Krenuo sam onako ležeći na dekici seruckat nešto o jezgri, magnetnim polovima, gravitaciji i atmosferi, pa se zaustavio i iskreno rekao: "Stari, ja mislim da je to neko čudo. Kužiš, sve se to da znanstveno objasniti, ali ni meni i dalje nije jasno koje sile su to stvorile, jer bismo stvarno trebali lebduckat ili odletit (obojica dižemo guzice od poda)… Dakle, na nama je da budemo dobri, ne kvarimo to čudo, pazimo na svoj planet, a ti ćeš to sve jednog dana izračunati i napraviti raketu za u svemir. Još hoćeš biti Dekster kad narasteš?" "Hoću, a mogu dobiti slatkiš?"
I tako moj sin nije dobio svoj slatkiš jer je bilo kasno, a ja sam shvatio da sam pred njim spomenuo riječ čudo, onu istu koja se ovih dana često koristi u dnevnicima i na žutim novinskim papirima jer je nekakva kućanica iz Hercegovine rekla da je vidjela kip koji svijetli po mraku. Pa sam se sjetivši toga krenuo preispitivati sebe, vjeru, religioznost i općenito u priči s dragim i drugim ljudima pronaći novu ili potvrditi svoju staru zvijezdu vodilju, kao i uvijek kad sam na nekim životnim račvanjima.
Već sam negdje spomenuo da vjerujem u tu neku silu koja nas drži na okupu, ali ne vjerujem da je to neko ljudsko utjelovljenje, kao i što se gnušam njegovog zemaljskog fan-cluba koji iskorištavanjem njegova imena stoljećima silom, prijetnjom, spaljivanjem i silovanjem pokreće ratove i vlada svijetom. A nakon godina otimanja, danas to radi kupovanjem i tako da nesretnim ljudima – prodaje nadu.
Osim što ne mogu naći posao i volim svoj dom pa ne želim ići izvan ove korumpirane kifle, nemam nekih većih životnih problema. Čak i kad sam u najdubljim govnima, kad mi ne daju ono što je moje, nekako se iščupam i sve okrenem na smijeh, oćelavim, operiram ono na 'h', a nije hernija, i ne gubim tu nadu koja fakat uvijek ostaje tu negdje, pa i kad povadiš sve asove iz rukava. I onda sjednem pod nebo i pričam sa zvijezdama, kažem sve što imam, što me muči, pričam s pokojnim djedom i shvatim da sam i ja vjernik. Ne svrstan niti u jedan folder, ali vjernik, tako da nikad nikom neću prigovoriti ništa o njegovom odabiru, niti ću mu savjetovati da prijeđe u moju sektu. Ali ću uvijek prigovoriti onome što mi smeta, kao naprimjer ovo s pokušajima privlačenja ljudi kojima je ostala samo nada.
Međugorje je preslatko mjestašce koje bi, da nije bilo vještih trgovaca, danas bilo milo seoce s puno manje pansiona, crkvi, štandova i dućana s jeftinim plastičnim suvenirima made in neka država u kojoj to djeca rade za cent po satu… Naravno da se svakome od nas nekad nešto ukazalo, drogirali smo se, pili, bili nesretno zaljubljeni i vidjeli ono što nam je projicirala podsvijest. Od Boba Marleyja u Amsterdamu do svoje bivše djevojke u naručju frajera za kojeg si mislio da ti je frend… Ali ukazanje se ne čeka niti lažira, jer onda je to samo prijevara…
Jednom sam pred dvadesetak godina stopirao od Splita prema Zagrebu, kao i stotine puta prije i poslije toga. Neki me tip iskrcao iza Sinja, a onda se nebo otvorilo. Dok sam stigao do prvog drveta, već sam bio kao voćko poslije kiše, ali za vrijeme kiše, slijepljen, mokar i općenito nikakav – čupavi studoš s deset kuna u džepu za pivkana i punom glavom ideala. Zahladilo je, zapuhalo i već sam se skoro počeo brinuti, kad se niotkud zaustavio neki mali Tristać, krntija nad krntijama talijanskih registracija, onih prastarih, sitnih crnih. Vozač je bio sredovječan, ćelav, krivozub, svjetlosnim godinama daleko od glumca u američkom blockbusteru. U autu je smrdilo po češnjaku i znoju, ali ja onako smrznut nikad u životu nisam vidio ljepšeg prijevoznog sredstva ni ugodnijeg suputnika.
Stefano je iz nekog sela u Alpama, rano je ostao bez svega, sad je pastir i ponekad taksist, sve što ima potroši na vjerska putovanja. Pričamo na talijanskom jer Stefano ne priča ništa drugo, a ja srećom natucam od onih šest mjeseci igranja odbojke u Sistiani, kapam po podu, sjedalu, iz glave mi se puši vlaga. Sjedim na nekoj njegovoj dekici koju će morati dobro isprati, a auto prozračiti i sušiti barem tri dana, apsolutno mi nikako nije jasno zašto bi se itko na svijetu zaustavio dugokosom debilu koji stopira tijekom potopa i usrat će ti auto da nema tog borića koji bi do kraja te godine pokupio svu vlagu! Vrag mi ne da mira, pa kad smo prošli i talijansku ligu, i komentatore, Igre bez granica, Alberta Covu i Raffaellu Carru, upitam ga: "Dobro, čovječe, zašto si mi stao, pa ne bi sam sebe pokupio u tom stanju?!"
A Stefano se nasmiješi onim krivim zubima i kaže: "Stari moj, bio sam sad u Međugorju, pomolio se i Gospa mi je rekla da moram na putu kući napraviti dobro djelo. Nisam još došao sebi od ljepote kraja i dobrote ljudi, kad vidim tebe onako popišanog usred kamenjara – što sam mogao drugo napraviti?"
Ostavio me u Gračacu, sunce je sjalo, par minuta kasnije mi je već polusuhom stao neki kombi i navečer sam bio u Zagrebu, malo hunjav, ali puno osvješteniji i kvalitetniji za jedno poznanstvo i divne riječi velikog čovjeka. Stefano nije imao krunicu na retrovizoru, uglavljen ni zalijepljen plastični kip u rupi gdje stoje žvake, dokumente i naočale, nije puštao misu na radiju... Stefano je to imao u srcu, u duši i nije mi ništa rekao kad sam mu ispričao da nisam vjernik jer sam se razočarao u bivšu djevojku, veliku vjernicu, koja se udala za oženjenog muškarca nakon što me par mjeseci varala s njim. Tad sam shvatio koliko sam malen i bijedan u tom nekom svom uskom svijetu zakeranja, ljubomore, ogovaranja i lezilebarenja, odnosno mlaćenja prazne slame. Ne znam jesam li odmah nakon toga dao tih zadnjih šest ispita, oprostio starom što je vikao na mene (ono što mi nisi kupio video za diplomu, o tome ćemo još razgovarati), počeo gledati svijet nekim ljepšim očima i pokušao biti bolji čovjek.
I ne nasjedati šarenim lažima, fosfornim gospama, ukazanjima koja plaća Crkva kako bi više zaradila na ljudima koji misle da je nada nešto što se prodaje na kile.
Da, jedna je stvar vjerovati u nešto, a sasvim drugo ljudima prodavati nadu. Ono, nije se dogodilo čudo kad me je Stefano pokupio, došao bih ja do Zagreba za dan-dva, prehlađen ili što god, ali se tim činom dogodilo nešto dobro. I zato neću ponižavati ni vidjelicu, ni fluorescentni kipić, ni ljude koji dilaju lažne suvenire, nego ću samo izbaciti ovu misao – vjerujte u sebe, popravljajte sebe, a pomaganjem drugima ćete možda postići i da njima bude bolje. Jer će vama samima svakako biti. Ne vjerujte ljudima koji lažu i žele vas kupiti obećanjima i lažima, bildajte svoju osobnost, karakter i mozak. Nije garancija da ćete uspjeti u ovom pohlepnom, gadnom društvu, ali samo jedan život imate i potrudite se da vam bude što bolji. Tako ću i ja, što me i dalje neće izvući od ponavljanja matematike i prirode i društva ovaj vikend. Rokatanski, gotov si! Stojte mi dobro, volite sebe, pa ćete onda moći i druge. Ajd pivili!
