Pripjat je nekoć bio prosperitetan grad u kojem je živjela većina zaposlenika nuklearne elektrane, a preko noći je postao grad duhova nakon što su stanovnici hitno evakuirani.
Rečeno im je kako je evakuacija samo mjera predostrožnosti koja će trajati nekoliko dana, možda koji tjedan. No, nikad se nisu vratili u svoje domove.
Listverse je napravio popis bizarnih posljedica koje je ovome gradu nanijela Černobilska katastrofa.
10. Grobnica Reaktora 4
Krajem 2016., 30 godina nakon katastrofe u Černobilu, dovršen je ogroman zaštitni 'sarkofag' od čelika i betona oko mjesta eksplozije u Reaktoru 4. Prvotna zaštita postavljena oko uništenog reaktora s godinama se istrošila, te je postojala opasnost kako će opasno zračenje ponovo početi izlaziti u okoliš.
Gradnja je trajala puno desetljeće, a sudjelovalo je 10.000 najiskusnijih inženjera i znanstvenika na svijetu. Još više impresionira činjenica da su unutar sarkofaga ugrađene robotske dizalice na daljinsku kontrolu koje će se koristiti da bi do kraja rastavile oštećeni reaktor iznutra, kako se ljudi ne bi izlagali opasnosti.
Zanimljivo je i napomenuti da, dok većina ljudi misli kako je nuklearna elektrana zatvorena odmah nakon eksplozije reaktora, ona je u stvari nastavila raditi još dugo vrijeme, sve do 2000. godine.
9. Pripjatski divlji konj
Divlji konj Przewalskoga drevna su rasa konja koji su sada zastićena vrsta. Nazivaju ih još i 'konji sa špiljskih crteža', zbog njihove nevjerojatne sličnosti s drevnim crtežima pećinskih ljudi.
Za razliku od mnogih drugih divljih konja, ove ljudi nikada nisu pripitomili, zobg čega su stvarno jedinstveni.
Većina se znanstvenika slaže kako su divlji konji Przewalskoga prije više tisuća godina vjerojatno slobodno trčali širom Azije i Europe (zbog toga i njihove slike po špiljama), iako su do kraja '60-tih prošlog stoljeća gotovo potpuno izumrli. Ironično, preživjeli su samo oni stavljeni u zoološke vrtove i drugi zatočeni, i od tih konja nastavljen je život ove rase.
Ti su konji vraćeni u Pripjat 1998., 12 godina nakon Černobila, gdje su se uspješno namnožili, dijelom i zbog toga što nema ljudi. No s vremenom je njihov broj ponovo počeo opadati. Iako je za to djelomično vjerojatno odgovorna i radijacija, izgleda da konje love krivolovci.
8. Daljni učinci na divlje životinje
Rast broja jedinki izgleda da je karakterističan za brojne životinjske vrste u području Černobila, na koje izgleda ova tragedija dobrim dijelom nije utjecala. No detaljnija proučavanja sugeriraju kako su brojne životinje tijekom vremena izložene velikim dozama radijacije.
Iako možda ne pokazuju nikakve znakove, ako neke od ovih životinja uđu u vanjski prehrambeni lanac (što neke od životinja i čine, poput divljih svinja koje tumaraju i unutar i izvan ozračenog područja) to bi moglo postati opasno i za ljude.
Primjećeni su slučajevi gigantizma i drugih mutacija među lokalnim životinjama, posebno u prvim godinama nakon katastrofe.
Možda je jedan od najzabrinjavajučih učinaka zračenja na lokalne divlje životinje povećana agresivnost lokalnih vukova. Vukovi inače ne napadaju ljude osim ako osjete da im se prijeti, no zadnjih je godina bilo više slučajeva neprovociranih napada vukova na pripadnike ukrajinske vojske.
7. Crvena šuma
Sisavci nisu jedina pogođena skupina u ovome području. U gusto pošumljenim područjima, kao što je na primjer slučaj sa Crvenom šumom, već desetljećima leži otpalo lišće i granje koje se ne raspada zbog nedostatka insekata i sitnih organizama koji bi inače obavljali tu dužnost.
Isto tako, drveće koje je još uvijek živo raste znatno sporije od drveća iste vrste u 'čistim' područjima.
Druge životinje, poput pčela i leptira, nalaze se u znatno manjim količinama nego što bi to bilo normalno, dok ptice koje se nastanjuju unutar Zabranjene zone imaju znatno manje mozgove nego iste vrste ptica drugdje.
Ako se mrtva organska tvar ne reciklira natrag u tlo kao što bi i trebala, to će vjerojatno imati ogroman učinak na cijeli ekosustav ne samo Crvene šume već i okolnih područja.
6. Ljudi iz sjene?
Kao što možete i zamisliti, sama morbidna priroda Pripjata kao grada duhova nekima je jako privlačna, radilo se o zainteresiranima za paranormalno ili jednostavno o tinejdžerima koji ne razmišljaju nego traže avanturu.
Bez obzira na namjere, mnogi su ljudi koji su otišli u Zatvorenu zonu kasnije pričali o neobičnim, 'sjenovitim' likovima koje su uhvatili kamerama, pa čak i o ukazivanju ljudi koji su nekoć tamo živjeli.
Jedan je avanturist čak tvrdio da je ugledao stvorenja poput zombija, dok je drugi rekao kako je lice jednog od tih neobičnih stvorenja "treperilo kao da se radilo o digitalnoj snimci."
TV šou 'Destination truth' proveo je vlastito istraživanje ranih 2000-tih. Jesu li njihova otkrića bila namjenjena stvaranju zanimljivijeg TV sadržaja ili ne, može se samo nagađati, no njihova je oprema, izgleda, uhvatila tjelesnu toplinu jedne osobe unutar ruševina, dok je jedan član TV ekipe tvrdio kako ga je zgrabila "nevidljiva ruka".
5. Incident u Reaktoru 4
Mažda jednan od najbolje dokumentiranih neobičnih događaja dogodio se 1997., tijekom proučavanja nuklearnog fizičara Andreja Harsuhova. Dok je vršio očitavanja zračenja izvan oštećenog prvog sarkofaga Reaktora 4, čuo je glasne pozive u pomoć iz unutrašnosti.
Njegova prva pomisao je da je netko željan avanture došao i ostao zaglavljen unutar reaktora. No rekli su mu kako je on prva osoba koja je otvorila vrata reaktora u pune tri godine. Bio je postavljen alarm koji bi se uključio ako bi se vrata i najmanje pomaknula.
Drugi neobičan incident dogodio se Harsuhovu i njegovom timu kasnije te iste večeri. Dok su večerali ispred glavne zgrade, iznutra je iznenada zasvjetlilo sjajno svjetlo. Kako su bili jedini tamo, bili su i više nego iznenađeni, No prije nego što su uspjeli istražiti, svjetlo je nestalo. Zanimljivo, i drugi su ljudi prijavili slična svjetla iz unutrašnjosti ruševina reaktora.
4. Ljudi još uvijek žive unutar Zatvorene zone
Iako je sigurno ući u Zatvorenu zonu na ograničeno vrijeme, dugotrajno izlaganje nije ni najmanje zdravo. No ipak, tu i tamo nalaze se ljudi koji su se vratili u domove u kojima su živjeli prije katastrofe.
Oni su isto tako evakuirani u prvim danima nakon tragedije zajedno sa svim ostalima te su smješteni u novogradnjama u velikim gradovima poput Kijeva. Takav im je život bio potpuno stran.
Počeli su se vraćati u svoje domove, a nakon početnih zabrana starijim je ljudima dopušteno da se vrate, pod pretpostavkom da su se ionako "približavaju kraju svoga života".
No ispalo je kako su mnogi koji su se ratili nastavili živjeti još dugo nakon povratka, za što oni zahvaljuju osobnim zadovoljstvom vlastitom okolinom.
3. 'Profesionalne' turističke ture u Pripjat
Kao što je opisano i u hororu iz 2009. 'The Chernobyl Dairies', plaćeni turistički vodiči djeluju unutar Zabranjene zone u Pripjatu te su, iznenađujuće ili ne, izuzetno popularni.
Pretpostavlja se da svake godine to područje posjeti oko 10.000 turista, šetaju gradom duhova i slikaju se pred davno zaboravljenim ruševinama.
Kako iz moralnih, tako i iz zdravstvenih razloga tijekom razgledavanja nije dozvoljeno ništa iznositi iz ruševina Pripjata, ali u stvarnosti mnogi si ponesu neki suvenir, od kojih su neki i stvarno vrijedni (poput nakita ili ručnih satova), pa završe na crnom tržištu. Posjetiteljima se savjetuje da čak ni ne sjedaju nigdje niti da išta dodiruju kako bi izbjegli kontaminaciju preko radioaktivnih čestica.
Oni koji se odluče na turističku turu u Zabranjenu zonu vojni stražari skeniraju pri ulasku kao i pri izlasku iz Zone.
2. Trebati će 20.000 godine dok to podrućje ne bude nastanjivo
Kao što možete i zamisliti, dugoročni učinci Černobilske katastrofe biti će upravo takvi. Procjenjuje se kako će trebati proći 20.000 godina prije nego što područje unutar Zabranjene zone bude potpuno sigurno za redovito ljudsko stanovanje.
Područje koje uključuje samu elektranu, grad Pripjat i više kilometara šuma, osim povremenih ograničenih posjeta je strogo zabranjeno za ljude. Jasno, nenamjerna 'pozitivna' posljedica toga je prilika za znanstvenike da proučavaju učinke radijacije na tlo i lokalne životinje, kao i potencijalne opasnosti za ljude.
S time na umu, možda je onim starcima iz točke 4. dozvoljeno da se vrate u svoje domove ne toliko iz simpatije koliko zbog prikupljanja podataka.
1. Čak i danas ljudi i dalje pate
POSLJEDNJI STANOVNIK ZONE ČERNOBILA: ‘Jedini nisam otišao i jedini sam preživio’
Iako je od katastrofe u Černobilu prošlo više od 30 godina, još i danas ljudi pate od njenih posljedica.
Nakon eksplozije požar je bjesnio puna dva tjedna prije nego što je nekako stavljen pod kontrolu. U međuvremenu radioaktivni materijal koji je prešao u otvoreni zrak bio najveća količina ikada igdje ispuštena. Jaki vjetrovi zatim su prenijeli smrtonosni oblak nad veći dio Europe.
Dijelom zbog vremena koje je prošlo, a dijelom zbog tajni sovjetskih vlasti, pravi broj onih koji još uvjek pate od posljedica katastrofe (poput raka ili drugih bolesti) varira od izvora do izvora. Neki navode brojku od 4.000, dok drugi smatraju kako bi milijun bio točniji broj. Dok se o samim brojkama može i raspravljati, da ti ljudi još i sada pate od teških zdravstvenih problema prouzročenih černobilskom eksplozijom je van svake sumnje.
