Za vrijeme Olimpijskih igara, podsjetit ćemo se medalja Hrvata, koje će, nažalost, biti pripisane Srbiji, jer se MOO ne želi baviti pitanjem sukcesije. Još jedno ime u nizu zacijelo jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Olimpijskih igara, a priredila ga je Đurđica Bjedov, plivačica koja je nastupila na olimpijskim utrkama u Meksiku 1968. godine i na sveopće iznenađenje osvojila dvije medalje.
Na 100 metara prsno postavila je olimpijski rekord i osvojila zlatnu medalju. Na 200 metara prsno osvojila je srebro, a da praktički mjesec dana prije Igara u Meksiku nije uopće bila kandidat za nastup na Olimpijskim igrama.
Priča ide ovako: Mirjana Šegrt bila je jedini kandidat za nastup u jugoslavenskoj plivačkoj reprezentaciji, no neki su djelatnici Jugoslavenskog olimpijskog odbora iz plivačkog sporta silno htjeli vidjeti Meksiko i na brzinu su formirali plivačku štafetu u kojoj su osim Đurđice Bjedov uvršteni još Ana Boban, Zdenka Gašpar, uz prethodno sigurno Mirjanu Šegrt.
Odlučeno je, k tome, da Bjedov nastupi i u pojedinačnim utrkama. Đurđica je bila apsolutni autsajder u tim utrkama, a opet doplivala je u prvoj utrci prva, u drugoj druga. Plivački svijet je ostao šokiran, baš kao u tim trenucima i Đurđica.
"Morate znati da je disciplina na 100 metara prsno bila nova olimpijska disciplina, a najveće favoritkinje bile su Galina Prozumenščikova iz Rusije i Sharon Wichman iz SAD. Ja sam u finale ušla s petim vremenom i plivala sam u drugoj stazi. Jedino čega se sjećam bilo je onih pola sata prije utrke. Kakva nervoza, srce ti tuče kao ludo. Trema i to prava. No, tada sam shvatila, i moje suparnice osjećaju isti strah. Nemaju prednost o kojoj se govorilo".
Sve ostalo je povijest, u toj disciplini Bjedov je u finalnoj utrci isplivala utrku života, s olimpijskom rekordom.
"Meni je čuveni sportski komentator Mladen Delić s novinarskog mjesta pokazivao da sam prva, ja nisam vjerovala i uperila sam prst u samu sebe, od tuda i ta moja iznenađujuća gestikulacija u stilu - Nemoguće da sam to ja! Bile su to uistinu prevelike emocije i prebrzo se sve to događalo, Previše toga u dvije sekunde. Predivno je što je kamera u tom momentu išla prema meni i to zabilježila. To ostaje kao jedna lijepa ljudska gesta da se ne zaboravi, da u jednom velikom trenutku uspjeha čovjek ostaje čovjekom",danas priča Đurđica Bjedov koja živi u Švicarskoj, ali često navraća u Split.
O sjećanjima na te trenutke Bjedov ističe:
"Kako vrijeme više prolazi, tako vidim da uopće nisam slučajno trijumfirala. Premda sam i ja mislila ponekad da je to bilo slučajno. U tom trenutku sam jednostavno bila najjača. Nisam smatrala da one što imaju više ili bolje i sjajnije, mogu bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša. Vjerojatno je to bilo jače od svega onoga što su one imale, i u tom momentu, to je presudilo. Vjerujte mi, ja se same utrke uopće ne sjećam".
Split je Đurđici Bjedov priredio veličanstven doček, na rivi i po okolnim ulicama čekalo ju je sto tisuća ljudi. Olimpijska pobjednica stigla je u svoj rodni grad s golemim, meksičkim sombrerom na glavi. Sama Đurđica kasnije je govorila kako joj je svašta u Splitu bilo obećavano, a baš ništa ispunjeno.
Naposljetku se preselila u Švicarsku. Majka četvero djece otvorila je plivačku školu, a kćerka Anamarija bila je silan talent. Nakon što se hrvatski plivači nisu uspjeli uvrstiti u konkurenciju Olimpijskih igara 1992. Godine u Barceloni Anamarija je napustila plivačku karijeru, na veliku žalost majke Đurđice.
