Grbićeva tajnica Irena, svjetska kravetina koja je svojim svjedočenjem istragu usmjerila prema meni, četrdesetogodišnja je alkoholičarka s Trešnjevačkog placa. Zaposlila se u društvu preko sina vlasnika Certo Certiusa i propalog studenta prava Luke, koji je tamo s njom ispijao vinjake od jutarnjih sati, a onda se strelovito uzdigla od obične službenice do tajnice jednog od partnera. Da ona kojim slučajem piše autobiografiju, ne bi izašla pod naslovom "Preko trnja do zvijezda", već preko jednog drugog kvarta - Trešnjevke, pa do kreveta, a onda posla.
To sam joj sve namjeravao sasuti u staru ispijenu facu kada je konfrontiram u stanu na Gračanima koji je dobila na korištenje od Grbića, ali tamo je, eto, nisam zatekao.
"Gospodična Irena više ne stanuje ovdje", dočekao me neki proćelavi mrmot u njezinom stanu,"Odselila je kod sestre u Njemačku!"
"Kad, pizda joj materina?", podviknuo sam,"Još jučer je bila tu!"
Iskreno rečeno, sumnjam da uopće ima sestru. Prije će biti da me prave budalom...
"Jučer je jučer!", rekao mi je ovaj mrmot s nekim bahatim smiješkom, kao da mu je bilo kristalno jasno sve što se događa i da zna kako sam najebo, "A danas je..."
"Ma marš u pizdu materinu!", prekinuo sam ga i vratio se u auto, iako, zapravo, nisam znao kud' da se dalje uputim. Ona je, činilo mi se, bila jedina koja mi je mogla pojasniti ova događanja, a sad je u rekordnom roku nestala.
"Nacrtaj se na starom mjestu"
Dok sam tako sjedio u autu razmišljajući o svom sljedećem koraku, zavibrirao mi je mobitel. Otkad mi je mlađi sin na telefonu namjestio melodiju iz Disneyjevog crtića "Frozen", držim stalno isključen zvuk. Na ekranu je pisalo da me zove bivša žena, a iako joj se rijetko kada javljam, sada sam stisnuo zelenu slušalicu na mobitelu da vidim što hoće.
Osim što me obavijestila da je uzela djecu, ali da se ne nadam kako će ih i zadržati jer ona sada ima novi život, već da dođem po njih čim riješim "ovo sranje", kako je ona nazvala moj najveći problem u životu, koji bi me, uzgred kazano, mogao stajati desetak godina strogog zatvora, rekla je i nešto korisno.
"Onaj tvoj frend iz policije...", šapnula je u slušalicu zaboravljajući njegovo ime, a čovjek se zove Marko, što je valjda najjednostavnije ime na svijetu,"poručio ti je da se večeras nacrtaš na vašem starom mjestu!"
Dodala je još i to da joj nije želio reć koje je to mjesto, ali Marko je to pametno učinio jer nikada ne znaš kome možeš vjerovati. A, da je to mjesto mala alkoholičarska birtija na Krugama, CB Dino, meni nije trebalo posebno pojašnjavati. Dok smo, naime, skupa radili, tamo se započinjala i, bezbeli, završavala svaka smjena, a u maloj pozadinskoj prostoriji, iza glomaznog frižidera, znali smo privoditi i neke mlađe punoljetnice koje bi tijekom smjene uhvatili kako po obližnjim parkićima puše travu.
"Pušenje te spašava od - prijave za pušenje!", govorili smo im tada i umirali od smijeha nad tom ironijom, a ironija koja se trenutno događa; da upravo ja, Leo Levin, tamo odlazim ne bi li se nekako spasio, nije mi bila ni najmanje smiješna.
Veliko je sranje
Dok sam na dogovorenom mjestu i u dogovoreno vrijeme, čekao Marka, koji je, jasno, kasnio, konobar me peglao s pitanjima o tome gdje sam u posljednje vrijeme, te zašto više ne navraćam. Oduševljeno je i prepričavao ostalim gostima moje nekadašnje avanture iza frižidera, ali na svu sreću u tom ugostiteljskom objektu, ako ga tako možemo nazvati, svi su vazda bili mortus pijani i nisu kužili kurca. Zato smo se, uostalom, Marko i ja uvijek tamo i nalazili, a on je ovaj put u lokal ušao vidno potresen.
"Veliko je sranje, prijatelju!", rekao je, a da nije ni sjeo.
Moj zbunjeni pogled govorio mu je da bi to trebao malo elaborirati...
"Marko, prijatelju, pa gdje si ti?", izustio je konobar očekujući valjda da ćemo se sada s njim nastaviti prisjećati prošlih vremena, a ja sam mu rekao da začepi tu svoju šugavu gubicu dok mu je ja nisam začepio.
"Jebat ću ti mater pisneš li još jedanput!", podviknuo sam autoritativno i time zaključio predmet dosadnog konobara, ali Markovo zabrinuto lice držalo me i dalje u strahu.
Skinuli su ga sa slučaja zbog, kako su naveli, osobnih odnosa s osumnjičenim. Slučaj dalje vodi ona mala ljiga koja mi je stavila lisice pred djecom, a kojemu sam se zakleo osvetiti, i naravno još uvijek stojim iza toga. U naredna 24 sata, nastavio je izgovarajući kratke i isprekidane rečenice, namjeravaju podići optužnicu protiv mene. Terete me za ubojstvo, kako kaže, a po priči koju su ti mali umovi u DORH-u, u suradnji s nekim od najzaostalijih policijskih službenika ingeniozno iskonstruirali, ja sam starog Grbu navodno prvo ucjenjivao i od njega tražio onih sto tisuća Eura iz rokovnika da ne razotkrijem neku njegovu tajnu, a pretpostavljaju da ima veze s njegovim ljubavnicama, i onda - kada je on to odbio platiti, te mi priprijetio da će me prijaviti policiji - pucao sam mu u glavu i bacio ga s vrha zgrade kako bi izgledalo kao samoubojstvo.
"I pljucu su ti podmetnuli u radni stol...", rekao je rezignirano, dajući mi do znanja kako je bezrezervno na mojoj strani, te da mi vjeruje kako nemam veze s tom svinjarijom.
Nisam mogao vjerovati svojim ušima, ali kada mi je još rekao da imaju pisanu izjavu one odvratne tajnice koja je zbog navodnih zdravstvenih razloga morala naglo otputovati izvan zemlje i neće biti u stanju da svjedoči, ali će njena izjava svakako biti prihvaćena na sudu, te da je načuo kako bi se uskoro mogle pojaviti i neke fotografije kojima sam ucjenjivao tog Grbu, postalo mi je kristalno jasno da ovdje nemam više što tražiti.
Igra mi je namještena, viđao sam to često za vrijeme svojih dana u službi, čak sam je i sam ponekad namještao, a u takvim situacijama - iskustvo me podučilo - jedini izlaz je onaj preko granice!
Marko mi je tutnuo neku lažnu putovnicu u džep i rekao da ništa ne brinem, on će provesti vlastitu istragu dok sam ja u bijegu i sve će se već nekako razriješiti...
Ni sam, bilo je jasno i onome konobaru koji je naglo utihnuo, nije vjerovao u riječi koje izgovara.
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Ubojstvo na šesnaestom katu (1.dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Murtićeva slika krije i tragove krvi (2.dio)
Eksplozivni memoari umirovljenog zagrebačkog detektiva: Tajna koja nije otišla u grob s pokojnikom (3. dio)
