Početkom travnja Hrvatsku je šokirao slučaj djevojčice iz Nove Gradiške. Dvoipolgodišnja djevojčica zaprimljena je u zagrebačku Klaićevu bolnicu s teškim ozljedama te je unatoč svim liječničkim naporima da joj se pomogne preminula.
Za nanošenje teških ozljeda od kojih je djevojčica umrla te za zanemarivanje i zlostavljanje optuženi su biološki roditelji djevojčice, prije svega majka. Djevojčica je svojevremeno bila u tretmanu centra za socijalnu skrb te se jedno vrijeme nalazila u udomiteljskoj obitelji, no vraćena je u svoju biološku obitelj.
Iako su institucije utvrdile da su roditelji optuženi za smrt djevojčice, iz istražnog zatvora jučer je puštena na slobodu majka. Ona je za Dnevnik Nove TV ispričala svoju stranu ove obiteljske tragedije.
Što se 31. ožujka događalo u vaša četiri zida? Što ste vi učinili svojoj djevojčici?
Najmanja djevojčica, mislim manja, i ova, mislim, preminula moja mala, igrale su se i naletjele su na jedan autičak. Njih dvije su se igrale i ta moja, preminula malena, jednostavno se nije mogla zaustaviti i malena ova do nje se zabila u nju i ona je pala i udarila glavom u zid. I to je bilo to. Ja sam onda uzela nju u ruke i istrčala van.
A što ste vi rekli policiji?
Ja sam prvo iz početka priznala krivicu, da ne bi danas-sutra, malu ovu koja je u biti i kriva za to. To je bila jedna obična nezgoda.
A dobro, što ste vi rekli policiji točno? Kako je to izgledalo?
Ja sam, kad su me prvi dan ispitali, prvu noć sam, ja sam rekla da ja nisam ništa napravila, da nisam kriva, da joj nisam ništa napravila. Sutradan su oni meni došli reći da ja nešto kažem, bilo što. Da sam izmislila priču, da sam ja nju stavila na stolicu i da sam je udarila glavom o zid. Eto tako. Da ne bi danas-sutra moja mala, ova koja se igrala s njom, da ne bi nju danas-sutra zvali ubojicom.
Ali dobro, ali čekajte, vi ste rekli policiji da ste udarali glavom o zid?
Da.
Zašto da mi vama sada vjerujemo da ne ispada da sada lažete?
Ne znam, evo ja sam samo rekla tako i sada.
Nadam se da ste svjesni da je ovo sve na razini rekla-kazala, a nemate dokaza.
Da, da, nemam dokaza. Kao što nemam dokaza za ništa. Ali ja pribavljam sve dokaze.
Vi zapravo optužujete policiju za prisilu, da vam je iznuđeno priznanje?
Pod pritiskom sam morala priznati. Oni su mi rekli da ću dobiti 20, 30 godina zatvora i da će mi donijeti djecu u posjet, a ja kad sam čula da će mi donijeti djecu u posjet, ja sam bilo što izmislila.
Ali u policijskom izvješću stoji da je vaša djevojčica imala hematom na glavi, hematom na čelu, hematom na obje noge. Odakle hematomi, odakle te ozljede?
E, pa te ozljede su nastale od njezinog oca. On je nju tukao i maltretirao kao što je i mene. I svu djecu.
Pa dobro, ali zašto, zašto onda niste prijavili svojeg supruga?
Nisam mogla, nisam smjela prijaviti. Jer dana, kada su nas zvali da se naša mala vraća iz udomiteljske obitelji kući, oni su meni rekli još jedan ispad, još jedna rastava da će, ne da će nam uzeti samo tu malenu iz udomiteljske obitelji, što je bila, nego da će nam oduzeti sve troje djece.
Jeste li vi ubili svoju djevojčicu?
Ne, nikad, ni ne pomišljam na to niti sam ikad, niti jedno dijete ne želim.
Dobro, tko je onda po vama odgovoran za smrt vašeg djeteta?
Po meni je odgovoran njezin otac, moj suprug.
A vi kao majka niste odgovorni?
Ne, a to će se opet dokazati, ja kažem. Ja sebe smatram odgovornom i savjesnom i čistom majkom i to zna cijeli svijet.
Jeste otišli na grob svoje djevojčice?
Nisam, nisam, ovaj, čekam da moj tata organizira taj prijevoz i to sve pa da idemo.
Jeste li ikad podigli ruku na svoju djevojčicu?
Nikad, nikad, osim toga što sam rekla što sam davala izjavu i zato sam taj šamar joj jedan opalila i udarila sam je šibom, ali ovako nikad. Pa i ja sam kao dijete dobila jedan šamar ili šibu, ali nikad nisam bila zlostavljana.
Zašto ste dijete od dvije godine tukli šibom?
Zato što je bila agresivna prema ovoj manjoj djevojčici, i jednoj i drugoj.
Ali može se te stvari i razgovorom.
To je bilo nesvjesno, to nije bilo, to je bilo u brzopletom, ali nikad nisam bila nasilna, nikad u životu. Nikad, nikad, nikad.
Dobro, ali ne možete nasilje opravdavati brzopletošću.
Naravno, naravno, ali u tom trenutku nisam znala i nisam bila svjesna što napraviti, što učiniti.
Vi ste prikrivali masnice šminkom?
Ne. Ja sam nju šminkala zato što se ona voljela šminkati. Kad god sam se ja šminkala, šminkala sam i nju i ovu manju djevojčicu. Jer, udomitelji znaju, da se ona voli lakirati i šminkati.
Samo sekundu, vi ste dijete od dvije i pol godine šminkali?
Naravno, kao što su i oni šminkali, udomitelji. Ona se voljela šminkati, ja to njoj nisam u početku branila. Jer htjela sam da se ona navikne na nas kao obitelj. Nisam joj htjela ništa braniti. Ja sam njoj davala štogod, samo da se dijete navikne.
Gdje je sve vaša kći imala ozljede?
Po nogama, rukama, tamo gdje se ne vidi, po leđima.
Kako to mislite gdje se ne vidi?
Pa gdje se može prekriti robom, odjećom.
Možete li pokazati na sebi?
Tu, po stopalima, po nogama, po bedrima.
Pa dobro tko je sad sve te ozljede napravio djevojčici?
Ja sigurno nisam. Ja nisam. Pa ne bih ja mogla dijete nikad toliko. Pa to moraš imati čvrstu snagu da bi djetetu ostale plavice tolike i modrice.
Zašto kad ste došli u Centar za socijalnu skrb niste pokazali stopalo?
A kome da pokazujem? Pa da mi uzmu i drugu djecu i nju? Pa odmah bi znači znali i odmah bi mi uzeli i ostalu djecu i nju.
Znači vi ste znali, ali niste prijavili jer ste se bojali?
A kome prijaviti?
Pa Centru za socijalnu skrb gdje ste bili.
Pa zato vam i kažem. To se nije smjelo prijaviti. Nisam smjela prijaviti. Ja sam htjela prijaviti, ali nisam mogla. Nije da nisam htjela. Ja sam htjela to milijun puta prijaviti.
Jeste li vi svjesni da zapravo za sve optužujete supruga, po vašoj priči ispada suprug je za sve kriv, vi ste sve znali, vi niste krivi?
Ja se smatram da sam kriva samo zato što sam šutjela, jer morala sam šutjeti. A onaj koji je zaslužan za to sve, to je on.
Jeste li tražili pomoć romskih udruga?
Ne. Ja nisam tražila nikakvu, samo sam tražila za tu vešmašinu od Kajtazija. Ja se nisam ni htjela deklarirati kao Rom, ali kad sam čula da se dijele vešmašine i to odmah sam se pristala deklarirati. Samo za tu vešmašinu da dobijem jer ja nisam imala nikad, prala sam na ruke.
Jeste li vi u kontaktu sa suprugom otkako ste izašli iz zatvora?
Ne, niti ja ne znam je li on izašao niti me zanima. Ja nemam pojma, mene su prvu pustili.
A kako biste vi opisali svoj odnos?
S njim? Ja s njim, nikakav. Mi imamo, kako bih, naša je ljubav bolesna ljubav. Mi se volimo i ne volimo. Ja praktički njega mrzim. Ne mogu ga podnijeti očima. Ali sam živjela s njim samo radi djece.
Hoćete li se sad razvesti od supruga?
Naravno. Što prije moguće. Što prije. On ako hoće, ako ima novca, pa naravno da će imati, sigurno, neka se razvede. Evo ja mu sad govorim ovim putem, što prije neka se razvede od mene.
