Više od 24 sata kasnim s predajom ovog teksta, a ružnu aljkavost pokušavam opravdati mučnom i upornom nesanicom koja me drži posljednjih dana. Sitan je noćni sat, u mraku svijetli zaslon s praznim Word dokumentom koji bih trebala ispuniti, preko puta se upalilo svjetlo u kuhinji u susjednoj zgradi pa se tješim da nas ima još.
Kao mnogi, odlazim spavati s vijestima o koroni. Kao mnogi, budim se prerano, misleći ponovno o tome. Između prve i zadnje rečenice ovog malog teksta, nedisciplinirano i s koncentracijom kuglice za fliper, prošla sam većinu domaćih i nekoliko stranih portala, čitala tekst Marka Rakara o ekonomskim mjerama naslovljen “Što nam je Vlada točno dala”; u New Republic proučila tekst koji obrazlaže kako su nas i Camus i Thomas Mann naučili da epidemije otkrivaju kako je društvo uvijek disfunkcionalno; onda sam skrolala po newsfeedu, raznježila me obrada pjesme 'Sanjaj me' djevojačkog zbora Glazbene škole Blagoje Berse, vratila se na objavu prijateljice koja kao liječnica radi u Irskoj i koja je u nekoliko iskrenih i teških kartica teksta opisala kako je oboljela i kako se oporavlja od virusa, zahikotala sam se na novu grafiku Tisje Kljaković Braić koja u par poteza i jednoj čistoj genijalnosti crta našu svakodnevicu, posvađala sam se u sebi s jednim fejsbukfrendom koji je napisao “Samo hrabro, ulazimo u zadnju četvrtinu”. "Je, tebi ću vjerovati", pomislila sam nervozno pa brzo zaključila da možda sam sebe tako bodri.
***
U Economistu sam pročitala članak kako korona diljem svijeta mijenja način na koji govorimo i naučila riječi: Geisterspiel - igra duhova - kako su nazvali utakmice Bundeslige odigrane u ožujku bez navijača, francusku imenicu quatorzaine koja označava sada standardnu izolaciju od 14 dana (ostatak svijeta koristi karantenu koja izvorno znači izolaciju od 40 dana)... Onda se ponovno smijala duhovitom videu koji je pripremio RTL-ov Crveni tim kao odgovor na uradak Crnog tima, kojem pripadam u našem novom produkcijskom režimu, pa sam se vratila na tekstove pametnijih i upućenijih.
Znanstvenici s Harvarda prognoziraju da će se koronavirus vratiti i ponovno zaprijetiti javnom zdravlju kad se ukinu mjere socijalnog distanciranja pa će one vjerojatno biti potrebne do 2022. godine. Pišu: “Jedno je sigurno, virus je došao kako bi ostao.”
Većinu priča obično čitamo s geografske ili emocionalne distance. I ma kako bile dobre i važne, najčešće govore o stvarima koje se događaju drugim ljudima i dotiču nas do neke crte. Ali nijedno iskustvo nije stvarno naše dok nije - naše. Pa sam se ponovno zabrinula… Ukratko, kako bi Žarko Laušević napisao: "godina prođe, dan (i noć) nikako".
Nisam sigurna je li insomnija naknadna reakcija na potres jer tek odnedavno nervozno osluškujem svaki zvuk u mirnoj ulici i nervozno se trgnem kad donjogradska zgrada malo zaškripi ili mi ne da spavati nejasna ili nimalo lijepa perspektiva dana i mjeseci koji slijede.
***
Ponekad kriza koja će nas ugristi i ja razgovaramo. Dobro, preformulirajmo razgovor: ona zlokobno šuti, ne otkriva ni koliko će trajati, ni koliko ćemo osiromašiti, ni koliko će nam biti teško, ne barata u ovoj fazi brojkama koje će kasnije biti formulirane u hladnim postotcima pada gospodarstva, BDP-a, rasta nezaposlenosti, neizvršenim kreditnim obvezama, izgubljenim poslovima i poharanim sektorima, a ja brbljam i pitam: “Pa jel moraš još jednom na nas, jel moraš i u ovom desetljeću, zar nije bilo dosta ono prije?”
Koronavirus je velik (i nisam kanila upotrijebiti hiperbolu), nije izoliran u svom dosegu, sve nas je stavio u istu barku. Covid-19 ne mari ni za zemljopis, ni za socijalni status. Ekonomska kriza je okrutnija, njezini agenti nemilosrdniji, biraju slabije pa nije isto jeste li u ovaj mjesec gospodarske paralize (i u one sljedeće) ušli s računom konzultanta u nekadašnjem Agrokoru ili vozača Ubera, honorarnog fotografa u ženskom magazinu, malog obrtnika kojem je banka već ovog tjedna skinula državnu potporu za samozaposlene, poljoprivrednika kojem još nije isplaćena potpora, stanovnika Markuševca kojima su kuće stradale onog hladnog 22. ožujka ili građanina koji su ovih dana dobili račune na kojima su grobne naknade u Zagrebu poskupjele 100 posto, unuke koja je upravo doznala da joj je baka zaražena u privatnom domu za umirovljenike ili blagajnice u supermarketu koje su ovih dana izložene kao malo tko i kojima se imaš potrebu ispričati što si uopće došao u kupnju ili liječnika koji je kolegi dao izjavu o nekim nepravilnostima pa mu je ekspresno izdana opomena pred otkaz ili... Ti su ljudi sada glavni protagonisti naših priča. Zbog njih treba "biti na straži".
Sredina je travnja, u Zagrebu je svanulo desetak minuta nakon pet, za koji sat će krenuti naš redakcijski kolegij. Zalazak će biti u 18.45, nadamo se da ćete gledati RTL Danas.
