Od pamtivijeka su muškarce mučile iracionalne prijetnje njihovim penisima. No, davno prije nego što je Freud pisao o strahu od kastracije, postojalo je nešto kudikamo zlokobnije: Mit o vješticama koje kradu faluse da bi migoljeće, raskomadane "ponose" držale kao kućne ljubimce, piše Broadly.
Najpoznatiji opis ove prakse nalazi se u Malleus Maleficarum (Malj za vještice), priručniku za lov na vještice kojeg je u 15. stoljeću sastavio Heinrich Kramer.
Najstrašnija i najodvratnija knjiga ikada napisana
Povjesničari to djelo obično smatraju smiješnim i mizoginim tekstom koji je unatoč tome rezultirao nebrojenim pakosnim ubojstvima žena optuženih za vještičarenje.
U tekstu o Suđenju vješticama u SalemuFrances Hill ga opisuje kao "jednu od najstrašnijih i najodvratanijih knjiga ikad napisanih".
Malleus je prepun očitih muških strahova vezanih uz žensku seksualnu želju.
Folkloristica Moira Smith navodi u svom raduKrađe penisa u Malleus Maleficarum da su "mnogi od zločina (maleficia) koji su se pripisivali vješticama biti vezani uz seksualnost: kopulacija s inkubima i drugim vragovima, obavljanje pobačaja, uzrokovanje sterilnosti i mrtvorođenčadi te ometanje seksualnih odnosa između muževa i žena".
Redovnice beru penise
U srednjem vijeku se vjerovalo da vještice imaju razne magične sposobnosti uništavanja muških "ponosa", od kojih je najzlokobnija sposobnost da spolni organ potpuno nestane.
Smith navodi da Malleus Maleficarum detaljnije opisuje tri specifična slučaja u kojima su vještice priznale da su muškarce magično lišile njihovih penisa.
Sakriju ga nekom opsjenom
Prva dva jednostavno uključuju muškarce kojima su genitalije skrivene nekom čarobnom iluzijom. "Vještice mogu oduzeti muški organ", piše Heinrich Kramer, "ali ne tako da doista uzmu dio ljudskog tijela, nego ga sakriju nekom opsjenom".
Treći slučaj notorno spominje fenomen vještica koje čuvaju penise kao kućne ljubimce i hrane ih sa zobi i drugim hranjivim žitaricama:
Kramer nadalje opisuje pohod jednog muškarca za povratak njegovog iščezlog penisa. Po njegovim riječima, jadni, kastrirani muškarac "pristupio je određenoj vještici", koji ga je uputila da se "popne na određeno stablo gdje je bilo gnijezdo u kojem je bilo mnogo penisa, a ona mu je dopustila da uzme bilo koji koji mu se sviđa". (On je, na žalost, na kraju odbijen nakon što je pokušao pokupiti jedan posebno veliki jer "taj je pripadao župniku".)
U srednjem vijeku nije bilo neuobičajena ni flora od gonada.
Penisno stablo... šteta što je izumrlo
U članku objavljenom 2010. godine u časopisu Journal of Sexual Medicine, povjesničar Johan J. Mattelaer navodi: "između kraja 13. i početka 16. stoljeća, falusno drvo je bilo dosta veliki fenomen".
Penisno drveće raslo je širom Europe. Prema njegovim istraživanjima francuski rukopis iz 14. stoljeća sadrži dvije slike redovnica koje žanju penise s drveća i guraju ih u svoje haljine; drvena rezbarije iz ranog 15. stoljeća, koja se trenutno čuva u jednom njemačkom muzeju prikazuje ženu koja ležerno bere penise dok je njezin ljubavnik u lovu na stablo s vaginama, dok dekorativni privjesak iz Nizozemske "prikazuje par koji vosi ljubavi ispod falusnog stabla, dok ih možda gledo voajer".
Godine 2000. arheolozi su otkrili posebno impresivni primjerak penisnog stabla: ogromni mural iz 13. stoljeća, koji se nalazi u Toskani.
Falusno stablo iz Toskane
Mural prikazuje stablo prekriveno muškim spolnim organima ("To je zaista falusno stablo!", primjećuje Mattelaer razdragano), od kojih su svi bili "neproporcionalno veliki i... jasno vidno uzbuđeni".
Do korijena plemenite biljke stoji osam žena, od kojih se dvoije, po svemu sudeći, bore za penis, a jedna od njih pokušava srušiti drugu s grane pomoću štapa.
Uz njih je još jedna žena koja je, kako se čini, uglavnom nezainteresirana čitavim prizorom, a koja, "nakon što se pobliže pogleda", kako upućuje Mattelaer, "ima jedan od plodova stabla koji joj strši iz stražnjice".
George Ferzoco, direktor Centra za toskanske studije, tvrdi da mural predstavlja "najstariji prikaz u umjetnosti žena koje se ponašaju kao vještice", navodeći drevni toskanski folklor prema kojem su vještice držale penise u gnijezdima.
U Malleus Maleficarum Kramer piše: "Svo vještičarenje dolazi iz tjelesne požude, koja je u žena nezasitna".
U svojoj najčišćoj suštini, penisno stablo i njegova povezanost s beskrajno lascivnim vješticama postavlja barem jedno logično pitanje: "Ako su penisi rasli na drveću, zašto bi ikome trebali muškarci?"
A-ha, da pobiju sve te vještice.
