Užasna prometna nesreća u kojoj su 17. kolovoza kod Maslenice poginule djevojčice od pet i devet godina, a njihov otac i još jedna devetogodišnja djevojčica teško ozlijeđeni, uz nedavno smrtno stradavanje četvero mladih kod Vinkovaca, još je jednom rasvijetlila nacionalno štetno stanje sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj.
Stoga, uz dugoročne mjere (poticanje sigurnih, a penaliziranje nesigurnih vozila, rješavanje "crnih točaka" prvenstveno pogibeljnih zona izlijetanja, povećanje izvjesnosti kažnjavanja, sustavom radarskih kamera i unapređenjem pravosuđa, uvođenja cjeloživotnog prometnog educiranja…) poučen ovom tragedijom, prometni stručnjak Željko Marušić, smatra da je nužno uvesti tri hitne i interventne mjere, navodi na autportalu.
Obvezne rigoroznije kazne
"Kaznu za nevezivanje sigurnosnim pojasom treba povisiti na 5000 kuna, a vožnju djece koja nisu propisno vezana u sigurnosnoj sjedalici tretirati obijesnom vožnjom i kažnjavati oduzimanjem vozačke dozvole", piše Marušić na Autoportalu te dodaje kako je opće poznato da se djeca prevoze bez sigurnosnih sjedalica, što ukazuje na lošu vozačku kulturu i neučinkovit rad policije.
"No, prenaglašavati ulogu edukacije je promašeno, iz dva razloga. Prvo, dok edukacija počne djelovati na cestama će izginuti ‘pola Hrvatske’ i drugo, dobro je poznato da naši vozači postaju ‘kulturniji’ već u Sloveniji, a da se stranci na našim cestama ponašaju manje kulturno nego u domicilnim državama. Drastično povećanje kazne djelovat će kao pozitivan šok, olakšati posao policiji i uz pojačane kontrole bitno smanjiti rizike stradavanja u nesrećama. A odgovornim vozačima visina kazna za nevezivanje nije nikakav problem, ne da je pet tisuća, problem ne bi bio ni da je pet milijuna kuna! Pa jednostavno, ako se uvijek, i na najkraćoj dionici, vežete, rizika kažnjavanja nema. A da je vožnja djece koja nisu vezana u propisnoj sjedalici/podmetaču (puno) gore od prekršaja, kazneno djelo 'par excellance', jasno je samo po sebi", smatra Marušić.
Drugu mjeru Marušić je usmjerio na policiju, koja po njegovom mišljenju, "treba početi nadzirati poštivanje članka 51. stavak 1. (prilagodba brzine uvjetima) i članka 58. stavak 1. (posebna pozornost u raskrižju), postavljanjem mobilnih radarskih kamera u raskrižjima". Dodaje da kažnjavanje prekršaja, poput vožnje skliskom cestom uz lošu vidljivost brzinom 50 kilometara na sat, na cesti gdje je toliko ograničenje u idealnim uvjetima ili vožnju punim gasom kroz raskrižje, čak i uz prednost prolaska, treba postati uobičajena praksa.
Fizika ne poznaje policijsku toleranciju
Nadalje predlaže da se tolerancija pri mjerenju brzine s 10 kilometara na sat do brzine od 100 km/h ili 10 posto iznad 100 km/h reducira na tri kilometra na sat, odnosno tri posto.
"Tolerancija policijskog mjerenja brzine najveći je apsurd hrvatskog cestovnog prometa, kao da smo na kraju 19 stoljeća, a ne u 2020., kad je moguća preciznost mjerenja brzine u promilima. Ta apsurdna tolerancija brzine, koja pri 30 km/h iznosi 33,3 posto (!), a pri 50 km/h 20 posto, našim vozačima, naviknutim na tu neodgovornu mjeru, skupe neugodnosti može izazvati već u Ljubljani. Drugo, važnije, objasnit ćemo sljedećom simulacijom: Po aktualnoj policijskoj praksi (toleranciji mjerenja) gdje je ograničenje 50 može se voziti 60 km/h. Po ovom prijedlogu, temeljem pozitivne europske i svjetske prakse, moglo bi voziti 53 km/h. Posljedica je da automobil i putnici pri brzini 60 km/h imaju 28,2 posto veću kinetičku energiju (raste s kvadratom brzine) nego pri 53 km/h! Zamislite situaciju u kojoj bi djeca preživjela sudar pri 53 km/h, a ne bi pri 60 km/h, kad im se nevezana tijela, pri sudaru, inercijom katapultiraju prema prednjem dijelu unutrašnjosti vozila. Dakle, voze se 60 km/h umjesto 53 km/h, policija to ‘tolerancijski’ vozaču oprosti, ali u sudaru, fizika, a bogami ni sam Bog, ne, te djeca tragično skončaju", detaljno pojašnjava prometni stručnjak.
Ističe kako su nesreća kod Maslenice, ali i nabrojane mjere kojih nema, školski primjer apsurdnosti toga što je Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa u nadležnosti MUP-a, jer se radi o klasičnom sukobu interesa. Naime, MUP je kao jedan od bitnijih čimbenika sigurnosti u prometu podložan kritici, zbog proceduralnih, ali i stručnih propusta… Marušić smatra da bi spomenuti Nacionalni program trebalo prebaciti pod ingerenciju Agencije za sigurnost cestovnog prometa. No, nju, Vlada najprije treba osnovati.
