Pravilnik o upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ty❤

‘Chester i Linkin Park su bili glas čitave jedne generacije dok još nismo znali vikati’

Chester Bennington, jedan od glavnih vokala Linkin Parka, benda koji je obilježio čitavu jednu generaciju, oduzeo si je život u 42. godini života. Vijest o njegovoj smrti pogodila me snažnije nego bilo koja smrt bilo koje slavne osobe do sad. Zapravo, on je prva slavna osoba čija me smrt pogodila, na osobnoj razini, zato što su on i Linkin Park bili netko uz čije sam pjesme doslovno odrasla

Bila je 2005., a ja sam bila klinka u mislim petom ili šestom razredu osnovne škole. I dan danas se sjećam da smo doma, u Koprivnici, tad imali onu staru kabelsku televiziju koja je lovila njemačke programe. Među njima i njemački MTV. Taman u to vrijeme sam se prebacila iz faze slušanja Colonije, Shakire i Nelly Furtado u fazu slušanja potpuno drugačije vrste glazbe.

Otkrila sam tad, uz Metallicu, My Chemical Romance, Avril, 3 Doors Down, Evanescence, Blink, Eminema, Green Day, HIM – da, dobro pretpostavljate, i Linkin Park. I da, i mene je s njima upoznala njihova vjerojatno najpoznatija stvar, Numb. Stvar koju sam prvi put čula na tom istom MTV-u i koja je, uz In The End i ostale njihove manje ili više poznate stvari s albuma Hybrid Theory i Meteora (ponajviše), ali i novijih albuma koje smo neumorno preslušavali, bez pretjerivanja, obilježila tinejdžerske godine mnogih klinaca. Klinaca koji su tada bili previše mladi i previše neiskusni da sami izgovore ono što ih muči. Linkin Park, Chester Bennington, Mike Shinoda i ekipa su to činili za njih. Za nas.

Vodio je borbe koje je jasno preslikao u svaki stih i svaku izvedbu, nikad to zapravo nije skrivao

Tada još nisam bila skroz svjesna borbi koje je Chester vodio sam sa sobom, u vlastitoj koži, borbe koje je jasno preslikao u svaki stih, u svaku pjesmu, u svaku svoju izvedbu. Ali vodio ih je, prilično jasno i otvoreno, nikad to zapravo nije skrivao. I u intervjuima je, kasnije, često govorio o borbi s mentalnom bolešću. Danas to znam. Danas sam svjesna, jer više nemam 13 godina. I svjesna sam da su svi ovi problemi nešto o čemu bi se trebalo više i glasnije govoriti.

„Cijelog sam se života osjećao nekako čudno. Često se uhvatim kako mislim ili radim određene stvari – posebno kad sam zapnem ovdje (u svojoj glavi) – a to je netko jednom nazvao, pa sad i ja koristim taj termin, šetnjom opasnim susjedstvom kojim zaista ne bih smio šetati sam“, ispričao je tako u razgovoru za Music Choice ranije ove godine. I da, tek su sada mnogi počeli dublje i ozbiljnije razmišljati o problemima s kojima se pjevač nosio, o depresiji koja ga je izjedala, o zlostavljanju koje je doživio kao dječak od svega sedam godina, o maltretiranju koje je doživljavao kao klinac u školi samo zato što je “bio drugačiji”, o svim njegovim porocima i ovisnostima koje su, očito, ostavile preveliki trag na njemu. Među tim mnogima sam i ja.

Ali, nažalost, on je odlučio da je sve ovo ipak previše. Više se nije htio boriti. Mnogi nagađaju kako je, uz sve loše što ga je u životu pratilo, kap koja je prelila čašu bilo samoubojstvo njegova prijatelja i kolege Chrisa Cornella, koji si je život oduzeo vješanjem u svibnju ove godine nakon koncerta Soundgardena u Detroitu. Chester se s voljenim prijateljem oprostio dirljivim pismom i još dirljivijom izvedbom pjesme Hallelujah na Chrisovu posljednjem ispraćaju, no mnogi Chesterovi bliski prijatelji rekli su da pjevač više nikad nije bio isti nakon Chrisove smrti. Činjenica je da se Chester objesio na dan kad je Chris trebao proslaviti 53. rođendan. Vjerojatno nije tek slučajnost. Ali ne želim sad nagađati koji je bio razlog njegova samoubojstva, jer sam sigurna da neću pogoditi, i razlog vjerojatno nije jedan. I sigurna sam da nitko zapravo nikad neće znati zašto je to napravio, osim njega. A možda niti njega.

Zašto baš sad? I zašto uopće pišemo o njemu? Ja imam nekoliko razloga. Posve osobnih

Zašto baš sad svi pišu o njemu? O njima? Jako glupo pitanje. Smrt je ta koja nas očito uvijek potakne da promislimo. Ne samo smrt, bilo kakva vrsta gubitka. Ne želim biti cinik koji će zamjerati ljudima jer na Facebook-u objavljuju pjesme Linkin Parka i opraštaju se od Chestera. Ne želim biti cinik koji proziva ljude jer tek sada vide da su sve njihove pjesme zapravo bile cry for help. A danas sam na Facebook-u vidjela “simpatičan” status jednog cinika upravo o tome. O činjenici kako (nam) sad svi tekstovi Linkin Parka zvuče kao poziv u pomoć.

Oduvijek su zvučali. Samo je pitanje kako ih je tko od nas u kojem trenutku čuo. Da, kad imaš 13 godina možda ne uspiješ povezati da su patnje pjesme koju toliko obožavaš zapravo patnje onoga tko ju je napisao, onoga tko je izvodi. Ne uspijevaš to i ne znaš to zato što si klinac i tad sve povezuješ isključivo sa samim sobom. Bol je u svakom njegovom stihu bila prilično očita, ali to je tada bila (i) naša bol.

I felt this way before, so insecure‘ – ja sam bila ta nesigurna djevojčica kojoj su govorili da je debela i koja je zbog toga imala snažne komplekse.

I’m tired of being what you want me to be, feeling so faithless, lost under the surface… Every step that I take, is another mistake to you‘ – ja sam bila ta nesigurna djevojčica koja se očajnički htjela uklopiti i koja je očajnički htjela biti prihvaćena, ali joj to nekako nikad nije uspijevalo.

I wanna run away, never say goodbye‘ – ja sam bila ta nesigurna djevojčica koja je samo htjela pobjeći od svih, zatvoriti se u sobu, zatvoriti se u neki svoj svijet koji tad ionako nitko drugi nije razumio.

I know I’ve got a face in me, points out all my mistakes to me‘ – ja sam bila ta nesigurna djevojčica koja se u jednom trenutku počela izgladnjivati do te mjere da se jednog jutra, prije škole, srušila u dnevnom boravku s čašom vode u rukama, jer je to bilo jedino što je konzumirala posljednjih nekoliko dana. Možda tjedana…

Sve sam se to tada bojala izreći na glas. Priznati bilo kome. Sve sam to tada držala u sebi. I sve sam to tada puštala van riječima koje je umjesto mene izgovarao (i vikao) upravo on, Chester Bennington. I hvala mu na tome. Hvala mu, jer mi je na neki način pomogao da preživim to razdoblje kojeg se mrzim sjećati. To ne lijepo razdoblje u koje se nikad ne bih poželjela vratiti. Ovih dana često negdje pročitam pokoju rečenicu o tome kako su Linkin Park i Chester bili glas čitave jedne generacije. I to je točno. Ja znam da je točno, moja prijateljica koja je odrastala pobožno preslušavajući njihove pjesme zna da je točno, moj dečko, koji je bio njihov najveći fan i znao je (a vjerojatno i dan danas zna) sve njihove tekstove napamet, zna da je točno. Svaki klinac koji je zatvoren u sobi slušao njihove stvari kako bi mu bilo lakše zna da je točno. I Chester ondje negdje vjerojatno zna da je točno.

Hvala što si nas razumio; generacija koja zbog tebe nije odustala od sebe

I ne, nije moje djetinjstvo bilo skroz grozno, nije ovo priča o tome kako me nitko nije volio i kako nikome nisam bila bitna. Postoje ljudi čiji su problemi mnogo veći od mojih i to savršeno razumijem. Postoje klinci koje su maltretirali u školi i kojima je taj teret s vremenom postao pretežak. Ali baš zbog tih klinaca ovo i pišem, jer to se više ne bi smjelo događati.

Moji su roditelji uvijek bili tu (i jesu), imala sam dedu i još uvijek imam baku koji su me obožavali, imam brata kojeg volim, iako smo se u tom periodu mrzili, ali kad imaš 13 godina želiš da te obožava i taj dečko koji ti se sviđa, da te obožavaju cure koje želiš zvati svojim prijateljicama, želiš biti prihvaćen. Mali ti se problemi čine gigantskima.

Ne želiš baš ti biti taj koji stoji po strani. Ipak, stajala sam po strani, ali sretna sam jer nisam stajala sama. Sretna sam jer sam uz ovaj bend naučila da je u redu stajati po strani i da je u redu biti svoj, kao što su naučili i mnogi drugi. Mnogi oko mene. I da ti, na kraju krajeva, s vremenom više neće biti važno hoćeš li se uklopiti ili ne, jer ćeš naći ljude koji će s tobom stajati na kojoj god strani da se nalaziš. I našla sam ih. Ali mi (nam) je to netko tada trebao reći na glas. Jer da, kad se osjećaš grozno, netko ti treba reći da te razumije. Oni su nas razumjeli. I mene, i sve one čiji su problemi bili veći od mojih.

Nisam ovdje radila nikakve ozbiljne glazbene analize, to ostavljam onima koji se u to bolje razumiju. Svatko se na ovu užasnu vijest osvrnuo na svoj način. Ja ovo pišem isključivo srcem, ne glavom. Jer, taj dan kad sam na Facebook-u vidjela vijest da se Chester ubio, stvarno sam se ponadala da se radi o fake news-u. Ali onda su se isti naslovi počeli nizati jedan za drugim. I pogodilo me, onako na osobnoj razini, onako baš snažno, više nego bih ikada očekivala da će me pogoditi da sam u bilo kojem trenutku razmišljala o tome, a nisam. S obzirom na to da mi je srce (htjela sam napisati glava, ali srce je trenutno prikladniji termin) ovih dana bilo prepuno, morala sam sve to nekako izbaciti. Sad znam kako. Zahvaljujući upravo, između ostaloga, njemu. Njima.

I want to be in another place,
I hate when you say you don’t understand,
I want to be in the energy, not with the enemy,
A place for my head

Hvala ti što si nas razumio. Generacija koja zbog tebe nije odustala od sebe.

Chester Bennington pronađen je mrtav u svom domu u Palos Verdes Estatesu u Los Angelesu malo prije 9 sati ujutro, 20. srpnja. TMZ piše kako je počinio samoubojstvo dok u kući nije bilo nikoga od njegove obitelji. Iza sebe je ostavio suprugu Talindu Ann te šestero djece. Imao je 41 godinu. 

Ako mislite da imate neki problem ili vas bilo što muči, a bojite se to ispričati nekome koga znate, nazovite Hrabri Telefon za djecu i mlade na broj 116 111.

Imaš komentar?

Još iz rubrike

Povratak na Net.hr