Adventski vijenac
Ovaj vijenac danas predstavlja savršenu simbiozu rituala drevnih Kelta s najmračnijim i najhladnijim razdobljem zime i kršćanskog iščekivanja Kristovog rođenja.
Adventski vijenac čine dva temeljna simbola – krug i svijetlo. Porijeklo vuče od keltskih plemena nastanjenih na području današnje Njemačke i Skandinavije. Njihova vjerovanja, kultovi i rituali bili su povezani uz obožavanje Zemlje i prirodnih sila, a Sunce je u njihovom religijskom svjetonazoru imalo središnju ulogu. Kako su u iščekivanju zimskog solsticija dani bivali sve kraći, molili su se za povratak Sunca i sunčeve svjetlosti, koja daje svjetlo i toplinu i nagovještava povratak proljeća.
Vijenac spleten od zimzelenog bilja ili od vune, pa naknadno ukrašen zelenim grančicama bio je središnji predmet u njihovim ritualima.
Zeleni vijenac ili kotač bio je simbol neprekinutog kruga života i izmjene godišnjih doba. Grančice zimzelenog drveća bile su simbol neuništivosti života koji se odupire tami, dok su zapaljene svijeće unutar vijenca trebale pomoći svjetlosti da nadvlada tamu.
Magija adventskog vijenca je bez većih preinaka ukomponirana u kršćanske prakse. Ovaj simbol svjetla u tami koji se bori protiv mraka u iščekivanju rođenja novog Sunca ima jednak smisao kao i iščekivanje rođenja Božjeg Sina koji će svijetu donijeti svjetlo.
Tko zapravo donosi darove?
Prije dva desetljeća većina Hrvata je poznavala samo jednog darežljivog djedicu – Djeda Mraza – koji je poklone donosio na Novu godinu. No, nakon 1990. i velikog religijskog buma, darovi su počeli stizati tijekom cijelog prosinca. Tako 6. prosinca sveti Nikola u pratnji Krampusa dijeli darove, a u nekim dijelovima Hrvatske još uvijek klinci dobiju pokoji poklon i od svete Lucije 13. prosinca. Vrhunac sezone darivanja je dolazak nekad Djeda Božićnjaka, a danas Malog Isusa koji djecu daruje najobilnije.
Ovu poplavu darežljivih likova koji razvesele najmlađe svaki prosinac možemo zahvaliti upravo svetom Nikoli. Ovaj svetac podrijetlom iz Turske prihvaćen je i od Katoličke i Pravoslavne crkve, a slovi za zaštitnika djece i pomoraca. Legenda koja je sv. Nikolu i pretvorila u najdarežljivijeg sveca je priča o čovjeku koji je izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćeri za udaju, ali ne i novca za njihov miraz.
Nesretni otac odlučio je trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri ne bi li tako nešto zaradio, ali čast mladih djeva spasio je Nikola ubacivši potajice novac za miraz kroz prozor. Nakon što je dva puta dobio neočekivan dar, otac je postavio zasjedu ne bi li vidio tko je njegov dobrotvor. Nikola je znao da ga čeka, pa se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Uz ognjište su se sušile čarape, pa su zlatnici pali u njih.
Eto zašto sveti Nikola puni čarape i čizmice, a Djed Mraz se spušta kroz dimnjak.
Komercijalizirani bucmasti djedica u crvenom odjelu počinje se javljati tijekom 19. stoljeća u SAD-u. Preobrazba svetog Nikole u sekularni lik Djeda Božićnjaka zasluga je protestantske reformacije.
Već je Martin Luther izmislio novi simbol Božića Kristkindla iliti Isuseka, zlatokosog anđela koji djeci donosi poklone. Današnja verzija Djeda Mraza koji živi na Sjevernom polu, na kojem godinu dana izrađuje igračke, nastala iz nizozemske verzije priče o kršćanskom svecu Sinterklaasu ili sv. Nikoli.
Zašto uopće darovi ?
Dok je darivanje danas osnova Božića i ono o čemu se najviše priča, nekada nije bilo tako. Crkva je čak bila i zabranila darivanje smatrajući to poganskom praksom, a u 'upotrebu' je vraćeno u viktorijansko doba, sredinom 19. stoljeća.
S obzirom da je Božić i proslava istog uz vrlo malo preinaka preuzeta iz pretkršćanskih kultura i rituala, ista je stvar i s darivanjem. Rimljani i Kelti su se darivali tijekom svojih zimskih festivala i proslava, Saturnalija i julskih svečanosti.
Za vrijeme ovih višednevnih fešti od ića i pića izmjenjivali su darove. Rimljani su obično darivali voštane svijeće kao simbol dolazeće svjetlosti nakon solsticija ili male keramičke figurice, dok su Kleti najbolje želje izražavali darivanjem predmeta od slame koji su trebali simbolizirati blagostanje i plodnost.
Ove običaje pokupili su i kršćani, no Crkva je oko 1000. godine zabranila darivanje za Božić jer im se ta praksa činila previše poganskom.
Običaj darivanja za Božić vratili su viktorijanci sredinom 19. stoljeća, ali i tada su darovi bili puno jednostavniji i tradicionalniji od onih koji se danas izmjenjuju.
Sveta cjepanica
Badnjakom se naziva jedan, a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Ovaj običaj danas se rijetko susreće, kao i otvorena ognjišta i kamini u modernom domaćinstvu, no nekad je on na Badnjak bio u središtu zanimanja.
Badnjak su palili drevni Rimljani, južnoslavenski narodi, ali i Anglosaksonci. Najstariji spomen paljenja badnjaka kod Hrvata nalazi se u dubrovačkom Statutu Liber statutorum ciuitatis Ragussi iz 1272.
Dakle, badnjak bi se sjekao prije izlaska sunca na Badnje jutro. Najčešće bi se za badnjak birao hrast, i to mlada i pravilna stabla tako da ga gazda kuće i njegova pratnja mogu donijeti kući. Pogodno drvo bi se biralo puno prije same siječe. Prije sječe domaćin bi badnjak pozdravio kao živu osobu ili mu donio darove, kao što su vino ili med. Postoje i posebne, propisane tehnike sječe, koje su se razlikovale od kraja do kraja, a posebno značenje je imao i prvi iver koji se koristio kao amajlija.
Badnjak bi preko dana stajao u dvorištu, a navečer bi ga unijeli u kuću. Domaćica bi ga posula žitom, a onda bi ga stavili u ognjište te ga zalijevali vinom i posipali hranom sa stola, te bi ga na kraju zapalili.
Iz načina na koji drvo gori bi se i gatalo.
U kršćanskoj tradicijskoj kulturi badnjaci su antropomorfirani i uz njih se vezuje kult pokojnika. Darivanje i pozdravljanje badnjaka neki tumače kao prizivanje duhova domaćih pokojnika.
U svakom slučaju, badnjak podrijetlo vuče iz drevnih keltskih rituala i povezan je sa Sunčevim ciklusom i štovanjem Sunca. Spaljivanjem hrasta ili nekog drugog svetog drveta iz vatre se rađalo novo sunce i zato je postavljano u krugu ognjišta.
Zašto Božić slavimo baš 25. prosinca?
Malo je onih koji nisu čuli da se Isus zapravo nije rodio 25. prosinca i da je po horoskopu Riba, a ne Jarac, te da proslava Božića ima veze s pretkršćanskim ritualima i kultom Sunca.
Ljudi su se uvijek protiv dugih, mračnih, zimskih noći borili svjetlom, pjesmom i veseljem, pa su zimske svetkovine poznate mnogim kulturama.
Kao 'model' za proslavu Božića kršćanskoj crkvi su najvjerojatnije poslužile rimske Saturnalije, rimski blagdan Natalis Solis Invicti (Rođenje nepobjedivog Sunca), koji se slavio 25. prosinca.
Sličan blagdan posvećenom mladom Suncu koje donosi svjetlost i toplinu imali su i Kelti. Riječ je o svetkovini Yul.
Saturnalije su slavile rimskog boga Saturna, oca vrhovnog boga i boga novca i zemljoradnje. Saturnalije su se slavile od 17. do 24. prosinca da bi kasnije bile skraćene na pet dana. To je bilo vrijeme kada su se stari Rimljani prepuštali pretjerivanju u jelu i piću i ostalim tjelesnim strastima.
Rođendan nepobjedivog Sunca slavilo se 25. prosinca, jer su taj dan smatrali danom zimskog solsticija.
Kelti su julske svetkovine održavali od kraja prosinca do početka siječnja, a tijekom njih su palili julske cjepanice (kod nas poznatije kao badnjak) u čast vrhovnom bogu Thoru. Gozba bi trajala otprilike 10 dana, dok je god badnjak gorio.
Današnji Božić također ne slavimo samo jedan dan, jer slavljeničko raspoloženje traje sve do Sveta tri kralja, 6. siječnja, a trgovci su iskoristili paljenje prve adventske svijeće za raspirivanje šopingmanije.
