Fetišizam predstavlja usredotočenost ili na neživi predmet ili na dio tijela koji nije primarno seksualne prirode te snažnu potrebu da se on koristi u svrhu postizanja seksualnog zadovoljstva. Može se tvrditi da je fetišizam isključivo muška parafilija, što znači, stanje u kojem seksualno uzbuđenje i zadovoljenje ovisi o seksualnom ponašanju koje je atipično i ekstremno. Fetiš se skoro uvijek koristi tijekom masturbacije, a može se koristiti i u seksualnoj djelatnosti sa partnerom s ciljem poticanja seksualne uzbuđenosti. Neživi predmeti fetišizacije mogu se klasificirati u dvije skupine: fetiši oblika i fetiši medija. U fetiša oblika važan je predmet i njegov oblik, poput visokih peta. U fetiša medija važan je materijal iz kojeg je predmet načinjen, poput svile i kože.

Iako je lista predmeta koje fetišisti koriste za seksualno uzbuđivanje neiscrpna, može se reći da se među uobičajenima predmetima nalaze gačice, grudnjaci, potkošulje, visoke čarape, noćne košulje, cipele, čizme i rukavice. Uobičajeni mediji uključuju kožu, gumu, svilu ili krzno. U nekim slučajevima crteži i fotografije predmeta fetiša mogu uzbuditi fetišiste, ali najčešće ih uzbuđuju predmeti koji su već bili nošeni. Međutim, nošeni predmet ne služi kao simbolički podsjetnik bivšeg vlasnika, već sam po sebi uzbuđuje fetišista. Ponekad i djelovi tijela, poput kose, stopala, nogu ili guzova, postaju fetiš predmeti. Primjeri su to živih fetiš predmeta.

Seksualnu djelatnost fetišista karakterizira depersonaliziranost i objektiviranost, čak i kada je uključen i partner. Pažnja se usmjerava isključivo na fetiš, za razliku od ne-fetišista koji se pri svakom seksualnom odnosu mogu uzbuditi drugim ili više drugih dijelova tijela, bez posebnog usredotočivanja na neki od njih.

U nekim slučajevima fetišist se može uzbuditi jedino kada se koristi fetiš. U drugim slučajevima, seksualni odgovor može se pojaviti bez fetiša, ali često na vrlo niskoj razini. Kada fetiš nije prisutan, fetišist često postiže uzbuđenje maštajući o njemu. Poneki se fetišisti mogu uzbuditi jedino ako fetiš predmet koristi partner na točno određeni način. Na primjer, genitalije moraju biti omotane svilom, ili partnerica mora nositi crno donje rublje i cipele s visokim petama. Najvećim dijelom fetišisti ne predstavljaju opasnost za okolinu i koriste predmet fetiša privatno, obično putem masturbacije.

Kao i u mnogim drugim slučajevima seksualnosti, i u ovome postoji tanka crta koja razdvaja fetišizam od seksualne sklonosti. Na jednoj strani se nalazi kompulzivan fiksiran fetišist, a na drugoj ljudi koji koriste seksualnu pomoć ili se posebno uzbuđuju određenim dijelovima tijela, ali njegovo postignuće seksualnog zadovoljstva ne ovisi o njima. Recimo, osoba koju seksualno uzbuđuje privlačan partner ne opisuje se kao fetišist. Jednako tako ako muškarca uzbuđuje žena u crnoj koži, on se ne proziva fetišistom sve dok takav predmet uzbuđenja nije jedini nužan za njegovo uzbuđenje.

Slučajevi fetišizma ne razumiju se jasno. Neki teoretičari vjeruju da je uzrokovan zbivanjima u ranom djetinjstvu, gdje je neki predmet bio povezan s posebno snažnim oblikom seksualnog uzbuđenja ili zadovoljenja. Drugi teoretičari ne koncentriraju se na rano djetinjstvo, već na kasno i razdoblje adolescencije te stanjima povezanim s masturbacijom. Psihoanalitičke teorije, pak, naglasak stavljaju na obožavanje penisa i strah od kastracije. Znanstvenici su dokazali da su u mnogih fetišista slabo razvijene društvene vještine, da su izolirani u svome življenju, te da posjeduju slabu sposobnost uspostavljanja intimnosti.