...sa zagrebačkog Glavnog kolodvora, počeli gledati kroz prozor i nabrajati mjesta gdje smo sve – lokali.
I tako smo, uz par birtija i nešto tuluma, do izlaska iz metropole nabrojali i barem desetak parkova koji su nas ugostili. Dakle, samo na jednu stranu svijeta i dokle nam je sezao pogled iz vagona! Ne, ne palimo se na blizinu pruge, nismo ni željeznicofili, jednostavno smo lijepe dane mladosti provodili uglavnom po parkovima. Za birtiju se rijetko imalo love, a i meni je uvijek smetao ili dim, ili narodnjaci, ili teletekst… A klupice, klupice su nekako jednostavno imale dušu. Ono kad odeš s predavanja, ili blejiš gradom, kad odigraš hakl… i vidiš osunčanu klupicu, prebrojiš siću u džepu, pa preko puta kupiš pivu dućandžiju.
Tetu u dućanu je trebalo obraditi osmijehom i toplinom, uvjeravajući je da ne treba kucati kauciju i da ćemo boce vratiti odmah, čim popijemo. Limenki još nije bilo ili su bile preskupe, a kako uglavnom nije bilo ni fridžera – birale su se bire iz gajbe naslonjene na pod, dakle hladnije. Kad bi nam teta ipak naplatila kauciju ili čak zadržala osobnu (ona u borosanama kod faksa na Marulićevom, pizda, triput sam doma došao pijan i sutra nalazio žutu ličnu u njenoj blagajni, usran od straha da je neće biti), uslijedilo bi sjedanje na neprljavo mjesto i otvaranje boce na klupu, klupicu, kantu za smeće ili išta tvrdo. Da, bilo je i potrganih grlića, i pijenja bez dodirivanja, i tada najslađim podjebavanjem dok se nesretnik ne bi sav zalio… Bilo je tu bele, šaha, obaranja ruku, kokanja sličica, ljubljenja, šlatanja, pisanja seminara i puno, puno smijeha. Kad smo ozbiljno zaglibili s faksevima, počeli smo se i nalaziti na klupicama, samo da se ne bi doma išlo učiti. Najčešće smo visili ispred kioska Tetovirane, gdje su kasnije otvorili onaj divno interijerisan snobovski pub, koji uopće nije pub, a zauzme pol Tkalče, dok smo na klupici u Jurskom parku (Dubravkin put) skoro neke članove škvadre i oženili i pokopali. Koliko smo samo tamo provodili dana i noći, koliko bambusa i gemišta strusili... Klupice i parkovi su imali bitnu stavku i u noćnom životu, jer smo najčešće išli u Jabuku ili Pauk/Skuc. Pa bi se za Jabuku kupovao gemišt i pilo u parku preko puta, a za disko u studentskom domu na Savi bi se prvo opskrbilo otrovom za 4 (slovima četiri – ako si imao svoju flašu) kune u Bačvici i onda s kiselom facom pijuckalo isto "vino" na klupicama preko puta ovih današnjih kukuruzišta, mjesta gdje mladi više ne slušaju rock nego čistu kuruzu.
Jednom smo nakon probe zbora Ivan Goran Kovačić, kao i svaki put prije vikenda, otišli na klupice u Ribnjak, uzeli gitare i pjevušili. Zalihe su nam bile pri kraju, kad nam se uvalio neki tip od četrdeset godina (mi smo imali cca 25) i zapjevao s nama, popio nam zadnju pivu i rekao: "Djeco, hvala vam puno, ja sam kamiondžija i rijetko imam priliku odmorit, a kamoli zapjevat. Je l' vam mogu poklonit nešto, a da se ne naljutite?" I frajer se vrati s kutijama s deset kila oslića, liganja i škampi – prevozio je zamrznutu robu negdje nekome. Mi fino pripiti, kamiondžija otišao, kad stiglo najednom niotkud još par pivica s benzinske! I konačno, oko tri ujutro, treba krenut kući. A Riba najbliže doma, pa ajd ponesi i baci u škrinju. Dižem se, Cvita ode na svoju, Cavor na svoju stranu grada, pokupim te kutijetine koje su se zbog tople ljetne večeri – jako počele topiti. Skupa sa sadržajem. I krenem ja tako prema doma, srećom, nigdje murije, komandosica do Draškovićeve već lagano saftna. Ubrzam kod džamije i bogami trčkaram kod Kulture, kad kroz kartonsko dno ispadne prvi filet na pod. Ne i zadnji… To vidje neka mačketina i tajnim signalom alarmira ostale, tako da sam utrčavši u haustor imao pratnju kao na crnogorskom sprovodu. Hitchcock bi odmah nastavak Ptica snimio da me vidio… Da, mama je skužila. Da se komandosica nije raspala koju godinu kasnije, još bi vonjala na plodove mora. Al' je bilo slasno to sve izroštiljati za koji dan…
A ono kad smo se vraćali u hostel u Budimpešti i išli zapjevati s lokalnim pankerima na klupicu uz Dunav, pa je Šule naletio na domaću ugarsku travuljagu i kroz dim provalio: "E, buraz, vidi – na lijepom plavom duvamo!" Pilo se i na klupicama u vrtiću na Gimki, i kod Močvare, i na Sljemenu, i općenito – svugdje, Jarun i Bundek i stotine roštilja da ne spominjem.
I sada se netko sjeti to zabraniti.
Odmah se sjetim onog genijalnog grafita "Mijenjaj ime Dejanu, a ne Dinamu"…
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
Nisam već dugo vremena sjedio na klupicama i pijuckao. Odrastao sam, imam dijete, pijem rijetko, tulumarim još rjeđe. Ali se s guštom sjetim mladosti i pizdarija i ponosan sam što imam nekakvu zanimljivu prošlost, ponajviše zbog Smileta, Dinka, Bože i ekipe iz svih krajeva zemlje i svijeta s kojima se dalo lijepo pričati i uživati uz cugu na klupicama. Ali sam stao, ima važnijih stvari. Jednom sam odnio bocu vina nekim metalcima koji su mi urlali pod prozorom, a Rok trebao zaspati, pa su se u miru pokupili i ispričali. Na moru volim popiti pivkana izvan iritantnih laundževa i ušmrkanih drolja, pa legnem na neku plažu ili mol i gledam zvijezde. Ili u Maksimiru, na nekom izletu, wherever… Ono, nisam alkos, ne drogiram se, imam gdje za biti, ali, eto – volim slobodu, jebenu slobodu izbora.
Moj je rodni grad postao kanta za smeće i izvor zarade moćnicima koji ne rade za njegovu, nego isključivo svoju dobrobit i smatraju da je lakše odrezati ruku nego liječiti bolesni prst. Ne kažem da provodim tri sata dnevno na klupici ispijajući jeftin bambus, serem u grmlje i pjevam borbene, ali stvarno nema smisla zabranjivati ljudima koji su se izašli malo opustiti. Alkoholiziranim maloljetnicima tamo nije mjesto, ali to se neće riješiti na ovaj način. To što korumpirana policija i sudstvo ne rade dobro svoj posao i što se razina kućnog odgoja dijametralno suprotno srozala od pojave primitivizma, e to su stvari koje treba liječiti i ispravljati. A ne legitimirati punoljetne osobe koje pijuckaju po klupicama i ne stvaraju nered. Hapsite one koji su nas doveli u govna da nemamo para za kafić ili disko, a ne one koji love trenutak gušta u bijegu od odvratne svakodnevice sjedeći u parku i buljeći u koke u minicama i dekolteima.
A možda to samo liječe komplekse jer tamo gdje su oni rasli nije bilo klupica? Lako ti je tuđim novcem plaćati i ručkove, i večere, i skupe butelje, i onda se terencima vraćati doma i otpuštati policajce. Vi jednostavno ne razumijete što predstavlja klupica. Niti ćete ikad shvatit. Jadnici…
Ne znam, ali mislim da bi se oni koji rade ove pizdarije stvarno trebali pozabaviti pravim problemima, lopovima, švercerima, tajkunima i dilerima, a ja sad baš iz inata banditima idem po slanac i pivu – i sjest u prvi parkić.
I sto posto još uvijek mogu otvoriti bocu na deset načina…
Ajd pivili!
