Uoči Barcelone najbolja hrvatska atletičarka objavila je kako 'prvi put na veliko natjecanje ide pomalo ranjiva'. Svi su zabilježili tu osobnu primjedbu vladarice svjetskog visa, ali nitko nije mogao ni naslutiti kakva se drama već duže vrijeme odvijala u glavi Blanke Vlašić.
Po povratku iz katalonske prijestolnice lijepa Splićanka je na svom blogu otkrila kakve je razmjere poprimio emocionalni potres s kojim se borila ove sezone, a ne samo okupljanje europske atletske kreme. Pa je napisala: Kad vratim film (a uvijek ga vraćam) lako zaključujem da me ovu godinu još ni jednom nije pogodio onaj grom moći, svemogućnosti koja svaku visinu pretvara u igrariju, svaki korak u šuljanje savršenog lovca... Nečujno, ali ubojito. Nisam osjetila, a fali mi... Nakon atletskog mitinga u Barceloni svojem ocu Jošku je rekla kako 'nije dobro' i da 'ne zna kako dalje'. Čak je rekla da neće putovati u Španjolsku, ali je ipak uzela time out. Prema vlastitom priznanju, otac nije bio ni svjestan koliko je bila daleko od Europskog prvenstva. A onda se dogodio slom: I onda... još jedan slom, po tko zna koji put ovog ljeta - potpuni raspad sistema... Započeo je moj put ka dnu, onom emotivnom. A kad jednom krenem u tom smjeru, ne zaustavljam se. Ne dok ne udarim , a onda još malo kopam da vidim da li mogu dublje... Samo da nađem što čvršći oslonac da se odgurnem natrag. Kako oprostiti sebi nesavršenost, kad je svaka minuta svakog dana posvećena samo jednome…? Kako se pomiriti da nisam najbolja no ikad, da toliko željeni koračić naprijed ove godine nisam osjetila... ? A radi se o suptilnoj maglici zadovoljstva, pozitivne energije I vjere koju tako rado nosim kao zaštitu od zimskih bura I ljetnih neverina, koja mi ne obećava brda idoline, ali me drži mirnom .. A takva sam si najdraža. I najlakša.
Do Barcelona je došla, ali uoči natjecanja opet su počele borbe s demonima. Bilo je puno suza i straha, ali ništa od toga nije se moglo u javnosti pročitati s njezinog lica: U danima uoči početka natjecanja, u samoći svoje hotelske sobe na 21. katu, vodila sam unutarnje monologe kakvih se ne bi posramili ni najveći svjetski dramaturzi. Udarala sam 'kantune' svakih pola sata, od vrha do dna, pa opet ispočetka. Tek su kvalifikacije probudile vjeru, ali i to je trajalo kratko… Večer prije finala, u ritualnom razgovoru s Bojanom, rasplakala sam se. Uobičajeno za mene, kad me boli, pustim da izađe. A boljelo je…. Pomisao na ono što me čeka bila je previše uznemirujuća, kao da dan poslije predstojeće bitke ne postoji… Kao da neće svanuti ako se ne dogodi ono što priželjkujem. Moji vjerni demoni napadali su sa svih strana, govoreći mi da nisam dovoljno dobra da i ovaj put izvučem deblji kraj. Bojim se. Po prvi puta se stvarno bojim. Ne ide mi danas, nisu ovo moji skokovi. Pogledom tražim utjehu od tate i Bojana, ali oni ne mogu umjesto mene. Može li itko? Slobodno, preuzmite ovaj teret s mojih leđa, osjećam da ću se slomiti prije kraja. Podvojena sam ličnost, znam. Kao maska s dva lica. Ali sve se odvija tako brzo.... Nakon što je probila barijeru od dva metra u finalu, sve se otvorilo i pretvorilo se u najljepšu bajku. Blanka je to ovako opisala: Stojim i gledam letvicu. Znam da je sad prilika i tresem se od pomisli da me samo jedan trenutak dijeli od onoga što tako silno želim. Možda bi i bilo druge šanse, ali poznajem sebe... Samo sad. Bajke su moguće. I poljubac za buđenje iz stoljetnog sna … Taj 'kružić' na 201 za mene je bio upravo to. Potvrda je došla na visini više. Gotovo je. Mogu li je sada uzeti? Svoju zastavu… Mogu li se sada napokon opustiti? Možeš. Uzmi par trenutaka, uzmi jedan krug i raduj se. Tako je Blanka opisala svoje osobne osjećaje, iskreno do boli i vrlo otvoreno pokazavši se u svjetlu kakvom je još nismo vidjeli...
