Kanibalizam
Dvije su temeljne vrste – egzokanibalizam kada se jedu ostaci stranaca, primjerice, poraženog vojskovođe i endokanibalizam, kada se jedu ostaci pripadnika istog plemena. Kao pobrebni ritual govori se samo o endokanibalizmu. Svoje poznanike ljudi jedu najčešće kako bi razbili strah i umanjili misterij smrti.
No postoje i drugi motivi.
Plemena Yanomamo u Južnoj Americi jedu pepeo nakon kremiranja kako bi ostali povezani s voljenima. Aghori u sjevernoj Indiji jedu plutajuća tijela u Gangesu kako bi dobili natprirodne moći. Polinezijska plemena, koja su najpoznatija po kanibalizmu, ritualno bi jeli protivnike, a nagađa se i zato kako bi "podebljali" svoju prehranu kojima je siromašna proteinima.
Tornjevi tišine
Sljedbenici prve monoteističke religije, Zoroastrizma, neki budisti, ali i drugi uopće ne zakapaju mrtve nego izlože tijelo te ga puštaju lešinarima da ga iskljucaju. Budisti ritualno isjeku na mnogo dijelova ostave na planinskom vrhu. Ta tradicija je najsnažnija u Tibetu i Mongoliji.
Zoroastrejci prvo ritualno očiste tijelo bikovim urinom te ga stave na vrh posebne građevine, "tornja tišine". Kako se drevnu religiju do prije 10-ak godina sustavno gušilo u Iranu odakle potječe (iako nikada formalno nije zabranjena), ovu tradiciju uglavnom njeguju Parsi u Indiji. Dodatan problem je onečišćenje, prenapučenost i opadanje broja lešinara.
Famadihana
Pogrebna tradicija naroda Malagasy sa Madagaskara prevela bi se kao "okretanje kostiju". Izvade se ostaci voljenog člana iz obiteljske grobnice, omotaju novom tkaninom te plešu s njim uz živu glazbu.
Iako svečano, takvi festivali su prilično veseli. A mirta i ostali snažni mirisi su obvezna oprema. Tijelo prskaju i vinom i prepričavaju anegdote pokojnica. Žene koje nemogu začeti uzimaju dio trupla te ga stavljaju ispod jastuka. Pokojnika "odvedu na zabavu" svakih sedam godina.
Pogrebne kuglice
Zbog manjka prostora za ukope, vlada Južne Koreje je 2000. donijela zakon prema kojem se pokojnika mora nakon 60 godina izvaditi iz groba. Iako kremiranje zvuči kao logično rješenje, Korejanci misle drugačije. Za oko 900 dolara posebnom tehnikom truplo stisnu u mrtvačke kuglice. Obično su tirkizne, ružičaste ili crne te ih čuvaju u svilenoj vrećici u keramičkoj posudi.
Ekološki pogreb
Na zapadu je sve popularniji ukop u moru. Lijesovi su izraženi od pletenih biološki razgradivih materijala te ga polažu na dno mora. Ne smije biti preduboko kako tlak ne bi uništio mikroorganzime i sprečavao raspadanje.
Uz odrežene agrikulturalne zahvate, ovakva groblja mogu kontinuirano primati nova tijela. Druga varijanta, popularna osobito u SAD-u je kompresija ostataka u kuglu koja se potom stavlja na koraljni greben i uskoro ga pokrije morska flora i fauna.
Umjetnički i viseći lijesovi
Specijalizirani kovčezi čest su način odavanja počasti pokojniku u Gani. Obitelj za pilota naručuje lijes u obliku aviona, za postolara u obliku cipele, ljubitelja Zvjezdanih staza Enterprisea... Izrada lijesa traje od dva do šest tjedana, pa si ga ljudi često sami naruče još za života, a neki su prava umjetnička dijela i izloženi su u muzejima. U drevnoj kini, lijesove su vješali kod vrhova planina kako bi pokojnikova duša bila bliže nebesima.
Tinguanski pogreb
Pleme Tinghuan s Filipina odijeva pokojnika u najljepšu odjeću, posjedaju ga stolac i slave njegov odlazak s mnogo glamura. Nerijetko mu stave cigaretu u usta na stol pred njega omiljeno alkoholno piće. Često nose sunčane naočale, a usta im namijeste u osmijeh, kako bi se pokazalo da se raduju prelasku na drugi svijet.
Jazz pogreb
Tradicija koja je spoj europskih, afričkih i američkih tradicija najsnažnija je u New Orleansu. Pogrebnu povorku vodi veliki puhački orkestar. Ispočetka sviraju sjetnu glazbu kako bi raznježili uzvanike, a potom življu, kako bi proslavili odlazak pokojnika na bolji svijet.
Totemska gorbnica
Narod Haida, Indijanci na sjeverozapadnoj pacifičkoj obali Amerike, najrevnije je očuvao tradiciju izrade totema. Ti izrezbareni drveni stupovi svojevrsni su epovi koji bilježe značajne događaje te prenoste priču. Najrjeđi su pogrebni totemi. Nakon što umre poglavica plemena, tijelo mu zdrobe u pulpu i stave u kutiju. Kutiju potom ugrade u totem kojeg stave ispred njegove kuće.
Amputacija prstiju
Danas zabranjena, amputacija prstiju pogrebna je tradicija u plemenu Dani na Papui Novoj Gvineji. Nakon što umre netko blizak, žene i djeca režu jedan ili više prstiju kako bi otjerali zle duhove. Prvo vrlo čvrsto zavežu strunu kako bi zaustavili cirkulaciju, a potom sjekirom odrežu vrh prsta.
Još od britanske kolonizacije zabranjen je sličan običaj indijskih Hindusa, Sati. Zajedno s truplom pokojnika na lomači pali i njegova supruga. Na Fijiju se bližnje preminulog davi rukama kako ne bi bio sam u zagrobnom životu.
Vegmomos.com/Webcafe.hr
