Slučaj 25-godišnjeg mladića iz Splita koji je iz automatskog oružja ubio trojicu ljudi vjerojatne kriminalne prošlosti. Ili slučaj iz 2018. godine kada je u Srbiji žena ubila građevinskog investitora. Ili najsvježiji, kada je jedna žena u Beogradu šakom udarila komunalnu policajku. A uza sve to i vrlo široka podrška za njih troje na društvenim mrežama, analizira Deutsche Welle.
Sve su to očiti primjeri "uzimanja pravde u svoje ruke". To je vjerojatno posljedica nefunkcioniranja institucija, ali bi za potvrdu takvih tvrdnji trebalo provesti relevantno znanstveno utemeljeno istraživanje. Ono što je, međutim, sigurno je da je riječ o opasnoj društvenoj klimi koja proizvodi opću nesigurnost, smatraju sugovornici Deutsche Wellea.
Mlade generacije nasilje doživljavaju kao nešto normalno
Politički analitičar i zagrebački profesor Žarko Puhovski kaže da takvi primjeri, kojih je u državama nastalima na području bivše Jugoslavije mnogo, svjedoče o tome da sustav ne funkcionira ili funkcionira, ali previše sporo pa ljude tjera na poduzimanje očajničkih akcija.
"Dodamo li tome kriminogene grupe koje su povezane s policijom i organima vlasti, kao i naviku zaostalu od rata da se problemi rješavaju oružjem, te neprestano ’pumpanje’ javnosti o domoljublju ili o patriotizmu, dolazimo do zaključka da se ovdje nasilje proglašava vrijednošću. Takva atmosfera je stvorena na prvom mjestu kroz slavljenje rata, što je za posljedicu imalo da mlade generacije nasilje doživljavaju kao nešto što je normalno", navodi Puhovski za DW.
U znak podrške ubojici iz Splita pokrenuta je i internetska peticija i grupa na Facebooku, gdje je osumnjičeni Filip Zavadlav dobio podršku tisuća i tisuća ljudi. Oni traže da bude pušten iz zatvora, jer – kako navode – "Filip nije počinio kazneno djelo, već pravdu". Oni koji ga podržavaju prikupili su i novac za odvjetnika.
"Očigledno je da ga svi podržavatelji zapravo doživljavaju kao neku vrstu Robina Hooda, pod parolom da je on učinio u pola sata više nego splitska policija za 30 godina. Sada vjerojatno možemo očekivati i zalaganje za autoritarni poredak i za uvođenje čvrste ruke, što su zapravo sve opasne društvene poruke", kaže Puhovski. Prema njegovim riječima, takvo stanje stvari je prije svega fizički opasno, jer se puca po gradu, što dovodi ljude u nesigurnost.
"Opasno je po funkcioniranje društva, jer će onda ljudi – kao što je to često slučaj – poželjeti skraćeni put do rješavanja problema pa će reći da, ako je njemu uspjelo, može i meni. A sve počinje od informacije da je policija znala da je netko diler. Oni su znali o kome se radi, to su naširoko poznati dileri, što potpuno kompromitira institucije sustava", navodi Puhovski.
Primjera za nepravdu ima mnogo, a cijela stvar na neki način kao model počinje od naizgled malih nepravdi: na primjer, kako netko može parkirati automobil gdje god hoće, a policija mu to dozvoljava, dok "običnim" građanima takve stvari nisu dozvoljene – pa do toga da čak i minorni sudski postupci u zemljama regije traju godinama.
Kako uopće vjerovati sustavu?
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo podsjeća kako sva istraživanja govore o tome da građani u regiji najmanje povjerenja imaju u političare, a zatim u institucije sustava, dok po pravilu najviše vjeruju policiji, vojsci i vjerskim institucijama.
"I ako imamo jednu takvu situaciju gdje ljudi ne vjeruju naročito sudovima i tužiteljstvima, a oni su ti koji bi trebali biti prvi u funkcioniranju sustava, onda je sasvim očekivano da ljudi uzimaju pravdu u svoje ruke. I to ne traje od jučer već godinama", kaže Puhalo za DW.
Prema njegovim riječima, takva vrsta ponašanja je opasna, "jer to onda više nije društvo, već neki Divlji zapad gdje će svatko, ovisno o vlastitoj procjeni, kažnjavati one koji mu se ne sviđaju ili koje ne voli ili koji su mu se zamjerili. To je regresija u društvu, to nije civilizirano društvo, već kaos. Civilizirano društvo nastoji kontrolirati svakog pojedinca i civilizacija podrazumijeva represiju prema onome što bismo mi na prvu loptu uradili, dakle podrazumijeva kanaliziranje našeg ponašanja", ocjenjuje Puhalo.
I dodaje da građani danas imaju osjećaj da žive u društvima u kojima zakoni ne vrijede za sve ljude jednako, što djeluje vrlo frustrirajuće. "Ljudi prosto ne znaju kako da se ponašaju, jer znaju što je na papiru, ali je to u koliziji s realnošću. Mislim da je jedna od posljedica toga i odlazak ljudi odavde, jer ljudi ne mogu prihvatiti takva pravila igre. A ovi koji ostaju pokušavaju se snaći kako znaju i umiju ili puknu pa se ne mogu kontrolirati", navodi Puhalo.
On kao drastične primjere nefunkcioniranja sustava navodi slučajeve smrti mladića Davida Dragičevića iz Banjaluke i Dženana Memića iz Sarajeva, koji već godinama nisu razjašnjeni. "I kako onda da vjeruješ sustavu? Kakvu poruku sustav šalje malom čovjeku: da su neki jednakiji od drugih?", kaže Puhalo.
'Osvetnička' varijanta postoji svuda u svijetu
Marko Škorić, sveučilišni profesor sociologije iz Novog Sada, upozorava međutim da zaključke o uzrocima fenomena uzimanja pravde u svoje ruke ne bi trebalo donositi naprečac, već je potrebno znanstveno istražiti taj društveni problem. A on, prema njegovim riječima, nije karakterističan samo za naša društva nedovoljno razvijene demokracije, već i za razvijena društva.
"Kao što je slučaj sa svim društvenim resursima, ljudi nemaju ni jednak pristup pravu, što znači da se pojedinci s niskim društvenim statusom teško mogu pouzdati u pravni sustav kako bi riješili neke nesuglasice, naročito s onima koji su od njih superiorniji. Zato je od svih osnovnih oblika upravljanja konfliktom u društvu najčešća samopomoć, kao samostalno rješavanje percipirane nepravde putem agresivnosti. Ona obuhvaća sve – od jednostavnih gesta neodobravanja, preko osvete, do masovnih izljeva agresivnosti koji mogu rezultirati velikim brojem mrtvih – i može se reći da predstavlja jedan vid društvene kontrole“, objašnjava Škorić za DW.
On dodaje kako se obično vjeruje da je "samopomoć" opstala prije svega u tradicionalnim društvima, ali navodi kako detaljnije analize ipak pokazuju da je prisutna i u modernim društvima.
"Dakle, sukob između prava i samopomoći nije okončan sa srednjim vijekom, pošto mnogi ljudi i dalje uzimaju zakon u svoje ruke, odnosno država je samo teorijski dostigla stanje monopola nad legitimnom upotrebom sile. Ta ’osvetnička’ varijanta postoji svuda u svijetu i nije povezana samo s društvima poput srpskog ili hrvatskog. Veliki dio kriminalnih radnji uključuje potragu za pravdom, što znači da je u mnogim društvima ubojstvo reakcija na kriminal, a ne kriminalno djelo samo po sebi. Također je u mnogim društvima ubojstvo rijetko kada predatorski čin – gotovo uvijek je povezano s nekom svađom, nezadovoljstvom, uvredom i slično. U afektu čovjek ne stiže misliti o sustavu u kojem živi" kaže Škorić.
Splitska Torcida – neka vrsta mafije
U svakom slučaju za smanjivanje stupnja nasilja u društvu, prema Žarku Puhovskom, potrebno je minimalizirati upotrebu ratnohuškačke propagande u regiji i raditi na funkcioniranju sustava u skladu sa zakonima.
"To je, međutim, nemoguće u okolnostima u kojima su na primjer navijačke grupe u Hrvatskoj i Srbiji proglašene domoljubnim, patriotskim odredima. Naročito splitska Torcida, koja djeluje kao neka vrsta mafije. Oni imaju svoj kodeks, oni provode teror u školama, nad sudovima i policijom. Cijeli je Split iscrtan Torcidinim grafitima", navodi Puhovski.
S Puhovskim se slaže i Srđan Puhalo, koji kaže da rješenja nema na kratak rok, već je potrebno njegovati institucije sustava, razvijati ih i jačati, kako bi ljudi vidjeli da postoje neka pravila po kojima svi moraju igrati i koja važe za sve.
"Ali plašim se da se to ne događa, već se šalju jasne poruke da postoje ljudi koji mogu prekršiti zakon a da se ne plaše posljedica. Riječ je o sustavu koji je pod kontrolom nekih interesnih grupa i tako funkcionira sve: i obrazovanje, i zdravstvo, i sudstvo, i administracija, i policija… S druge strane je gomila takozvanih luzera, odnosno običnih ljudi koji se ne mogu snaći u tome pa se frustracija nagomilava", navodi Puhalo.
Svi naši sugovornici suglasni su da urušavanje društvenih vrijednosti i institucija nije od jučer, već je riječ o procesu koji traje od ratova iz devedesetih godina 20. stoljeća do dana današnjeg, bez izgleda da će se u skorije vrijeme okončati.
