Taj je čin uz svoju partikularnu posebnost odraz sistemskih obilježja vremena, smatra kulturalni teoretičar i izvanredni profesor s riječkog Filozofskog fakulteta Hajrudin Hromadžić.
- Kako protiv nasilja? 'Nema društvenog života bez sukoba, no rješenje nije u ludoj ambiciji da se ukloni drugu stranu'
- 'Država treba preuzeti svoj velik komad odgovornosti za razinu nasilja u društvu'
- Nasilje u školama: 'Učitelji, nastavnici i stručni suradnici popravljaju za drugima'
- 'Nasilje protiv žena neće nestati preko noći. Kao društvo se moramo opredijeliti za nenasilje'
Nasilje u obitelji i društvu naravno nije nova pojava, ono što svakako treba imati u vidu kada ga se pokušava razumijeti i interpretirati kao ozbiljan problem jesu kontekstualne okolnosti, specifičnosti epohe u kojoj se svaki takav slučaj pojavljuje.
Drugim riječima, kaže Hromadžić, svaki taj pojedinačni primjer nasilja istovremeno je, uz svoju partikularnu posebnost, i odraz ili simptom sistemskih obilježja vremena.
U konkretnom slučaju to su tranzicijske okolnosti popriličnog društvenog beznađa, besperspektivnosti, ekonomske nejednakosti, neimaštine i nezaposlenosti, retradicionalizacije i repatrijarhalnosti društva.
Nasilje za medije utrživa roba - idealan sadržaj u duhu tabloidnog žurnalizma
Kad je riječ o medijima za njih je nasilje utrživa roba, idealan sadržaj u duhu tabloidnog žurnalizma i kulture senzacionalizma.
To je klasičan primjer apsolutne dominacije žanra crne kronike u medijskom 'mainstreamu' pri čemu se takve teme najčešće obrađuju s viškom emocionalnosti, a manjkom racionalnih prosudbi i analiza, kaže Hromadžić .
Primjer kako bi to moglo biti adekvatno tretirano jest, primjerice, stavljanje permanentnog naglaska na propuste u pravosuđu u kontekstu "slučaja Daruvarac", a ne medijska pornografizacija zločina u vidu neprimjerenog iznošenja viška monstruoznih detalja, recimo "koliko ju je puta iscipelario na tlu, a koliko ju je puta dohvatio šakama".
