Zagrepčani se na Mirogoju pokapaju nešto manje od 150 godina, no Jurjevsko groblje ima daleko dulju i mnogo mističniju prošlost. Kapelica oko koje je groblje izgrađeno spominje se još 1377.
Od davnina groblje siromašnih
28.10.2016., Zagreb - Ostaci nadgobnih spomenika i danas se vide na starom Jurjevskom groblju. Nazivano i Groblje kraj kestena, godine 1622. uredjeno je za pokapanje stanovnika Gornjeg grada. Na tom su groblju pokopani 1872. Ljudevit Gaj, 1851. Stanko Vraz, 1874. Fran Kurelac, 1875. prof. Vjekoslav Babukic, a 1845. srpanjske zrtve. Jurjevsko je groblje bilo jedno od najvecih gradskih groblja do 1876. godine kad je zatvoreno a poceli su ukopi na Mirogoju. Preporoditelji Vraz, Gaj, Kurelac i Babukic su 1885. preneseni u arkadu hrvatskih preporoditelja na Mirogoju. Godine 1895. prenesene su na Mirogoj i kosti srpanjskih zrtava. Photo: Patrik Macek/PIXSELL
Nije potpuno jasno kada su se tamo počeli pokapati preminuli stanovnici Gradeca, no gotovo je sigurno da je groblje tamo otkako i kapelica, ako ne i ranije. U to vrijeme građani su pokapani neposredno uz crkvu, a mjesto unutar crkvenih kripti i malog groblja uz samostan kapucina mogli su si priuštiti samo oni najimućniji, dok su ostali posljednje počivalište našli uz kapelicu sv. Jurja.
Kako je rastao grad, trebalo je sve više i mjesta za ukop te se groblje u više navrata širilo. U "Groblje kraj kestena", kako su ga zvali, sve su češće pokapani i imućniji građani. No malu drvenu kapelu često bi zapalio grom pa je "gradjanin slobodnog kraljevskog grada Ivan Čemer ostavio 50 maraka denara" kako bi se 1729. izgradila zidana crkvica.
Samo groblje, smješteno na prostoru koje danas omeđuju Jurjevska ulica i Mlinarska cesta prvi je put opisano 1622. godine., a već 1627. o njemu se govori kao o najvećem groblje na Gradecu. S vremenom, sve više postaje pravo gradsko groblje, a 1826. godine prema nacrtima graditelja Bartola Felbingera, crkva je popravljena, a oko groblja je napravljena i ograda.
Lubanje s prekriženim kostima
U jugozapadnom kutu groblja bila je mala mrtvačnica, a odmah do nje, u južnom zidu, ulaz u groblje. Određeno je i mjesto za kosturnicu te sagrađen stan za grobara Bartola Habazina. U kripti kapele uglavnom su pokapani članovi Bratovštine svetoga Jurja koji su za to plaćali 30 groša, a ostali su morali platiti dvije forinte.
U groblje se ulazilo kroz velika željezna vrata koja su vodila u predvorje gdje se obavljalo opijelo. Na vratima je stajao crni križ usađen u mrtvačku glavu s dvjema ukrštenim kostima. Motiv je bio čest i na samim nadgrobnim spomenicima, osobito onim starijim jer je nekada to bio uobičajen način označavanja posljednjeg počivališta.
Čekali Gajev sprovod da kupe zemlju
S vremenom Jurjevsko groblje postaje posljednje počivalište sve više znamenitih Zagrepčana, a tamo su pokopani i mnogi poznati Ilirci, među ostalima i Ljudevit Gaj na čijem je zemljištu izgrađen Mirogoj. Tu je 1851. pokopan i Stanko Vraz, 1874. Fran Kurelac, 1875. prof. Vjekoslav Babukić, no najveći posljednji ispraćaj u Zagrebu u 19. stoljeću imao je danas manje poznati velikan.
Pokojnog liječnika, saborskog zastupnika i književnika Ivana Dežmana 1873. ispratila je kolona ožalošćenih koja se, prema starim zapisima kretala od kuće u Mesničkoj preko današnjeg Ilirskog trga sve do Jurjevskog groblja. Predvodio ju je ban Ivan Mažuranić.
Šezdesetih godina 19. stoljeća gradska su groblja, prema pisanju tadašnjih novina, bila prenapučena. Zagreb, s tadašnjih 25.000 stanovnika, imao je čak 10-ak raštrkanih groblja.
Selili kosti, ali mnogi su ostali bezimeni
Gradske vlasti su 1872. dogovorile s Nadbiskupijom zatvaranje groblja, a kapele sv. Roka i sv. Jurja morale su "predati 17 tisuća forinti" za kupnju novog zajedničkog terena, a zauzvrat se Zagreb obvezao sagraditi "lijepu grobljansku kapelu". Jedino što je preostalo bilo je kupiti Mirogoj, Gajevo imanje, a koje je nakon njegove smrti te godine moralo na dražbu zbog velikih dugova u koje je Gaj zapao. Posmrtni ostaci preporoditelja Vraza, Gaja, Kurelca i Babukića su 1885. preneseni u arkadu hrvatskih preporoditelja na Mirogoju, Jurjevsko groblje zatvoreno je 1876. godine i novih ukopa nije bilo. Posljednje kosti, službeno, prenesene su tek 1907.
Nadgrobne spomenike prenijeli su na Ilirski trg, a kasnije su postali dio podzida Vrazova šetališta. No poznato je svega 100-injak imena pokojnika, jer su mnogi imali tek drvene križeve na kojima su imena izblijedjela.
Okupljalište svih željnih okultnog
Jurjevsko groblje i danas se nalazi na turističkim kartama Zagreba, no prije svega privlači svojom mistikom, osobito one željne okultnog. Na groblju je navodno bilo i okupljalište sotonista. No još je više onih koji su uvjereni da sablasti s tog groblja opsjedaju prostor između Jurjevske ulice i Mlinarske ceste, jer je tim duhovima narušen vječni mir premještanjem kostiju na Mirogoj.
Neki govore kako tamošnji duhovi opsjedaju i cijeli Gornji grad pa se tako priča o djevojci u bijeloj haljini koju su viđali u kuli uzidanoj u palaču u Demetrovoj 7. Treći govore kako Gornji grad opsjedaju duhovi žrtava pokolja iz 1845. kada su vojnici ubili 13 protumađaronskih prosvjednika. Srpanjske žrtve pokopane su upravo na Jurjevskom groblju, a 1895. premještene su na Mirogoj. Priče o mračnim silama dodatno potpiruju i razni masonski i hermetički simboli na nadgrobnim spomenicima. No i bez ikakvih duhova, ovo idilično šetalište krije mnogo više tajni nego što se na prvi pogled vidi.
