Korupcija, nepotizam, nerazvijenost, siromaštvo i visok vanjski dug. Razlozi su to za zabrinutost u svakoj zemlji, pa i za prosvjede. Libanon je duboko podijeljena zemlja između šijita, sunita i kršćana te malobrojnih elita i siromašnog naroda. Zbog toga su još prošloga četvrtka Libanonci izašli na ulice većih gradova, iskazujući nezadovoljstvo te tražeći odlazak cjelokupne političke elite koja zemljom vlada još od početka 15-godišnjeg građanskog rata 1975. godine i zazivajući revoluciju. Svoje nezadovoljstvo iskazivali su još od kraja rujna sporadičnim blokiranjem cesta i paljenjem guma.
Kap koja im je prelila čašu bili su najveći požari u proteklih 40 godina koji su zahvatili Libanon i zbog kojih je vlast morala tražiti pomoć iz inozemstva te slati čak i specijalnu policiju da vodenim topovima gasi vatrenu stihiju, koja je zahvatila njihov simbol - cedrovu šumu. Brojni su Libanonci pritekli u pomoć gasiteljima, jedna je osoba poginula, a oko 100 ih je ozlijeđeno. Tako ujedinjeni u suzbijanju vatrene stihije krenuli su i na ulice, nezadovoljni najavom novih poreza.
Prebijanje dugova porezima
Premijer Saad al-Hariri je prošloga četvrtka najavio uvođenje poreza na pozive putem društvenih mreža; Facebooka, WhatsAppa i FaceTimea, te podizanje PDV-a za dva posto do 2021. te za još dva posto u 2022. godini, sve dok stopa ne dostigne 15 posto. Bio je to plan za prikupljanje sredstava kojim bi se barem djelomično otplatili vrlo visoki državni dugovi. Preko društvenih mreža su planirali prikupiti 250 milijuna dolara. Naime, Libanon je jedna od ekonomski najugroženijih zemalja svijeta, ukupni dug je već sad na otprilike 150 posto BDP-a, a do kraja godine se predviđa dodatno opterećenje. Prema podacima MMF-a, prošlogodišnji je gospodarski rast bio samo 0,3 posto, a stanovništvo trpi česte nestašice struje i vode iz sustava koji su glomazni, skupi i neefikasni. Osim toga, stopa nezaposlenosti mladih do 35 godina je čak 37 posto.
To je dovelo do pada vrijednosti libanonske funte u odnosu na dolar i to na crnom tržištu, jedinom kojeg Libanonci mogu koristiti, pretjeranog zaduženja i poskupljenja gotovo svih važnih resursa. Banke su prestale izdavati američke dolare, koji su druga službena valuta u toj zemlji, a udio ulaganja i investicija je u posljednje vrijeme drastično pao. Zbog toga nema niti novca kojim bi se isplaćivale plaće. Svjetska banka i MMF već dugo pritišću Libanon da provede reforme u zamjenu za financijsku pomoć.
Prosvjedi uglavnom mirni
Iako strani mediji uglavnom prikazuju nasilne scene u kojima pripadnici snaga sigurnosti suzavcem i gumenim mecima rastjeruju prosvjednike te brojne zapaljene barikade na cestama, brojne objave na društvenim mrežama ukazuju kako su prosvjedi, barem većim dijelom, mirni. To tvrdi i Paula Brečak, Zagrepčanka koja studira sociologiju na New Yorku Universityju u Abu Dhabiju i koja se našla na deset dana u Libanonu u jeku najvećih protuvladinih demonstracija u protekle četiri godine. U razgovorima s brojnim Libanoncima u 20-im i 30-im godinama života, otkriva, mještani unatoč prosvjedima i neredima, ipak žele dostojanstveno srušiti vlast.
"Velika većina prosvjeda je vrlo mirna, pogotovo u Beirutu. Ljudi se okupljaju, plešu, pjevaju, zabavljaju se kartanjem ili društvenim igrama, dovode djecu i pse. Vandalizma, nereda i obračuna s policijom ima, najviše u južnom gradu Tyre. Takvih stvari uvijek ima, uvijek će se naći netko tko će situaciju iskoristiti za svoje nasilje. Ali to su iznimke, prosvjed u globalu nije nasilan. Libanonci s kojima sam razgovarala tvrde da nerede uzrokuju većinom skupine poslane upravo od strane političara ili onih koji su na svoju ruku odlučili obraniti političare protiv kojih se prosvjeduje", kaže Brečak za Net.hr i dodaje kako se stanovništvo okuplja sljedećeg jutra i čisti smeće, ostatke paleži i barikada. Dodaje kako su Libanonci iznimno prijateljski nastrojeni te su je za ruku vodili nepreglednim prosvjednim kolonama, objašnjavajući zašto prosvjeduju i što očekuju. Čak su je zvali pitajući je li u redu i kako misli doći do aerodroma.
72 sata za odluku
Iako je vlada nacionalnog jedinstva već nakon nekoliko sati od objave, potaknuta prosvjedima, povukla "porez na WhatsApp", trebalo je proći dosta vremena da se objelodane konkretni potezi. Saad al-Hariri, inače sin bivšeg premijera Rafica al-Haririja koji je 2005. ubijen kamionom-bombom, u petak je dao 72 sata svojim savjetnicima i koalicijskim partnerima da nađu rješenja kojima će istodobno umiriti narod i omogućiti otplatu dijela dugova. Još ranije ovog mjeseca je u prodaju puštena euroobveznica u vrijednosti od dvije milijarde dolara, no problem je što je nitko ne želi kupiti.
Druga šansa za otplatu enormnih dugova su donacije i pozajmice iz inozemstva. Libanonska je vlast još prije godinu i pol dana dogovorila donaciju od 11,6 milijardi dolara od Francuske, putem zajedničke organizacije CEDRE Funding. No, isplata je bila uvjetovana reformama koje do danas nisu provedene i koje stanovništvo zaziva. Iako je još ranije al-Hariri rekao kako je moguća i financijska pomoć iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, službena potvrda još uvijek nije došla.
Usprskos neuspjesnima s donacijama te protivljenju porezima, još u subotu su najavili kako je vrlo izvjesno izglasavanje državnog proračuna za 2020. godinu bez novih poreza, a BBC javlja kako je jučer postignut dogovor o privatizaciji energetskog sektora, smanjenju plaća državnih dužnosnika te paketu reformskih mjera za smanjenje dugova. Očekuje se da bi se nove mjere trebale izglasati tijekom današnjeg dana. Reuters dodaje kako bi plaće u javnom sektoru trebale pasti za 50 posto, a premijer je naredio središnjoj te privatnim bankama da ulože 3,3 milijarde dolara u državni proračun za sljedeću godinu kako bi se deficit približio nuli.
Novac posjeduje uzak krug ljudi
Brečak tvrdi da su joj ljudi rekli kako "Libanon ima novca, ali se sav novac drži u vrlo malom krugu ljudi." To potvrđuje i pričom o saudijskoj investicijskoj kompaniji Solidere, koju brojni građani Beiruta krive za propast zemlje. Nju je 1994. uveo Rafic al-Hariri kako bi obnovila razrušeni centar Beiruta. Umjesto toga, tvrtka je za vrlo male iznose, pritisnuta zakonskim rokovima, otkupila zemljišta od brojnih Libanonaca osiromašenih građanskim ratom. Kompanija im je nudila i dionice, čiju je vrijednost kasnije namjerno srušila. Brečak tvrdi kako su na ostacima domova i antičkih iskopina iznikle brojne stambene zgrade koje zjape prazne, jer si te stanove nitko ne može priuštiti.
"Potplatili su ljude kako bi mogli graditi na svim tim ostacima i izgradili ekstravagantne nebodere i shopping centre. Još uvijek se gradi, a barem 50 posto tih stanova stoji prazno, dok druge drže ljudi koji niti ne žive u Libanonu. Navodno kroz gradnju peru novac i zato toliko grade. U isto vrijeme postoje neki utjecajni ljudi koji nisu htjeli prodati svoju zemlju i svoje nekretnine. Solidere je dovoljno jak da im zabrani da išta rade s tim posjedom. Tako postoji, primjerice, shopping područje s elitnim dizajnerskim dućanima i odmah pored velika, nekada prekrasna zgrada razrušena od rata koja samo stoji takva, jer Solidere zabranjuje da vlasnik s njom napravi išta osim da je proda njima. Solidere je uglavnom kriv za gentrifikaciju, grade preskupe nekretnine koje si Libanonci ne mogu priuštiti i koje stoje prazne, skupe nekretnine sa sobom nose skupe restorane i trgovine, poskupljuju grad, a ljudi se miču sve dalje i dalje od centra Beiruta jer nemaju novca za život u svojem gradu", priča Brečak.
Geopolitička i migrantska kriza
Situaciju u zemlji ne pojednostavnjuje niti geopolitička kriza u bliskom susjedstvu. Osim redovitih nabacivanja granatama između izraelske vojske i Hezbollaha, koji je dio vladajuće koalicije i protivi se eventualnim izborima i padu vlasti, migrantska kriza iscrpljuje ionako slabo dostupne resurse. Naime, uz pola milijuna Palestinaca koji su sa Zapadne Obale prešli u Libanon, tu je još i milijun Sirijaca koji su pobjegli pred ratnim zbivanjima koja ondje traju već osam godina, a očekuje se i novi migrantski val iz područja koja je u proteklom tjednu raketirala Turska.
No, tko bi trebao naslijediti korumpiranu vlast? Hezbollah se već dugo vremena gura na tu poziciju, no Brečak ističe kako je stekla dojam da ta stranka i nije popularna među narodom, što i ne čudi, jer svoje političke resurse troše za financiranje militantnih skupina koje potom napadaju Izrael, a njihovo djelovanje podupire i Iran, za razliku od ostatka koalicije narodnog jedinstva koji je blizak zapadnim silama te UAE i Saudijskoj Arabiji. Pomak bi mogli napraviti neki nezavisni političari.
"Mislim da svatko ima neke svoje ideje koga bi htjeli na vlasti, a nitko zapravo ne zna. Recimo, ljudi s kojima sam pričala su mi rekli da je na prošlim izborima bilo dosta nestranačkih kandidata koji su se malo progurali i da bi se trebao netko takav istaknuti", zaključuje Brečak.
Nema političke alternative
No, bivši veleposlanik BiH u Hrvatskoj, Jordanu, Iraku, Siriji i Libanonu, Zlatko Dizdarević tvrdi kako je politička situacija puno kompleksnija te da ga ne čudi što su izbili prosvjedi. Kaže da je i golim okom vidljiv nesrazmjer između državnih obveza prema građanima i investicija dijela bogatih i navodno korumpiranih poduzetnika.
"U tom smislu nisam iznenađen činjenicom da je eksplodiralo zbog toga što je država u potpunom rasulu, da je ekonomski potpuno nesposobna voditi svoja plaćanja kako treba, a vjerojatno su tu u pitanju i nekakve tenzije", rekao je Dizdarević za Net.hr i dodao kako "tamo nema spontanih reakcija" te je sve u nečijem interesu, jer je vlast u Libanonu produžena ruka Saudijske Arabije. Zaključio je kako Saudijska Arabija nije zadovoljna unutarnjim stanjem u Libanonu, jer su u vlast uključeni kršćani i Hezbollah.
Dizdarević smatra kako je trenutno teško pronaći alternativu trenutnoj političkoj eliti, jer je ona sastavljena od šijita, sunita i kršćana koji su međusobno premreženi te bi eliminacija čak i jedne skupine značila puno crnji scenarij u zemlji.
"U ovom trenutku ne postoji nijedna prirodna alternativa koja bi mogla zamijeniti. Realnost je da su i Hezbollah i kršćani i suniti vrlo važni čimbenici i eliminirati jednu od te tri komponente iz parlamenta i političkog života bi značilo voditi zemlju u rat. Uvijek je moguće dovesti nekog sa strane, ako si moćan i utjecajan, ali ne vidim alternativu ove vrste koja će imati legitimitet libanonske realnosti i izbaciti nekoga iz igre da bi zasjela na njihovo mjesto", zaključio je Dizdarević.
Slični protuvladini prosvjedi su ovog mjeseca zabilježeni u Iraku i Egiptu, ali ništa ne ukazuje na nasilje koje je vladalo tijekom arapskog proljeća 2011. kada su u krvi svrgnute čak četiri bliskoistočne diktature.
