Dok božićno vrijeme obično priziva slike radosti, darova i Djeda Božićnjaka, u sjenama blagdanskog veselja u alpskim regijama Europe vreba znatno mračnija figura.

Njegovo ime je Krampus, rogato stvorenje koje služi kao jeziva protuteža dobrodušnom Svetom Nikoli. Dok dobričina Nikola nagrađuje dobru djecu, Krampus je zadužen za kažnjavanje onih nestašnih, a njegova priča je sve samo ne vesela.

Pola jarac, pola demon

Legenda opisuje Krampusa kao antropomorfno biće koje je mješavina koze i demona. Njegov izgled osmišljen je da utjera strah u kosti: prekriven je gustim, tamnim krznom, na glavi nosi velike, zakrivljene rogove, a iz usta mu vire oštri očnjaci i visi dugačak, zmijoliki jezik.

Jedna noga mu je ljudska, dok je druga u obliku kozjeg papka, što simbolizira njegovu dvojnu, demonsku prirodu. Oko struka i po tijelu nosi teške lance i velika zvona, čijim zveckanjem najavljuje svoj dolazak.

U jednoj ruci drži snop brezovih šiba (šibu), oruđe kojim kažnjava neposlušnu djecu, dok na leđima često nosi veliku vreću ili košaru. Svrha te košare najmračniji je dio njegove priče.

Više od ugljena u čizmici

Tradicija nalaže da se Krampus pojavljuje u noći 5. prosinca, poznatoj kao Krampusnacht (Krampusova noć), večer uoči blagdana Svetog Nikole.

Dok sveti Nikola posjećuje domove kako bi dobroj djeci ostavio darove, Krampus ga prati kako bi se pobrinuo za one koji nisu zaslužili pohvalu.

Njegove metode daleko su od bezazlenog ostavljanja šibe kao upozorenja. Prema folkloru, Krampus nestašnu djecu prvo išiba brezovim granama.

One najgore, legenda kaže, strpa u svoju vreću i odnosi ih sa sobom. Sudbina te djece varira od priče do priče, a svaka je verzija strašnija od prethodne: neki kažu da ih odvodi u svoju mračnu jazbinu kako bi ih pojeo, drugi da ih utapa u rijeci, a treći da ih odvlači ravno u pakao.

Foto: Shutterstock

Zagonetka podrijetla: Poganski bog ili srednjovjekovni vrag?

Podrijetlo Krampusa obavijeno je velom tajne i predmet je rasprava među folkloristima. Popularna teorija tvrdi da korijene vuče iz pretkršćanskih, poganskih rituala vezanih uz zimski solsticij.

Njegov rogati lik povezuje se s drevnim božanstvima prirode i plodnosti, poput keltskog boga Cernunosa ili rimskog Silvana. Neki ga čak smatraju sinom nordijske božice podzemlja, Hel.

Prema ovoj teoriji, Crkva je, u nemogućnosti da iskorijeni duboko ukorijenjene poganske običaje, asimilirala Krampusa u kršćansku tradiciju kao đavoljeg pomoćnika podređenog svetom Nikoli.

Foto: Shutterstock

Međutim, novija povijesna istraživanja nude drugačije objašnjenje. Povjesničari ističu da se Krampus u pisanim izvorima ne spominje sve do 16. stoljeća, što dovodi u pitanje njegovo drevno pogansko podrijetlo.

Prema ovoj tezi, Krampus nije ostatak poganstva, već izravan potomak srednjovjekovnih kršćanskih prikaza Vraga. Njegov izgled - rogovi, papci, dugi jezik i lanci - gotovo je identičan prikazima Sotone u srednjovjekovnim crkvenim predstavama i misterijima.

U tim je predstavama Vrag često bio prikazan kao komičan, ali i zastrašujuć lik kojeg na kraju uvijek porazi i u lance okuje neki svetac. Sasvim je moguće da je lik Krampusa evoluirao iz takvih predstava, gdje je postao "pripitomljeni" vrag u službi moćnog svetog Nikole.