Izjavili ste sljedeće: 'Nova vlast mora odmah predstaviti novi model razvoja, što znači radikalnu promjenu monetarne i fiskalne politike u odnosnu na dosadašnju. Samo tako će se moći ostvariti stope rasta koje ne smiju biti manje od četiri posto, jer su one nužne ako želimo preživjeti. Sve se to može postići bez rezanja javne potrošnje i protivnik sam takvih mjera jer neće doći do povećanja domaće proizvodnje, što je pretpostavka razvoja.' Nije vrijeme za rezanje javne potrošnje jer je u suštini potrošnja, pa i ona javna, zapravo BDP. Ako vi, s jedne strane, smanjujete javnu potrošnju, vi na neki način smanjujete agregatnu potražnju. Kad se ona smanjuje, smanjuju se i investicije, jer investitori neće ulagati u tržišta na kojima se smanjuje potražnja za proizvodima koji su rezultat neke investicije. Radi se o novom konceptu koji se temelji na potrebi da se najprije oživi proizvodnja, pogotovo za izvoz, odnosno najprije treba potaknuti gospodarski rast, pa kad on dođe na razinu od oko četiri posto, onda se može smanjivati javnu potrošnju po određenim kriterijima. Pritom mislim na proračunske rashode.
http://www.youtube-nocookie.com/v/wY309jAE6ms?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Dakle, ako smo imali kakve viškove, onda smo ih trebali rješavati u 'zlatno' Sanaderovo doba. Da, 2006. i 2007. godine kad je stopa gospodarskog rasta bila 5 do 6 posto, a ne sada kad je na nultoj razini ili u minusu.
To je, ako se ne varam, kejnzijanizam. Tako je. Algoritam kejnzijanske formule kaže: vi kad štedite, dakle, povećavate štednju. Time smanjujete potrošnju. Kad smanjujete potrošnju povećavate zalihe, a onda smanjujete proizvodnju. Padom proizvodnje smanjujete investicije, a smanjenjem proizvodnje i investicija povećavate nezaposlenost, a povećanjem nezaposlenosti smanjujete štednju! Znači od porasta štednje, na kraju ciklusa ste došli do njenog smanjenja. A bez toga nema investicija. To je začarani krug i tko to ne razumije, nije shvatio trenutak ove krize u kojoj se stvari mogu rješavati na drugačiji način.
Vi kad štedite povećavate štednju. Time smanjujete potrošnju. Kad smanjujete potrošnju povećavate zalihe, a onda smanjujete proizvodnju. Padom proizvodnje smanjujete investicije, a smanjenjem proizvodnje i investicija povećavate nezaposlenost, a povećanjem nezaposlenosti smanjujete štednju! To je začarani krug.Ali čitava Europa ide baš u smjeru rezova, Francuska i Njemačka nalažu PIIGS-ima (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska) rezove u proračunu. Belgija je konačno dobila vladu i prvo što će napraviti su rezovi, zbog smanjenja kreditnog rejtinga prije deset dana. Najbolje je da onda kažem što mislim o tim agencijama za kreditni rejting – Standard & Poor's, Moody's i Fitch Ratings. Oni su trebali smanjivati rejting u vrijeme dok se akumulirao dug, dakle tamo do 2008. godine, jer su tada trebali izračunati da je taj rast duga na dugi rok neodrživ. Zapravo, kreditni rejting zemlje je sposobnost zemlje da na dugi rok udovoljava svojim obvezama prema vjerovnicima. To je sad sve, po mom sudu, post festum. Sad je lako biti pametan i general poslije bitke pa reći – previše ste trošili, pa sad režite javnu potrošnju, smanjite proračunske rashode. A nitko ne govori da treba pronaći načine kako povećati proračunske prihode! One su zapravo politikom orijentirane i dirigirane agencije.
U čijem interesu rade? U interesu sebe, a to je novac. Novac je moć, a moć je politika koja se naslanja na novac. To je ta spona. Ne zaboravite da su rejting agencije u američkoj krizi davale pozitivne rejtinge, i to značajno iznad onog minimalnog investicijskog stupnja za mnoge obveznice tzv. strukturiranog financiranja, jer su dobili velik novac za te procjene, odnosno za taj svoj posao.
Podmićene su? Ne kažem da su podmićene, ali su pod utjecajem novca imali koprenu na očima, nisu problem sagledavale realno. Onda su naglo spustile rejting. Nije dobro da se jednoj zemlji kao što je Italija, koja je bila industrijski gigant, koja je imala najveći broj industrijskih brendova, spusti rejting iz "A" razreda u špekulativni. To je šok! A ja inače nisam zagovornik šok-terapije u ekonomiji.
http://www.youtube-nocookie.com/v/HrAHFXcsAyY?version=3&hl=en_USSnimio i montirao Franjo Tot
Tu govorite o doktrini šoka Miltona Friedmana koja teži privatizaciji javnog sektora nakon što je izazvana kriza u društvu? Bilo je tu još iluzionista, poput Jeffreyja Sachsa. Šok-terapija je isto kod nas djelovala katastrofalno. Uvedena je stabilizacijskim programom koji je trebalo 1995. godine zamijeniti razvojnim programom i zapravo se začeci ovih posljedica mogu naći u tom stabilizacijskom programu koji je u osnovi loš. Stvorio je prividnu stabilnost, a nju gledamo kroz čvrst i stabilan tečaj kune, dok su krajnji rezultati ekstremne stope nezaposlenosti, pad proizvodnje i izvoza te preorijentacija cijelog društva na potrošno-uvozničko-trgovinsku ekonomiju. A mi moramo krenuti proizvodnim, izvoznim, industrijskim smjerom.
No, svejedno smo taoci kreditnih agencija, jer ako nam skoče kamate na kredite, čega se najviše pribojava Milanovićeva nadolazeća vlada, izgubit ćemo rezultate koje bismo imali od tih dugotrajnih koraka povratka u industrijalizaciju. Da, ali vi morate imati odlučnost i hrabrost koja je utemeljena na argumentima struke i znanosti. Ako ste uvjereni da vam je program dobar, onda ne morate u prvoj fazi smanjiti javnu potrošnju jer ona znači smanjenje BDP-a. A ako vi u početku, recimo, krenete povećanjem porezne presije, što je izgleda namjera novih vlasti, a porezni kapacitet je ionako mršav i nizak, vi onda zapravo smanjujete mogućnost da se ekonomija razvija i raste. Ali ako smanjite poreze, omogućili ste da jedan potencijal ostane u poduzetništvu i da gura ekonomiju prema investicijama i rastu.
A kome treba smanjiti poreze? Pa, to je teško pitanje. Bilo bi dobro ne dirati porezno opterećenje, jer mislim da su troškovi radne snage poduzeća oporezovani na visokoj razini od oko 38 posto. To bi trebalo ostaviti isto ili postupno smanjivati.
Mađarski premijer Viktor Orban istaknuo se parolama o socijalnoj pravednosti i prebacivanju tereta krize 'na krivce' – povećanjem poreza korporacijama i bankama. To je svejedno Mađarsku dovelo u situaciju da mora zvati Međunarodni monetarni fond. Jeste li proučavali njegove poteze? Jedna od njegovih mjera je bila da se ukine valutna klauzula, a druga je bila da se dio gubitaka koji su preneseni na klijente prenesu na banke, jer priroda stvari je da se banke bave rizicima i da njima upravljaju. Drugo je, koliko čujem, povećanje PDV-a na 27 posto, što je najviša stopa u Europskoj uniji, i to su mjere koje će valjda dati neke rezultate. Međutim, problem mađarske ekonomije je što su imali velika inozemna ulaganja od kojih su očekivali pokretanje gospodarstva, a onda su se oni naglo povukli kad su osjetili krizu i ostavili na cjedilu domaću ekonomiju.
Zalagao sam se da se uspostave tzv. porezni razredi: korporacije koje imaju više od pola milijarde kuna prihoda plaćale bi porez na dobit 30 posto, oni s milijardu kuna bi plaćali 40 posto... Oni su zapravo i najveći oglašivači. U medijima vi ne možete niti pustiti informaciju koja bi išla protiv njihovih interesa. Postoji li uopće neki međukorak kojim bi se oporezovalo 'velike igrače', a da se ne dogodi situacija kao u Mađarskoj? Ja sam za povećanje korporativnih poreza. Zalagao sam se da se uspostave tzv. porezni razredi: korporacije koje imaju više od pola milijarde kuna prihoda plaćale bi porez na dobit 30 posto, oni s milijardu kuna bi plaćali 40 posto itd. Prema tome, Hrvatska ima još jedan problem: kroz ovaj neoliberalni model mi smo u realnom sektoru dobili koncentraciju velikih korporativnih giganata, tj. desetak velikih tvrtki, a u bankarskom smo dobili deset banaka i zapravo smo taoci korporativnog kapitalizma koji poprima predatorska obilježja.
I ako se na njih nasrne, napravit će isto što su napravili u Mađarskoj. Tako je. Oni su zapravo i najveći oglašivači. U medijima vi ne možete niti pustiti informaciju koja bi išla protiv njihovih interesa.
Koji je izlaz? Orijentacija na malo i srednje poduzetništvo. Agencija za tržišno natjecanje koja ne radi dobro svoj posao trebala bi sprečavati koncentraciju velikih i većih, te spriječiti da stranci ulažu u monopolske industrije, kao što je energetika, bankarstvo, turizam... To su međunarodno nekonkurentne djelatnosti koje oni vole, a neće nitko ulagati u proizvodnju za izvoz. Morate biti odlučni kada želite uvesti promjenu obrasca i modela i to urbi et orbi svima transparentno objasniti. Treba se okrenuti prema najširoj javnosti i reći što ćete napraviti i koje efekte očekujete.
U kojem biste slučaju, da ste u poziciji da odlučujete, pribjegli nacionalizaciji? Pa, ja sad ne mogu javno reći što bih točno učinio, ali znam da bi se trebalo obračunati s mnogim nezakonitim pretvorbama, tu je šansa za popravak kriminalne privatizacije. Primjerice, ako neki subjekt iz društvenog nikada nije prešao u državno vlasništvo, pa se transformirao u privatno, to treba vratiti na početak.
Sudeći po najavama, veće događaje tu ne treba očekivati. Kako Vam se čini zakon kojim se skida zastara s kriminala u pretvorbi i privatizaciji? To je dobrodošao zakon. Trebao je umiriti obespravljene građane i one koji su otišli u rat, a kad su se vratili ostali su bez radnog mjesta. Međutim, mene čudi zašto se po njemu ne radi, a ima dosta tvrtki u kojima bi se moglo započeti s ozbiljnim revizijama i vraćanjem stvari na početak.
Sveučilišni ste profesor. Kako gledate na zahtjev studenata za besplatnim obrazovanjem i što mislite kako će im odgovoriti Kukuriku koalicija? Prije svega, strašno se veselim kad mladi ljudi imaju u sebi revolt i bunt. No, što se tiče njihovog zahtjeva, on je samo dijelom opravdan. Ja sam za to da besplatno školovanje na svim razinama imaju najbolji – oni koji nisu ponavljači, oni koji su aktivni na nastavi, koji su buduća inteligencija, menadžeri, ljudi koji će voditi ekonomiju i druge segmente društva. Djelomice sam suglasan. Nisam sklon ideji da bismo svi trebali imati neograničeno pravo besplatnog studiranja, mislim da nije dobra.
Ispostavilo se da najdulje studiraju oni koji imaju najlošije uvjete za rad ili su prisiljeni raditi za vrijeme studija, što se opet svodi na to da svi nemaju jednake šanse. Socijala je jedno, a drugo je znanost, gdje moramo imati najbolje. Socijalnom politikom moramo pomoći onima koji imaju ambicije, a nisu najbolji nego imaju pravo na školovanje.
Ponovno se govori o izmjenama Zakona o radu. U kojem smjeru bi trebale ići? Fleksibilizacija tržišta rada, po meni, krije neke zamke i osobno nisam za nju. Recimo, ja za deset godina idem u mirovinu. Po nekim novim europskim normama, ja bih trebao raditi dulje još pet do deset godina. Smatram da je u suprotnosti s ljudskim bićem sljedeća stvar: ako mi produljujemo životni vijek, zašto bih dulje radio da bih kraće živio u trećoj životnoj dobi? Drugo, omogućiti poslodavcu da u svakom trenutku može otpustiti radnika, za njega to znači nestalan posao na određeno vrijeme. Hrvatska je tu raspolućena: imamo javni sektor s ugovorima na neodređeno vrijeme, pa su zbog toga dijelom i neefikasni. S druge strane, imamo privatni sektor koji je rigidan i bespoštedan prema zaposlenicima.
Smatram da je u suprotnosti s ljudskim bićem sljedeća stvar: ako mi produljujemo životni vijek, zašto bih dulje radio da bih kraće živio u trećoj životnoj dobi? I nitko ne vodi računa o poslodavcima koji unedogled obnavljaju ugovore na određeno vrijeme. Tko je tu zakazao? I radne inspekcije, ali i sindikati koji bi se morali sučeljavati s poslodavcima. Očekujem jačanje uloge sindikata.
Nova vlast poručuje kako je MMF neopravdano demoniziran. No, u pojedinim društvima kojima su priskakali u pomoć donijeli su reforme koje su im dugoročno naštetile i osiromašile široke slojeve stanovništva. Hrvatska je također u dogovoru s MMF-om dogovarala privatizaciju Poštanske banke, HEP-a, INA-e... Kao znanstvenik vam mogu reći sljedeće: MMF ima izvrsne analize i mogu vam dati preciznu dijagnozu. No, lijek je različito efikasan: ako ih zovete kasno, a oni nikad ne uvažavaju specifičnosti, onda su oni u stanju pribjeći inerciji – rezanje proračuna, smanjivanje plaća u javnim službama, profesorima, liječnicima itd. Oni mogu biti sjajni partneri i savjetnici kada niste u krizi i natjerani na rezove. Za mene nisu zlo i babaroga, a kada ih zovete kasno, režete živo tkivo, smanjujete plaće, mirovine, imate veliko nezadovoljstvo i mogućnost socijalnih nemira.
A u kojoj smo mi fazi, s obzirom na MMF, kasnoj, ranoj, srednjoj... Mi ih kao članovi i sada možemo pozvati, kad se program osmisli, i kazati kako s tim i tim čimbenicima planiramo ostvariti stope rasta, napraviti uštede, smanjiti nezaposlenost i pitati ih što misle. Ipak se ondje promijenila struktura ljudi u odnosu na onu prije pet do deset godina. Kriza je promijenila njihovo mišljenje, što je dobro i nisu više bastion dogme.
Koji bi zakoni već u prvim mjesecima vlasti mogli biti doneseni kako bi se pokrenula proizvodnja? Ako bismo odlučili pokrenuti prehrambenu industriju na temelju domaćih resursa, onda bi svaki investitor u tu granu mogao biti oslobođen svih poreza prvu godinu. Znači, samo da ima obvezu isplate neto plaća. A prvih pet godina bih ga oslobodio poreza na dobit. Pa da vidite onda koliko bi se našlo investitora za takvu proizvodnju. Zašto turizam nije dao rezultate? Zato što je uvozno orijentiran. Povećanje turističke potražnje je povećanje uvoza. Mi ne spavamo na svojim krevetima, mi ne jedemo svoju hranu.
Kako je to moguće pokraj Slavonije, koja je savršena za uzgoj poljoprivrednih kultura, kao i za stočarstvo? Vi znate da je prehrambena bilanca oko 900 milijuna dolara minusa, koliko više uvozimo nego izvozimo. Samo to da napravimo, koji bi to bio iskorak!
A možemo li i smijemo li ga napraviti? Kako ne? Mi ni ne znamo što smijemo kad stalno pitamo druge. Treba znati braniti nacionalne interese, i to argumentima struke i znanosti.
Koliko bismo mogli srezati uvoz hrane, a da ne prekršimo vanjskotrgovinske ugovore? Mogli bismo supstituirati uvoz – tako da ne kupujete kinesku čačkalicu ili češnjak nego kupujete hrvatsko. Platit ću ga i deset kuna jer je to moj češnjak i zapošljava nekih deset Slavonaca.
Mislite, dakle, na potrošače. Da, na društvo u cijelosti.
A što da se radi s trgovcima, koji diktiraju cijene i stvaraju taj uvoz? Oni imaju pravo na ono što im je ponudila naša regulativa. Mi smo najmanja i vjerojatno najliberalnija ekonomija – svatko može uvoziti sve. Ali onda prisilite konkurentnošću da se smanji uvoz. Postoji, nadam se, nacionalna svijest na tržištu. Ja uvijek kupujem hrvatsko.
O tome što gubimo istupanjem iz CEFTA-e zbog ulaska u EU... Ništa. Nisam nikad previše analizirao naše članstvo u CEFTA-i, ali inače smatram da se Hrvatska ne može razvijati ako se orijentira na tržište EU. Nećete valjda povjerovati da će njemački poduzetnik dopustiti da mu hrvatski uzme dio tržišta, ili talijanski? Nama je šansa u Africi, Indiji, Dalekom istoku, Kirgistanu, Ukrajini, Rusiji.
O značenju fiskalne unije u Europi za Hrvatsku... Ona će biti jedan paket poreznih propisa kojih će se zemlje tog kružoka morati pridržavati – o budžetskom deficitu, javnom i inozemnom dugu..
O Njemačkoj... Imaju više inozemnog duga spram BDP-a, imaju veći javni dug od nas. Njemačka ima oko 82 posto. Njemačka sama krši mastriške kriterije. Ali veliki su veliki. Neće Njemačka i Francuska pregovarati s Hrvatskom da ona ne ispunjava uvjete na jednak način na koji oni to ne ispunjavaju, nego će reći: 'Vi to morate ispuniti, inače ste izvan tog kluba.'
O mirovinskim fondovima... Čuo sam jednu lošu ideju o njima, a ta je da bi se oni mogli baviti nečim što nije u njihovom opisu posla – da kupe autoceste ili da se uključe u koncesije. Moram upozoriti da je mirovinski fond institucionalni investitor koji se bavi kupnjom vrijednosnica koje su na tržištu – radi se o dematerijaliziranoj financijskoj imovini s relativno visokim stupnjem likvidnosti. Ako to nije tako, oni preuzimaju rizike kojima ne znaju upravljati. Znači, fond mora moći svoju imovinu prodati u svakom trenutku, tj. kad ja odem u mirovinu, on mora svoju nelikvidnu imovinu pretvoriti u likvidnu i dati meni moju mirovinu. Sve drugo je brkanje pojmova.
O mogućoj reformi tih fondova... Ali oni ne rade dobro svoj posao. 2008. godine su izgubili oko 3,5 milijardi kuna i nitko nije smijenjen. Postoji ideja da bi se napravila reforma, kako bismo svi mi koji, ne svojom voljom, uplaćujemo drugi stup, koji iznosi 5 posto bruto plaće, postali dioničari i da odlučujemo tko će upravljati tim novcem, koji je naš. Imate menadžere koji imaju rizični apetit, veći od konzervativnog kakav bi i trebao biti, i oni upropaštavaju moj novac. A kada to rade, upropaštavaju i moju treću životnu dob i zaslužuju nepovjerenje, a ne da ga njegov vlasnik i poslodavac u tom podržava.
