Mrva od 680 grama, spojen na žičice, cjevčice, na sve što mu može spasiti život. Jer rodio se tri i pol mjeseca prerano s ne baš blistavom prognozom. Nakon četiri dana prvi ga je put primila majka u naručje.
Željka je ovaj tobogan emocija prošla čak tri put. Samo je prvog sina rodila u terminu. Ostalo troje djece rođeno je prerano.
I danas plače kad priča o najmlađem sinu Dominiku. Rodila ga je prije 13 godina. Dva mjeseca prerano i s prognozom da se neće niti roditi živ, a kamoli poživjeti.
"Jako mi je teško bez obzira što je prošlo toliko godina. Ti nekakvi trenuci se ne zaboravljaju, oni se uvijek iznova vraćaju svakim Domikovim uspjehom u školi, svakim Dominikovim golom na utakmici, svakim njegovim rođendanom i dan danas se vraća taj krik. Živ je Željac, on je živ! To je bila naša prva pobjeda", prepričala je Željka Vučko.
No, Dominik je i dalje bio kritično. Toliko da su ga krstili tek sat vremena nakon rođenja.
Uslijedile su brojne operacije i brojna oživljavanja. Nakon osam dana borbe rekli su im da više ništa ne mogu učiniti, da se dođu oprostiti od njega.
"Moram priznati, nisma se došla oprostiit od svog djeteta jer sama pomisao da se bilo tko može oprostiti od svog djetet, vjerujte ne može. Došla sma tamo s namjeorm da ga ohrabrim", istaknula je Željka.
Stajala je kraj inkubatora, pričala mu, pjevala – jednostavno bila je mama koja nije dozvolila niti tom staklu niti tim prognozama da ih razdvoje.
"Iskustva su pokazala da kada roditelj ima vjeru i kada roditelj smatra da može i da njegovo dijete može, uglavnom to izađe na dobro", kazala je Željka.
Danas, čak i u Hrvatskoj, liječnici nedonoščadi kao terapiju propisuju da barem tri puta na dan po sat vremena svojom kožom dodiruju maminu.
Dominik je danas zdrav 13-ogodišnjak koji mami pomaže u Udruzi Palčići. Sreća je pomazila i malenog Warda s početka naše priče. Nakon 107 dana u bolnici, roditelji su ga napokon odveli doma.
"Odlično napreduje. Konstantno nas iznenađuje. Čak i liječnike. Stalno nam govore da, kada ne bi znali da je nedonošče, ne bi to nikad pomislili. Voli biti vani, voli se igrati sa zemljom, voli štapove, balončiće, igrice i svoje pse. Voli učiti abecedu, slova. To je isto. Da, to je isto", prepričala je Lyndsey Miller, Wardova majka.
Ward je u međuvremenu dobio bracu, također palčića. Željkinih troje odavno već nisu palčići. Sad su to zdravi mladi ljudi koji love svoje snove. A mama? Mama će uvijek biti tu, bude li opet trebalo pomaknuti koju planinu.
"Moja djeca su moje čudo najveće", zaključila je Željka.
