Veslačku karijeru proveo je u dva kluba – VK "Sava-Trešnjevka" (1951.-1990.) i VK "Jarun" (1990.-2013.), a trkačku u AK "Veteran" (1976.-2013.).
Kad kažemo da je najveći, onda to mislimo ozbiljno, ne zato što ga više nema, pa da mu na kraju života dodijelimo neki laskavi epitet, nego zato što je bio simbol pravog sportaša čistog duha, koji nikad nije prestao biti aktivan, doslovno do posljednjeg dana.
Nikad nije svoju sportsku karijeru usmjerio u sportsko funkcionarstvo kako bi profitirao u materijalnom smislu, nego je ostao na stazi, bilo veslačkoj, bilo trkačkoj, do kraja. Upravo u tome je veličina našeg Jumba, koji nije krasio naslovnice, kojeg političari nisu koristili za svoje glasačke poene, za kojeg većina Zagrepčana u biti nije ni čula. Jednom riječju – pravi sportaš, koji je imao odnos sa sportom upravo onakav kakav bi svi trebali imati.
Jumbo je na mnoge mlade sportaše i prijatelje to i prenio svojim beskonačnim entuzijazmom i optimizmom.
Jednom prilikom je rekao da čovjek može, ako pazi kako živi, doživjeti 150 godina i da je on odlučan dokazati da je to zaista moguće. Nažalost, na tom putu nije uspio, ali bez obzira na njegove pozne godine, možemo slobodno reći da nas je prerano napustio. Jer takav sportaš i takav čovjek zaslužio je ugasiti 150. svjećicu na rođendanskoj torti...
