Teškim korakom Pavao hoda prema svojoj grobnici. Ispod njega
deseci su niša s umrlima. Ovdje živi već dvije godine. Sve što
ima zgurao je u deset kvadrata. Bivša žena i dvoje punoljetne
djece ne mare za njegovu tragediju. Tek rijetko, sin pristane na
susret.
Teško je bolestan. Radeći na crno pao je sa skele, i teško se
ozlijedio. Ima epilepsiju i kako sam priznaje probleme s
alkoholom. Zbog toga je i otišao iz prihvatilišta za
beskućnike.
Da ne spava na ulici našao je mjesto na groblju. Nema adresu pa
ne može napraviti novu osobnu iskaznicu. Iako kao hrvatski
branitelj ima pravo na vojnu opskrbninu od 1100 kuna ne može ju
podići.
Jednom dnevno jede u Crvenom križu. Jedina nada su mu prijatelji.
Mario donese toplu juhu, a prije desetak dana pisao je i ministru
branitelja da se Pavlu nađe bilo kakav smještaj, no odgovora
nema.
Dvije i pol godine jedini prihod kojeg Pavao ima je 500 kuna
Centra za socijalnu skrb. Poštara s novcem čeka ispred
prihvatilišta za beskućnike. Zbog sukoba s jednim, tamo više ne
može, ali ne može ni u nužni smještaj.
Stotinu riječkih beskućnika bez službene adrese osuđeno je tako
na život pod vedrim nebom. Pavao se sklonio među mrtvace, u
grobnicu bez struje i vode te kako sam kaže, dok srce izdrži.
Na riječkom groblju Kozala živ čovjek spava s mrtvacima. Već dvije godine nema adresu, a bez nje ne može napraviti osobnu iskaznicu pa za institucije ni ne postoji. Na život uz grobove je navikao, a teško bolestan u deset kvadrata golog betona čeka još jednu zimu.
