Datum i mjesto rođenja
Franjo Tuđman rođen je 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću (Krapinsko-zagorska županija).
Školovanje
Osnovnu školu Franjo Tuđman završio je u Velikom Trgovišću, dok srednju školu u Zagrebu. Višu vojnu akademiju završio je u Beogradu nakon II. svjetskog rata. Kasnije, povratkom u Zagreb 1965. doktorirao je iz područja povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu.
Osoban život
Franjo Tuđman se oženio za Ankicu (rođena Žumbar) 25. svibnja 1945. u Beogradu. Dobili su troje djece: sina Miroslava (rođen 1946.), sina Stjepana (rođen 1948.) i kćer Nevenku (rođena 1951.). Sin Miroslav se oženio za Vanju Morić s kojom je dobio dvije kćeri: Ninu i Ivanu. Sin Stjepan se oženio za Snježanu Čolan s kojom je također dobio dvije kćeri: Anamariju i Neru. Poznato je da ima i izvanbračnog sina Antona Franju. Kćerka Nevenka se udala za Stevu Košutića s kojim je dobila dva sina: Sinišu i Dejana. Nakon razvoda krajem 70-tih iz Novog Sada vratila se natrag u Zagreb.
Roditelji Franje Tuđmana, otac Stjepan i majka Justina imali su još dva sina, Ivicu i Stjepana. Brat Stjepan je poginuo 1943. godine kao pripadnik antifašističkog pokreta, dok otac Stjepan i pomajka Olga su navodno likvidirani 1946. od strane tajne jugoslavenske policije OZNA zbog kritike na račun vladajuće vlasti.
U slobodno vrijeme, Franjo Tuđman se volio posvećivati pisanju knjiga i članaka iz područja povijesnih znanosti, ujedno filozofije povijesti i međunarodnih odnosa. Poznata djela su „Bespuća povijesne zbiljnosti“ (1989.), „Velike ideje i mali narodi“ (1969.), „S vjerom u samostalnu Hrvatsku“ (1995.), „Usudbene povjestice“ (1995.) i „Vlak slobode“ (1996.).
Politički počeci i povratak u Hrvatsku
Franjo Tuđman je od mlade dobi bio uključen u politiku, vjerojatno po uzoru na oca Stjepana, koji je bio član Hrvatske seljačke stranke te ujedno ZAVNOH-a (kasnije Narodni sabor Hrvatske) i AVNOJ-a.
Još od 1941. Franjo Tuđman je sudjelovao u antifašističkom partizanskom pokretu te je navodno bio čak dva puta uhićen zbog svojih političkih uvjerenja. Nakon vojne akademije, 1960. promaknut je u čin generala, no ambicije ga više vode prema znanstvenom i publicističkom radu te napušta Beograd i vojnu službu. Dolaskom u Zagreb 1961., zajedno sa svojom suprugom se useljava u stan u Nazorovoj ulici te osniva „Institut za historiju radničkoga pokreta“, gdje je obnašao dužnost direktora sve do 1967. godine. U tome razdoblju također se zaposlio kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu 1963., gdje je i doktorirao dvije godine poslije. Predavao je predmet „Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna povijest“.
Urednički pothvati i predavanja
U razdoblju od 1963. do 1967. Franjo Tuđman je zaslužan za pokretanje časopisa „Putovi revolucije“, čiji je bio i glavni urednik. Ujedno je počeo sudjelovati na raznim domaćim i inozemnim skupovima, sve više objavljujući svoje radove. Tako je 1966. održao predavanje na Harvardu (SAD) u sklopu Međunarodnog seminara „The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History“. Osim putovanja u Ameriku, Tuđman je održao predavanja na sveučilištima u Čehoslovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji i Kanadi.
Urednički angažman ga je odveo i do vojno-teorijskog časopisa „Vojno delo“, Vojne enciklopedije, enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, časopisa „Putovi revolucije“ i „Glasnika Hrvatske demokratske zajednice“. Ujedno je bio član izdavačkog odbora časopisa „JAZU Forum“ i član izdavačkog odbora „Hrvatskog tjednika“.
Od Matice hrvatske do prvog političkog progona
U razdoblju od 1962. do 1967., Franjo Tuđman se sve više počeo aktivno uplitati u političke krugove te je tako postao predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske. U razdoblju od 1965. do 1969. postao je narodni zastupnik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora.
U svrhu promicanja nacionalnog duha, Tuđman je postao i član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske, a kasnije i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest.
Prvi značajan prevrat dogodio se 1967. kada je Tuđman potpisao svoje ime uz ostale na „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, što ga je koštalo pozicije direktora na Institutu i profesora na Filozofskom fakultetu. Osim što je bio prisilno umirovljen, izbačen je iz članstva Komunističke partije.
Hrvatsko proljeće i novi politički progoni
1970. dolazi do daljnjih reformnih ideja vezano uz položaj Hrvatske unutar Jugoslavije te tako nastaje pokret poznat kao Hrvatsko proljeće. U sklopu njega, ističe se i Franjo Tuđman koji u siječnju 1972. biva uhićen i osuđen na dvije godine zatvora. Ujedno mu je zabranjeno bilo kakvo javno nastupanje. Intervencijom Miroslava Krleže, njegova kazna 1973. biva smanjena na devet mjeseci.
Ipak, Tuđman nije ušutkan te dolazi do nove optužnice 1980. nakon što je sudjelovao u davanju intervjua za strane medije kao što su švedska televizija, zapadnonjemačka televizija ARD i jedna francuska radio postaja. Zbog svojih kritika na račun komunističke vlasti i širenja neprijateljske propagande 1981. je uhićen i ovoga puta osuđen na tri godine zatvora uz zabranu bilo kakvog javnog nastupa na pet godina. Svoju kaznu Tuđman služi u Leopoglavi od siječnja 1982. do veljače 1983., no zbog lošeg zdravlja biva privremeno otpušten kući. U svibnju 1984. vraća se natrag u Lepoglavu, no nakon nekoliko mjeseci biva uvjetno otpušten opet zbog pogoršanja zdravlja.
Osnivanje HDZ-a i san o nezavisnoj i demokratskoj državi
Nakon oporavka iz zatvora i nakon što mu je vraćena putovnica, Tuđman ne posustaje u svojoj borbi te tako odlazi u inozemstvo gdje sve više širi ideju samostalne i nezavisne Hrvatske među hrvatskim iseljenicima u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Švedskoj i Austriji. Među prvim povijesnim trenucima pamti se Tuđmanov govor na tribini Društva hrvatskih književnika u Zagrebu (čiji je član od 1970.), gdje iznosi početne ideje nove demokratske države. U duhu toga, 1989. nastaje Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) čiji Tuđman postaje prvi predsjednik. Ideja stvaranja hrvatskog nacionalnog demokratskog pokreta sve više dovodi do buđenja i podrške u domovini.
Prvi predsjednik Republike Hrvatske
Prvi demokratski izbori u Hrvatskoj održali su se u proljeće 1990. kada je HDZ pobijedio s preko 60 % zastupničkih mandata u Hrvatskom saboru. U istome periodu, 30. svibnja 1990. Franjo Tuđman je proglašen prvim predsjednikom nezavisne RH. Taj datum će ujedno biti ovjekovječen kao Dan državnosti.
Nakon uspostavljanja novog ustroja, Tuđman će pobijediti na ponovnim izborima za predsjednika RH u kolovozu 1992. i u lipnju 1997. godine. U skladu s time, HDZ-a također pobjeđuje na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. za Zastupnički dom te 1993. i 1997. za Županijski dom.
Domovinski rat
Nakon raspada SFRJ-a i Titove smrti, politička atmosfera se počela mijenjati, posebice između odnosa prema komunističkoj vlasti koji su mnogi počeli odbacivati i demokratske ideje nezavisnosti za koju se pak zalagao Franjo Tuđman. Sve to je dovelo do uspostavljanja nezavisne Hrvatske 1990. godine, no isto tako i suprotne ideje stvaranja „Velike Srbije“, koja si je htjela pripojiti Slavoniju, Podravinu, Banovinu, Liku i Dalmaciju, uz susjednu Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru.
Prvi zapamćeni manji oružani incidenti od strane srpske agresije na Hrvatsku počeli su izbijati 17. kolovoza 1990. poznati kao „balvan revolucija“. Veći pothvati su počeli u travnju 1991., što je rezultiralo ubijanjem po selima i manjim gradovima od strane srpskih pobunjenika i Jugoslavenske narodne armije (JNA). Od 25. kolovoza do 22. studenog, grad Vukovar je bio razrušen i okupiran te se i danas smatra simbolom Domovinskog rata.
U trećoj godini sukoba, jedna od najvećih zasluga Franje Tuđmana jest što se izborio za međunarodno priznanje Hrvatske kao države i ulazak u Ujedinjene narode, 22. svibnja 1992. godine. Povodom toga, poznat je Tuđmanov govor koji je održao na Trgu bana Jelačića s rečenicom: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!“
Tuđmanovi politički i diplomatski napori, od uspostavljanja snažnije vojne sile do podrške od strane UN-a, 1994. doveli su do oslobođenja Maslenice, Novskog Ždrila, Zemunika i brane Peruča. Većom akcijom oslobođenja poznatom kao operacija „Bljesak“ 1995., oslobođeno je područje zapadne Slavonije, dok operacijom „Oluja“ područje Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. Također, Tuđman je sudjelovao u mirovnim pregovorima vezano uz poziciju BIH.
Dva značajna sporazuma koja je potpisao Franjo Tuđman su „Erdutski“ (12. studenog 1995. ) i „Daytonski“ (14. prosinca 1995.) sporazum. Prvi poznat kao „Temeljni sporazum o Istočnoj Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu“ trebao je navedena područja mirnom reintegracijom vratiti natrag Hrvatskoj. Drugi poznat kao Daytonski odnosio se na oslobođenje BIH. Značajan trenutak je ovjekovječen i „Vlakom mira“ 8. lipnja 1997. kada je 21 vagon stigao iz Zagreba u Vukovar kao simbol povratka mira i prognanika.
Na jednom od posljednjih inozemnih putovanja, 28. listopada 1999. Tuđman je posjetio papu Ivana Pavla II u Rimu kao predsjednik RH prije nego što je prestao obnašati tu ulogu 10. prosinca.
Gdje je dr. Franjo Tuđman sada?
Franjo Tuđman preminuo je 10. prosinca 1999. od komplikacija unutarnjeg krvarenja u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu. Uz državne i vojne počasti pokopan je na groblju Mirogoj u Zagrebu, gdje ga je ispratilo preko 200 tisuća ljudi.
