"Na početku ove godine imala sam svoju rutinu, slušala bih glazbu dok sam hodala kako bih raščistila glavu. To je bio moj bijeg - činjenica da nitko nije mogao omesti moj mir i taj neki osjećaj spokoja iz nekog su me razloga činili užasno sretnom.
No bile su potrebne samo dvije sekunde da mi se sve to oduzme. Taj mir koji sam imala, ta sreća koju sam osjećala - sve je to nestalo nakon što sam usred noćne šetnje kući napadnuta.
Nekad sam hodala puna samopouzdanja, ali sad se tresem svaki put kada bicikl prođe pored mene, jer su moji napadači te večeri vozili bicikle.
Nisam išla doma sa zabave u 2 ujutro, nego iz knjižnice u 20 sati navečer
Šetala sam kući iz knjižnice koja je udaljena samo dvije ulice dalje od mog stana, nakon što sam ondje završila pisanje eseja, u 20 sati, kad su mi prišla dva dečka.
Počeli su me hvatati za stražnjicu i ostale dijelove tijela, dok su me istovremeno nazivali vulgarnim imenima. Sva sreća, bila sam blizu svog stana, pa su prestali čim smo mu se približili. Ali to je bio zadnji put da sam sama šetala kući.
Nakon tog trenutka, više ništa nisam mogla napraviti kako bih se osjećala sigurno kad sam sama. Preispitivala sam koliko vrijedim, jer sam osjećala da ne vrijedim uopće, nikome, nakon toga.
Najviše me pogodio način na koji se to dogodilo i činjenica da se nisam branila, a to mi je zatim odredilo kako ću dalje živjeti život.
Nitko me nije smio dotaknuti bez da sam se osjećala uznemireno ili se prisjetila toga što se dogodilo. Bilo me sram i gadilo mi se vlastito tijelo. Krivila sam sebe zbog toga kako izgledam, jer sam bila sigurna da sam ja za sve kriva. Pogledala bih se u ogledalo i rekla: 'Uvijek ćeš izgledati lako i poput drolje, zašto se uopće trudiš?'
Bila sam s frajerima prema kojima nisam osjećala apsolutno ništa, pokušavala sam prekriti bol koju sam osjećala, a nitko me nije shvaćao. Bilo je trenutaka u kojima sam doslovno samo ležala i dopuštala muškarcima da penetriraju u mene, dok sam buljila u plafon pitajući se kad će konačno završiti i kad ću se napokon prestati osjećati slomljeno. Ako me drugi nisu poštovali, zašto bih ja trebala poštovati samu sebe?
Vrištala sam, psovala na sve načine koje sam mogla smisliti i konačno došla do točke u kojoj sam okrivila sebe jer sam bila previše naivna i mislila da sam sigurna onako potpuno sama. Pomislila sam - pa zaslužila si to.
Trebala sam znati
Rekli su mi da nabavim suzavac ili nađem neki drugi način da se zaštitim, ali to ne mijenja činjenicu da se ja i brojne druge žene ne osjećamo sigurno kad negdje hodamo same, jer postoji mogućnost da će nas netko napasti.
Prema podacima Nacionalnog centra za seksualno nasilje, djevojke na fakultetu pod većim su rizikom da budu napadnute na kampusu, a upravo je to jedan od glavnih razloga zašto se boje same hodati noću.
Jedna od pet žena seksualno je zlostavljana na fakultetu, a više od 90 posto žena napadnutih na fakultetskom kampusu ne prijavljuje napad.
Zato, kad me pitaju zašto uvijek odlazim tako rano, moj je odgovor jasan: Nemam drugog izbora. A za ljude koji su me napali ispostavilo se da su članovi grupe od 200-tinjak delikvenata koji su sustavno napadali i maltretirali ljude po ulicama Philadelphije. Nisam bila jedina koju su napali.
'Mogu vam sa sigurnošću reći da se nakon napada ne osjećam sigurno', ispričala mi je jedna od žrtava napada. 'Nikad iza 17:30 nisam vani na kampusu, otkad mi se to dogodilo.'
Za neke ljude, ti su napadi samo još jedan događaj do kojeg je došlo, ali za one koji su osobno pogođeni tim napadima - ti nas strašni prizori nikad neće napustiti. Čak i po danjem svjetlu, kad uhvatim nekoga da bulji u mene dok hodam, pitam se trebam li možda izvaditi ključeve i pripremiti ih u šaci, ono, za svaki slučaj.
Uvijek razmišljam o najgorem scenariju
Kad me netko uznemirava na ulici i naziva imenima, srce mi počne nevjerojatno brzo udarati, zato što se u tom trenutku sjetim svega što su mi izgovorili prije napada. Nikad se više neću osjećati sigurnom kad sam sama.
Kao i mnoge druge mlade žene koje znam, ako ne progovaramo o ovakvim incidentima, nitko nikad neće znati što žene zapravo prolaze. Svatko je drugačiji i neki su jednostavno snažniji od drugih. A ja se i dalje borim s mislima o tome kako sam za sve ovo ja potpuno sama kriva.
Ako se i vi bojite šetati same, znam kako se osjećate. Osjećate tu neku otupljenost i prazninu i to vam nitko ne može nadopuniti. Bojite se štete koju bi vam to moglo uzrokovati."
Izvor: Babe/The Tab
