Sjedim za računalom i tražim inspiraciju za ovaj tekst. Otvaram galeriju fotografija u mobitelu, možda mi pomogne da napišem nešto zabavno. Možda me podsjeti na neku anegdotu sa snimanja. Fotografije snimljene na terenu ne oslikavaju ništa toliko zabavno, barem na prvi pogled.
Album kamere slobodno mogu preimenovati u Potres&korona. Prema fotografijama u posljednja dva tjedna. Virus i potres mijenjaju naše živote i način rada bez obzira na sve naše planove i očekivanja.
Snimatelj Saša i ja otišli smo u centar grada u potrazi za kadrovima koje ću koristiti u prilogu o koronavirusu. Centar, još devastiran potresom, priča priču za sebe.
Gledamo što snimiti u razrušenim izlozima. U tom trenu proradila je lampica. – „Saša, daj molim te pusti kameru i fotkaj ovo.“
Podsjetilo me to na dane kada sam nosio stativ od kamere Cvjetnim trgom i na punim terasama sretao prijatelje i poznanike koji zovu na kavu za koju nikad nije bilo vremena na putu prema snimanju.
Od svega toga ostala je samo nostalgija. Ona izgleda ovako:
Unijelo je to barem malo vedrine u tu tmurnu svakodnevicu. Nedostaju nam danas tako male stvari. Nema terasa, prijatelja na kavi, nema ni snimateljevih komentara – „A da platiš kavu i da se malo odmorimo, nismo stali cijeli dan!“ Dečki, obećavam, platit ću kavu čim ovo prođe.
U vrijeme socijalne distance sugovornike snimamo kako znamo i umijemo. Promijenila su se vremena, ali Skype spašava stvar. Sugovornici nekad uskoče i sami se snime mobitelom. U prvi su plan došle struka, znanost. Svima nam na savjest idu vremena kada smo takvim ljudima pridavali premalo pozornosti, ali evo, vrijeme nas opet uči da bez njih ne možemo naprijed.
Različite ljudske sudbine prolaze ispred nas svakoga dana, a mi njihovu priču prenosimo dalje. Prenosimo i priče nekih političara koji se u ovom svemu nisu najbolje snašli. Prenosimo i priče onih koji dobro rade. Svoje životne priče ostavljamo svakoga jutra kod kuće, baš kao što smo ih ostavili tog nedjeljnog kad nas je probudio potres.
Adrenalin spašava stvar i neutralizira strah. Nekad posao bude gotov u 19 sati, a nekad u 22, i tada se vraćamo svojim životnima. Dućani su odavno zatvoreni. Baterija na aparatu za brijanje je pri kraju, a punjač je nestao. Nitko više ne zove na pivo, obiteljska druženja su preko videopoziva. Prašina na policama se nakupila, opet! Zvoni mobitel, urednik sutrašnje emisije – „Traži epicentar“. Skuhaj nešto za ponijeti na posao, naspavaj se. Sutra je novi dan. Bit će bolje!
