravdanjem mogao ponosno zasjesti na tron najutjecajnijih festivala s broj jedan imenima svjetskih glazbenika. Iako su se neki glazbenici ondje pojavili po drugi ili treći put, njihov ponovni dolazak i nastup na našem najjačem festivalu je itekako opravdan. Svjetske glazbene veličine koje su imale tu čast su Nick Cave and the Bad Seeds i Kasabian. Kada je riječ o obožavateljima pojedinih glazbenika, Caveovi su posebna kategorija. Od pojedinih obožavatelja australskog glazbenika Cavea, moglo se čuti gotovo identična rečenica - "Ovo je njegov najbolji koncert na kojem sam bila/bio". Ako niste ondje bili i svjedočili tom glazbenom spektaklu iz kojeg su prštale emocije, mnogi bi pomislili kako je tu riječ o dojmovima koji se još nisu slegli, no to je, srećom, daleko od istine. Treba uzeti u obzir kako su koncerti nedostajali publici, ali i obožavateljima za vrijeme pandemije, no to se gotovo moglo osjetiti u zraku. Od samog ulaska na festival dobra energija se mogla osjetiti - već od samih zaštitara na ulazu do prodavača na štandovima, posjetitelja i samih glazbenika.
Prvi dan festivala 20. lipnja
Čast otvaranja festivala na glavnoj pozornici (main stage) pripala je teksaškom industrial rock bendu Nockternu koji su započeli s nastupom u 17 sati, a nakon kojih je uslijedio je nastup zagrebačkog indie pop benda Paul the Walrus. Kako je vrijeme odmicalo, vidno se povećao broj posjetitelja s majicama britansko-irskih punkera IDLES zbog čega se stvorio dojam kao da nije riječ o festivalu, već o samostalnom koncertu tog benda. Upravo oni su nestrpljivo čekali da prođe nastup španjolskog indie rockera Hinds, koji su "šarenili"Jarun, no nakon njih na main stage su se popeli IDLES. Od samog početka moglo s gotovo osjetiti kako će taj koncert biti nabijen emocijama i dobrom energijom koliko god on kaotično izgledalo nekom pasivnom promatraču koji je bio stotinama metara udaljen od pozornice, a pogotovo nekome s druge strane Jaruna tko je došao joggirati ili voziti bicikl. Sirovi, bez dlake na jeziku i tesktovima te glazbom gađajući ravno u srž, posjetili su na to što je prava punk fešta. Definitivno će nastup benda IDLES većini posjetitelja ostati u sjećanju pogotovo zbog trenutka kada je gitarist Mark Bowen ostavio svoju gitaru i stage diveao u haljini, s mikrofonom u ruci. Ubrzo nakon toga Iz prikrajka pozornice, jedan od ljudi s bendom držao je visoko kabel mikrofona dok je on zabavljao publiku. Kakvi bi to bili britansko-irski punk bend a da pritom već tradicionalno ne pljuju kraljicu? I to se napravilo, a publika kao da je jedva čekala taj trenutak. Jedno je sigurno, punk kao žanr koji se ograđuje od bilo kakvog oblika autoriteta, jasno je da će prozivati i blatiti monarhe. Gotovo je bilo nezamislivo da će na istoj pozornici svega sat vremena kasnije nastupati The Killers čiji nastup je kao s neke druge planete ako se usporedi s onim IDLESovim.
Nakon njihovog moglo bi se reći i buntovnog nastupa, publika se raščistila i ponovno se, baš kao i prije IDLESa, cijela publika promijenila i vratila nekim malo vedrijim tekstovima te "čišćim" melodijama. Majice IDLES, rasparane traperice i hrpe tetovaža zamijenile su šarene košulje i sređene frizure. Doista nestrpljiva publika počela je zazivati The Killerse čak i malo prije samog početka koncerta, no trenutak kada su izašli na pozornicu, bilo je jasno koliko su ih čekali. Nisam ni mogao zamisliti toliku količinu vriska, ushita i uzbuđenja trenutkom kada su izašli na pozornicu i započeli nastup pjesmom 'My Own Soul's Warning' ispalivši tisuće konfeta koji je vjetar nosio po publici. Tada je zasvijetlilo slovo K koje su iznijeli na pozornicu i nisu stajali do samog kraja koncerta što je obožavatelje ovih vegaških rockera raspametilo, pogotov pjesmom 'Human'. prva misao koja mi je prošao kroz glavu - "Okej, ako se ovo sad dogodilo s hitom The Killersa, što uopće očekivati od Cavea ili Deftonesa?". Pred kraj koncerta, nakon nekoliko ispaljivanja konfeta i fantastičnog vatrometa, uslijedile su konfete u obliku novčanica milijun dolara koje je publika uzimala kao uspomenu na ovaj koncert. Uostalom, tko ne bi htio imati milijun dolara u svom novčaniku, pa taman i lažnih? Pravo blještavilo Las Vegasa zapljusnulo je Jarun, a da je i samom bendu žao što tu prije nisu došli, jasno je rekao pjevač Brandon Flowers koji je publici uputio ispriku jer nisu ranije posjetili Hrvatsku kroz 20-godišnju karijeru benda. Očito mu je bilo jasno kako je njihov propust došao do izražaja zbog euforične publike.
Drugi dan festivala 21. lipnja
Drugog dana već je sve bilo "uhodano" jer ipak, izvođači, a i cijela organizacija odahnuli su jer su se i sami gotovo odvikli od ovakve vrste zabave protekle dvije godine. Ponovno u 17 sati, s main stagea čuli su se Varaždinci Neon Iglu, a nakon njih međimurski eksperimentalni post rock Daliborovo Granje. Nakon toga sve je bilo spremno za afrički glazbeni i bračni duo Amadou & Mariam koji su se upoznali još sedamdesetih godina u Institutu za mlade slijepe osobe. Da im je netko tada rekao da će nastupati diljem svijeta i praviti ovako dobru i zaraznu glazbu, vjerojatno ne bi vjerovali. nakon njihovog odličnog nastupa uslijedili su dugoočekivani engleski post-punkeri White Lies koje su mnogi uspoređivali s Joy Division iako su momci imali neke sasvim druge glazbene uzore. Ipak, to je bilo najmanje jer su napravili koncert za pamćenje kojeg publika ne može zaboraviti, čak ni da se potrudi. Nakon njih, sve je bilo spremno za jednog, jedinog Nicka Cavea i njegov bend The Bad Seeds kojem ovo nije bio prvi nastup na InMusicu. Iako će zvučati krajnje izlizano, Caveov koncert se ne može opisati riječima. Mnogi su strahovali kako će taj koncert biti otkazan jer samo mjesec i pol dana prije nastupa na InMusicu, Cave je nažalost sahranio svog drugog sina. Prije svega, taj koncert gotovo pa nije bio namijenjen jednom festivalu, iako govorimo o vrhunskoj organizaciji i zavidnoj popisu izvođača. Ovaj dvosatni nastup 64-godišnjeg Australca moglo se slobodno smjestiti u KD Vatroslava Lisinskog. Iako je teško više i otprilike reći koliko je puta Cave nastupio u regiji, od mnogih obožavatelja koji su svjedočili nekolicini njegovih koncerata, moglo se čuti kako je ovo najbolje njegovo izdanje uživo koje su imali prilike čuti i pritom mislim na ljude koji doista iza sebe imaju "more" koncerata, opću kulturu i tisuće i tisuće preslušanih albuma.
Jedan od najljepših trenutaka koncerta je bio kada je publika u prvim redovima na rukama digla gospođu koja je upotpunila cijelu pjesmu dodirujući vrškom prsta ovog vrhunskog glazbenika koji je "zaplesao" s njom. Očito je gospođa vjerojatno jedna od najvećih njegovih obožavateljica ikada jer taj sjaj u očima mogao se vidjeti na velikim ekranima pored pozornice i takvo nešto niste vidjeli - kao da je vidjela Boga!
Treći dan festivala 22. lipnja
Sisački rap rock kvintet Šarena Pojava otvorili su treći dan InMusica, a vrlo brzo, odmah nakon njih nastupili su kraljevi gypsy punka Gogol Bordello na čelu s frontmenom Eugeneom Hützom s kojim smo imali prilike i razgovarati nakon koncerta, baš dok je na pozornici "prašio" Royal Blood. Za vrijeme svog nastupa su na jednoj pjesmi imali toliko snažan bas da se doslovno tresao cijeli backstage do te mjere da smo se Eugene i ja smijali mom postavljanju pitanja i njegovim odgovorima u pauzama dok taj bas nije rušio sve pred sobom, no vratimo se nastupu Gogol Borella.
Iako ni Gogol Bordellu ovo nije prvi nastup na InMusicu, stvorio se dojam da će ovog puta pozornica doista "eksplodirati" zajedno s publikom od nevjerojatne energije koju je bend davao i primao. Sunce, vrućina i sparina nisu ni najmanje smetali publici koja se kupala u znoju, no koga briga kada su gypsy punkeri ostavili srce na stageu. Mislim da je rastanak od Cavea i Gogol Bordella bio jedna od najtežih trenutaka za publiku za vrijeme cijelog festivala.
Jedan od upečatljivijih nastupa bio je onaj dvojca Royal Blood koji su na ovom publikom razvalili i raspametili publiku, a siguran sam da su i tamošnjim nastupom pridobili sasvim neke nove fanove. Ovim koncertom ponovno su potvrdili kako su jedni od jačih rockera 20. stoljeća, što je, unatoč činjenici da je zlatno doba rocka iza nas već desetljećima, i dalje teško postići. Iako vizualno nije podsjećalo na to niti glazbeno, nisam mogao ne primijetiti taj udarac u gong kojim je označen kraj koncerta, a podsjetio me na djelić sekunde na trenutak kada Roger Waters udara u gong u Pompejima. Napokon, bilo je sve spremno za velikane koji iza sebe imaju skoro pa 40-godišnju karijeru - Deftones. Njihov ulazak označio je prekretnicu festivala.
Ljubitelji malo težih nota i ljepljivo masnih riffova došli su na svoje već prvim tonom s pozornice. Stvorio se dojam kao a je cijela publika istovremeno skočila i zaplutala njihovim glazbenim vodama. Bilo je na koncertu mjesta za stare hitove, al ii pjesme s albuma 'Ohms'. O svemu sam imao prilike razgovarati s bubnjarskom legendom Abeom Cunninghamom, a više možete pogledati u intervjuu.
Četvrti dan festivala 23. lipnja
Pred domaćom publikom posljednji dan festivala otvorili su Tidal Pull, nakon kojih je nastupio "domaći dečko" Ivan Kolar poznatiji kao Panda Rhei. Iz Londona su nas svojim nastupom počastili The Comet Is Coming, a nakon toga energična i originalna Róisín Murphy za koju bi se sa sigurnošću moglo reći kako je četvrti dan festivala i main stage pretvorila u veliki disco. U njezinom bogatom repertoaru je najveće oduševljenje publike dobila hitovima Moloka.
Da citiram prijateljicu Teu koja je manijakalno bila gotovo na svakom nastupu sa mnom na ovogodišnjem izdanju InMusica: "Iako nije bilo pretjerane interakcije s publikom, mislim da su svi imali osjećaj da je 'skroz unutra', u nekom svom ludom điru pa vjerujem da joj nitko apsolutno ništa ne može zamjeriti – osim što koncert nije trajao duže".
Nakon nje nastupili su i Kasabian, kojima baš kao i Gogol Bordellu i Caveu ovo nije bio prvi nastup na tom festivalu. Ne samo da su bili odličan odabir za zatvaranje festivala te nimalo nisu razočarali, ali da se složim s Teom, ipak je u malo boljem sjećanju ostao njihov prvi koncert iz 2017. godine.
Kada sve to uzmete u obzir i dodate cijenu ulaznice od 699 kuna za čak četiri dana festivala s takvim zvijezdama, nemate pravo žaliti se niti najmanje. Osim dok šetate Jarunom po onoj žegi kako bi došli do festivala, ali i tada, budite zahvalni jer se ovako nešto organiziralo nakon dvije godine pandemijskog ludila, i to baš u vašem kvartu, gradu ili državi.
Dobro nam došao natrag InMjusiče, nismo ni znali koliko si nam falio.
