U Dalmaciji nema treće vrste ljudi. Samo su dvije. Oni glasni, drčni i oni koji su potpune flegme i koje iz takta ne može izbacit ni ponašanje gradonačelnika Bandića. Nisam legerro k'o naš Zadranin iz redakcije znan i kao „Tribalo bi“. Taj se čovik nakon potresa vratio u krevet i spavao do devet. Mile mi matere, ništa ne lažem.
„Pa, Josipe, kako si nakon onakvog potresa moga uopće zaspat? Ti si jedini čovik u Zagrebu koji je tada spava“. A on će ladno: „A kad san bija pospan, probudilo me u šest i po“.
Udaljenost između naših rodnih gradova je sto pedeset kilometara, a između našeg doživljaja života milje i milje. Ovakve poput mene ljuti gradonačelnik i njegove izjave da su Zagrepčani sami krivi što su im domovi uništeni. Ali kako se sve izokrenulo, prevrnila sam i ja.
Evo, recimo, ova izolacija. Nimalo mi teško ne pada. U kući sve Božje milosti. Smijali su mi se na poslu neki dan kad sam to rekla. Srića i Bog, rekli bi doli, da smo kupili onaj aparat za kavu. Onaj za koji dio bubrega prodaš da njega kupiš, dio da kupiš kavu koju u njemu kuvaš. Ali vridi svake kune. Ako ti je do šetnje, možeš kad god te volja. Ako ti je do pilatesa, eto ga na ekranu. Ako ti je do prijatelja, tu su. Većinom i oni slobodni i bez žurbe pa su razgovori i dublji i topliji. Nema gužve, na svaki teren stižeš ranije. U redakciji neki mir. A kod nas mira nikad nije bilo. Pa mi smo medijska kuća. Tu mir znači stečaj.
I tako se, kao što sam rekla, sve pošemerilo pa i ja postala flegma. Ali nema taj mir veze ni s izolacijom, a sasvim je sigurno ni sa stresnim potresom i odvratnom koronom. Razlog znam. Čovjek iz ljekarne koji statičaru volonteru pokloni nekoliko zadnjih pari rukavica i maski koje ima, susjeda koja nakon priloga o svećeniku koji hrabri ljude u ovim teškim vremenima, ujutro dok šećete pse kaže: „Proplakala sam cijeli tvoj prilog, započela sam mu vesti goblen s likom Majke Božje i to ću mu oštirkati i odnijeti na poklon“, žena koja zove i pita kako može pomoći baki Ruži iz Čučerja koju sam snimala u potresom uništenoj kući, druga koja bi joj kupila madrac. Nešto mekano, sigurno, nešto što pruža miran san gdje god da jesi jer Ruža više doma nema. I kako čovik ne bi bio miran. Uz ovakve ljude, sasvim je sigurno - sve će biti dobro.
***
Mislim da takvu fotografiju imaju svi. Prvi, nespretni koraci, nasmijana beba. Nikad nisam vidjela fotografiju bebe koja radi prve korake, a da se ne smije. Ručice u zraku. Drže ih druge ruke. Lica i ostatka tijela tih drugih ruku na tim fotografijama najčešće nema.
Vide se samo dlanovi i noge životnog oslonca. Onog koji će, ako Bog ili sudbina dopuste, na ovaj ili onaj način, doslovno i metaforički, držati te male ruke u zraku pružajući stabilnost cijelog svog života. I kad budu imale 20 i kad budu imale 40. Njihove. Na nogama zimi papuče s gumenim đonom i tkaninom karo uzorka. Ljeti bose bebine noge. Oslonac u šlapama otvorenih prstiju. Nikad u cipelama. Imate i vi takvu fotografiju? Ma da. Čak i mi, djeca moje generacije, koje su najviše fotografirali aparatom susjeda milicajca kojeg je, Bože mi prosti, uz uviđaje, koristio samo na rođendanima svoje djece i djece iz susjedstva, imamo takvu sliku.
Te ruke koje su nas držale danas više nisu više mlade. Hod je spor. I žlica se trese kad ide prema ustima. I često se iz nje prolije juha. Onako kako se prolijevala i nama kad bismo, kao sva djeca, nemirno ili drsko okretali glavu. Ta bi je ruka žlicom pogrebala s brade. Sretna ako bismo barem dio pojeli. Te su ruke pipale čelo provjeravajući je li pala temperatura, mijesile rođendansku tortu, pravile sanjke i iz novčanika vadile vašu sliku.
Onda kad bi srele nekog koga dugo nisu ili nekog tko njihovo blago još nije upoznao. Danas su neki od njih u staračkim domovima. Manji broj iz želje, veći iz potrebe. I dalje u tom domu pričaju o svojoj djeci, unucima. Nije lako biti star, a sada je nad njima i nova opasnost. Nije riječ samo o koronavirusu, nego o nečem možda i opasnijem za svijet u kojem živimo − o bešćutnosti. Onakvoj u kojoj se saborski zastupnik usudi reći da nije normalno da cijela država bude u karanteni zato da bi neki starac živio dan ili godinu dulje.
Onakvoj u kakvoj dom danima ne reagira na njihovu temperaturu. To je tema koja je obilježila moj radni tjedan iako su o njoj reportaže radili kolege dopisnici. U takvim je pričama naša snaga. Mijenjati ono što ne valja, vraćati društvo na pravi put kada s njega skrene. Da oni koji nemaju oslonac u nama vide ruke koje će ih voditi dok su im koraci slabi. Bez obzira na to koračaju li tek životu ususret ili je on već polako iza njih.
