Dječak koji je u bjelovarskoj II. osnovnoj školi prošao pakao zlostavljanja svojih kolega iz razreda nakon godinu i pol u utorak se iz škole napokon nije vraćao sam nego u društvu prijatelja.
Nakon što je u ponedjeljak premješten u drugi razredni odjel, također prvi put u klupi nije sam. Promjene su to koje su na dječakovo lice nakon mnogo vremena izmamile osmijeh.
"U razredu su me svi lijepo primili, čak su me nagovarali da tijekom odmora s njima pjevam. No, bilo me sram pa sam samo otvarao usta", kaže dječak. No, slično je, kaže, bilo i lani, kada su ga prvog dana škole doveli u nesretni razred.
"Bio sam uplašen, ali i tužan jer sam zbog selidbe morao napustiti školu u Vukovaru, gdje sam imao mnogo dobrih prijatelja. Bilo mi je čudno što moram sjediti sam u klupi. Nekoliko dana sve je bilo u redu. No, ubrzo su počela prva zadirkivanja kako sam uljez u njihovu razredu, da nisam njihov te zašto sam baš ja morao doći k njima.
Nisu se željeli sa mnom družiti, jedino kad su morali, primjerice, za vrijeme grupnog rada, no ni tada mi ni u čemu nisu htjeli pomoći. Uvijek sam bio sam, čak i na izletima. Sa mnom u autobusu nitko nije želio sjediti.
Nakon dva, tri mjeseca škole, postalo je sve gore. Pljuvali su mi u kapu, flomasterima mi šarali po odjeći. Crnom masnom bojom nacrtali su mi brkove, a onda me ismijavali da sam razredni Hitler. Ni to im nije bilo dovoljno, pa je krenulo s podmetanjem nogu, vješanjem za ormar, navlačenjem za uši, a sve uz pogrdne izraze – retardirani glupane, spavaš u grabi...
Najviše me boljelo kada bi me bacali visoko u zrak, a potom pustili na pod ili me hvatali kako su znali i mogli. A boljelo je i kada su me nogama udarali u kuk koji mi je ozlijeđen u prometnoj nesreći", prepričao je za Večernji list stravične događaje koje je prolazio zbog kolega iz razreda.
Isprva je mučenje tajio od roditelja. No, majka je nedavno primijetila njegovu potištenost.
Dječak teško verbalizira vlastite osjećaje, no ipak kaže kako je više bio ljutit nego žalostan.
"Bio sam bijesan na sebe što sam tako malen i nemoćan da im se suprotstavim. Stoga sam najčešće šutio, plakao i trpio", požalio se.
Rekao je i da mu je u školi prišao kolega iz bivšeg razreda i ispričao se za sve što je učinio.
"Mislim da im to nikada neću moći čista srca oprostiti", zaključio je dječak.
Osim stotina poruka potpore koju je ovih dana primila njegova obitelj, na internetu je pokrenuta humanitarna akcija za pomoć kako bi što prije izgradili krov nad glavom i preselili se u novu kuću, piše Večernji list.
Prethodni članci:
arti-201001150657006 arti-201001150457006
