PRIČA ŠAMPIONA / U izbjeglištvu kopao po kontejneru Caritasa i oblačio se, sa šarafima u nozi osvojio svjetski kup: 'I neću stati!'

Iza sebe ima 10 operacija, nebrojene prijelome, kost noge mu drže 10 vijaka i dvije pločice i s tome je osvojio i europski kup prije nekoliko mjeseci. Najstariji je kickboksač u Europi koji upravo napada titulu svjetskog prvaka. Ovaj veteran borilačkih sportova kaže: 'Još ćemo mi toga nabešati'

19.11.2023.
22:00
VOYO logo

Ne bi nikad komšija ni obrao tu šljivu, ali morao je vikati kad bi se Ivica i Stipan ušuljali kao nindže, popeli na stablo i brali. Odnijela bi braća u džepu i koju jabuku, trešnja je uvijek bila njihova, vragolani bi se cerekali dok bi se prašio put dok bi trčali. I sutra bi braća isto ponovila, a komšija bi opet vikao. 

U šumi su glumili da su Tarzani, po poljima su jahali svoje zamišljene konje, od štapova radili mačeve. Otac bi im iz Njemačke donio ninja zvjezdice, a oni bi gledali filmove svog superheroja Brucee Leea, širili oči kad bi razbacao njih četvoricu i poželjeli: "I mi to hoćemo!"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rat je počeo, spaljivali su njihovo selo u Bosni, ubijali starce, trebalo je spašavati živu glavu. Bez zlatnine, ičega vrijednog, utrpani u konvoj kamiona, žene i djeca drndali su se prema Hrvatskoj, a granata je pala na oko 500 metara od njih. Sagnuli su se Ivica, Stipan i sestra Marijana, kao da bi se rukama mogli obraniti od granate koja gruva.

I tako do Njemačke gdje su prvo spavali u poljskom kontejneru. Iz prekinute mladosti i sjećanja da su se kao djeca oblačili odjećom koju su prebrali iz kontejnera kakvog Caritasa ili Crvenog križa, niknuo je borac, jedan od najboljih u povijesti hrvatskog kickboksinga, veteran borilačkih sportova koji sa šarafima i pločicama u nozi nogom „skida“ glavu protivnicima, napada nacionalne, europske i svjetske titule.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Image
sparing prvaka /

Šampioni u boksu bez rukavica u Zagrebu: 'Kad udari gola šaka glava puca, mogu se izbiti zubi. To su gladijatori'

Image
sparing prvaka /

Šampioni u boksu bez rukavica u Zagrebu: 'Kad udari gola šaka glava puca, mogu se izbiti zubi. To su gladijatori'

Za Ivicu Ivića (40) kažu da je Janica Kostelić u borilačkim sportovima, s višestrukim prijelomima ruku, noge, tetiva i mišića, čak s polomljenim svim kostima u šaci, on prkosi zakonima fizike i iz podruma se uvijek vraća, diže na razinu zlata, skida prašinu s ramena i kaže: "Dajte mi svoje najbolje borce da ih potamanim kao zečeve!"

Teško je otpočeti priču o ovom borcu jer bi novinarski mogli krenuti i od početka i od kraja, triler bi bio jednako napet.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako krenemo od kraja, valja reći da je nedavno na svjetskom kupu u Italiji nastupio s 10 šarafa i dvije pločice koje mu drže kost potkoljenice na okupu i vratio se kući sa zlatom u kickboxingu. I to nakon svega nekoliko mjeseci od operacije tetive u ramenu koja mu se odvojila tri centimetara.

Image
Foto: Privatni album

Nedavno je osvojio svjetski kup i to s 10 šarafa i dvije pločice u nozi

Nekoliko mjeseci prije toga osvojio je i europski kup, s istim šarafima i pločicama u nozi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ako krenemo od početka, onda je to dječak koji je s bratom Stipanom, sestrom Marijanom i obitelji naprasno prekinuo najljepše vrijeme svog života i bježao od rata u Bosni i Hercegovini te prošao epizode gladi, spavanja po atomskim skloništima i školskim dvoranama bez ičega, sve što su imali, nosili su na sebi.

Ovaj čovjek koji iza sebe ima oko 300 mečeva, koji je godinama sparirao Mariju Preskaru i trenirao kod Leonarda Pijetraja, možda je zaslužio da krenemo od prvih sjećanja koja su ga oblikovala u jednog od najžilavijih i najupornijih boraca.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Glavni alat: Luk i strijela'

"U Foči smo imali najljepše djetinjstvo, otac je radio u Njemačkoj, a mi smo se igrali u divljoj prirodi. Glavni alat bili su luk i strijela i nož, nije bilo slatkiša pa bi komšiji, svom susjedu, krali kakvu voćku. Bila su to najsretnija vremena i onda je sve stalo s ratom. Život me kao dijete nije mazio, spašavali smo živu glavu, u Njemačkoj smo mjesecima spavali u kontejneru. Znate one kontejnere koje su dobili kraj Siska nakon potresa? E naš je bio puno, puno gori. Čovjek se bavio poljoprivredom pa ga je koristio za svoj posao, a nama je dao da u njemu spavamo. Kasnije nam je ustupio i svoj stan", govori Ivica.

Image

Ponekad probere po fotografijama pa je jednom prilikom sinu pokazao onu kad je imao 10 godina. "Nosio sam na sebi odjeću iz Caritasovog kontejnera i sinu sam rekao: 'Vidiš, sve ovo na meni ne vrijedi možda koju marku'. Djeca danas imaju tenisice i po 300 eura", govori nam o skromnosti svoje mladosti. No ideja da će jednom biti borac i raditi nešto veliko, u njemu je već nicala.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Tenisice za par maraka'

Sjeća se Ivica i epizode sa svojim tenisicama. "Bio je buvljak, nešto kao Hrelić, čovjek je prodavao tenisice Asics, bile su mi dva-tri broja prevelike i prodavao ih je za pet maraka, meni ih je dao za dvije ili tri marke - vidio je on mene, jadno dijete, pa mi ih je dao jeftinije. Kad sam došao u školu, svi su se divili i mislili da koštaju 100 maraka", sjeća se i smije teškim, a opet nekako slatkim uspomenama.

U Njemačkoj, on i brat Stipan u glavama su i dalje nosili slike svog junaka Bruce Leea. Nekoliko kilometara od njihova stana Kinez je imao klub, tamo su prvi put počeli trenirati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Trener se zvao Zing Zang (Cing Cang)", nasmijao se nakratko Ivica njegovu imenu, pa nastavio: "Mama se jako protivila, govorila je tati: 'Mijo, šalješ ih na treninge, svakom treba dati 30-40 maraka, a mi nemamo kuće'. Mama nije imala zlatninu da bi je prodala pa našla novce, skupljala je da se možemo vratiti i da krenemo ispočetka, a otac bi tada rekao: 'Ja ću raditi ako treba 0-24, neka dečki treniraju!"

Prvi koraci bili su treniranje Jeet Kune Doa, borilačke vještine u stilu baš Bruce Leea, slijedio je potom kickboxing.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No rat je bio gotov, morali su 1999. vratiti iz Njemačke, stigli su u Bjelovar. Ivica se sjeća da je krenuo na taekwondo, a trener je odmah prepoznao talent i gurnuo ga na natjecanje. "Refleksno sam prema protivniku krenuo udarcem u glavu, a trener je viknuo: Neeeee! Skočio je jer u tom sportu nema udaraca šakom u glavu, a ja sam tada znao da to nije za mene", nasmijao se.

Image
Foto: Danas.hr

Svoje prve hlačice čuva 'kao uči u glavi', ali i rukavice s jednog od prvi profesionalnih mečeva kad mu je pukla kost podlaktice

Našao je kickboxing i prvog trenera Selimira Bogunovića kojeg je do danas pospremio u posebnu ladicu svojih sjećanja jer prvi je trener prvi, i nekako najmiliji.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Atomsko sklonište, jedna vreća, troje rukavica, a nas 15. Nisam ni znao staviti bandaže, pa bih malo udarao vreću, dao rukavice drugom i tako u krug", sjeća se Ivica i vadi priče dok sjedi u kutu ringa svoje dvorane od 220 kvadrata u kojoj se u zraku osjeti lagani miris lavande iz difuzora „uštekanog“ u utičnicu.

'Sanjao pehar koji je kasnije i osvojio'

Dok priča o svojim skromnim počecima, danas ima svoj klub s mekanim crvenim tatamijem na podu, svlačionice s podnim grijanjem i tuševima kao u wellnessu. Dvorana je to koja daje prvake koje trenira, a sam je krenuo iz podruma s betonskim podom gdje su kickboksači dijelili prostor s treninzima streljaštva i bili okruženi slamnatim metama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ali tada je imao san: "Maštao sam da u rukama držim pehar svjetskog kupa, da ga dižem, nosim, trčim s njim ". Pehar u obliku kugle stoji danas u vitrini njegove dvorane, posebno osvijetljen i pod staklom, odnio je zlato na svjetskom kupu 2006.

Image
Foto: Danas.hr/privatni album

Pehar s osvojenog svjetskog prvenstva 2006. pod staklom je na posebnom mjestu

Prisjeća se kako je to bilo: "Bio sam na vaganju u teškoj kategoriji boraca od 86 do 91 kilograma. Bili smo samo nas dvojica borca i odlučili su našu kategoriju spojiti sa superteškom kategorijom. Kao danas se sjećam - Makedonca sam nokautirao u jetru, imao je oko 95 kilograma. U drugom kolu došao je Švabo, tukao sam ga na poene. U finale dolazi Poljak... Ljudi moji, kad sam ga vidio! Imao je 115-116 kilograma, viši od mene za glavu, sam sebi sam tada rekao: 'Što ja imam s njim raditi?' Ali sam ga konstantno napadao, napadao i skinuo! Stajao sam ispred 5000 ljudi, svirala je hrvatska himna i ja na svjetskom vrhu! Kakav je to osjećaj bio! Od nas 120 ili 130 Hrvata, koji smo došli na natjecanje, samo ja sam stajao na postolju!", sjeća se Ivica.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Šest borbi, šest nokauta'

Što Ivica radi nakon 17 godina? U svojoj 41-oj godini, ove godine ponovno je osvojio zlato na svjetskom kupu u Italiji, ponovno je na vrhu svijeta! Posebno mu je urezan i europski kup 2019. godine kada je nastupio u dvije kategorije – superteškoj i otvorenoj kategoriji u koju su mogli samo najbolji.

 "Bilo je to po tri borbe u obje kategorije, u jednom danu šest borbi i sve sam tukao nokautom", govori. Dva pojasa prvaka europskog kupa bila su njegova.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Vitrina je puna pehara i priznanja, na zidu su osvojeni pojasevi, usput će nabrojati da je oko 15 puta bio državni prvak (više ni ne broji, reći će), potom dva puta osvajač zlata na svjetskom kupu, šest puta osvajač europskog kupa, brončani na europskom prvenstvu i još niz toga. I dok pobrojava svoje uspjehe, tu nema osjećaja hvalisanja, nadimanja ili eksplozije umišljenosti. On prostor osvaja svojom jednostavnošću, smirenošću, nekim dostojanstvom i čvrstim, ali smirenim gardom. Promatrač bi rekao i skromnošću u svojoj veličini.

Image

No tragovi borbe su tu čak i za one koji ga ne znaju. U šali će reći da izgleda kao Kvazimodo, prstom će još malo odgurnuti nos koji odavno nema hrskavice i koji sad ima svoju volju pa stoji postrance.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

'Kažu da sam Kvazimodo'

I da je samo nos…

"Operao sam tetive oba ramena, lijevu i desnu biceps tetivu, operirao sam desnu podlakticu, a desna nadlaktica je također pukla, mali prst i prstenjak su pucali, za neke lomove nisam smio roditeljima ni reći. Operirao sam nos, desnu potkloljenicu…", niže Ivica, a ponekad se ne može iz prve sjetiti svake polomljene kosti. Deset je operacija iza njega, na 11. se sprema i dok tako pobrojava lomove, u zraku zalebdi pitanje „kako mu ne otpadaju dijelovi tijela dok hoda?“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

A opet:„To je moj život, moj sport, koji me diže s dna i psihički i fizički, to me drži na vrhu!“

Kakva je bol kad pukne kost, tetiva, mišić?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Postao sam otporan na bol i kad mi nešto pukne osjetim nešto tupo, zapeče, ali više nemam osjećaj boli. Stalno mi trne noga, ujutro ne osjećam da je moja“, govori. U Traumi u Draškovićevoj svi ga odavno znaju, svaka sestra i svaki doktor. Kad ga vide na vratima, viknu: "Opet ti, Iviću!"

A onih 10 šarafa i dvije pločice koje mu drže kost noge na okupu? Bila je to epizoda od prije točno godinu dana kad je na motoru imao prometnu. Dok je ležao na podu, kroz glavu je išla misao: "Je li sve gotovo, moj sport, ide europski kup, potom svjetsku kup…"

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Stopalo je visjelo, osjetio sam bol u ramenu, pomislio sam da mi je pukla i ključna kost. Ležao sam na podu pola sata. U Hitnoj me dočekao susjed, rekao je da imam totalnu frakturu potkoljenice. Pitao sam hoću li biti spreman iduće godine za europski i svjetski kickboxing kup? Potapšao me i ironično rekao: 'Hoćeš, bit ćeš spreman…'", prepričava Ivica. Za doktora je on bio na korak da možda bude invalid, u Ivičinoj glavi rojilo se nešto drugo.

Hibrid čovjeka i robota

Malo više od tjedan dana nakon prometne, Ivica je bio u svojoj dvorani, izgledao je kao hibrid čovjeka i robota, iz zavoja su virile šipke na mjestu operacije i postavljenih šarafa i pločica koje su držale kost. Tada je svojim ljudima obećao: „Iduće godine u ovo vrijeme, bit ću svjetski prvak!“

Za osvajanje titule svjetskog prvaka upravo se sprema, šipke su izvadili iz noge, ali šarafi i pločice i dalje drže kost. No što je u međuvremenu osvojio? Prije oko mjesec dana osvojio je svjetski kup u Italiji, osam mjeseci prije toga postao je osvajač europskog kupa. Upravo je u pohodu na titulu svjetskog prvaka u Portugalu.

Image
Foto: Privatni album

Kao da to radi liječnicima i svima ostalima u inat. Sjeća se Ivica i borbe kad mu je pukla kost ruke, nedovoljno da prekine borbu, odboksao je do kraja, a nakon rengena doktor je rekao da je lom bio toliko oštar da je kost mogla prerezati tetivu, a onda bi mu amputirali ruku. "Ti si najveća budala koju sam vidio!", viknuo je doktor, a Ivica je uzvratio: „Ali ruka je tu, šivaj i idemo dalje!“

Priznaje, ponekad se umori i kaže sam sebi da je dosta. Svaka operacija, svaka puknuta kost, tetiva ili mišić znači dizanje iz podruma, kretanje iz početka, učenje pokreta, navikavanje tijela da ponovo prihvati trening, udarci, dizanje na razinu svjetskog sportaša. Ali miris dvorane čini svoje.

I dok najveći borci imaju svoje trenere, on trenira sam. Sam se diže, goni, gura, zadaje zadatke, tjera na najjače. Najveći prijatelj (ili neprijatelj) u ringu, sparing partner i supatnik mu je Marko Martinjak (32), aktualni svjetski prvak u boksu bez rukavica. Izvan ringa najbolji prijatelji, između konopaca kolju se do kraja. Marko će kazniti svaki Ivičin propust, Ivica mu vraća bez milosti. Tko je doživio spariranje ove dvojice prvaka, uhvatit će se za glavu jer oni jedan na drugog bacaju bombe, normalan čovjek to ne bi preživio, arsenal je to udaraca koji bacaju u crnilo.

Image

„Šest godina je sparirao kod Leonarda s Marijom Preskarom, to je bio show kad te taj čovjek udari! Gledao sam njihove sparinge, Ivičina najjača snaga je glava, ta želja i volja da se ne predaje. Borac mora biti fizički jak, ali glava je najbitnija i kad te netko sruši i pitanje je hoćeš li ustati, glava je ta koja kaže da se digneš! Onda to i radiš“, kaže Marko. „Uporan, tvrdoglav i živac“, ispalit će na pitanje da u tri riječi opiše Ivicu.

Image

Ali svijet sporta za rijetke je put do bogatstva. Ako se i uspije, kako se prvo godinama posvetiti treninzima i imati od čega živjeti? „Radio sam u noćnim klubovima, redario, vodio osiguranja. Svijet je to nadrogiranih ljudi, dilera, alkohola, prostitutki, nagledaš se svega. Radio sam to da bih se mogao  financirati, plaćati privatne trenere, kupovati opremu, plaćati putovanja na natjecanja. Radio bih do četiri ili šest u noći, a onda se dizao u 9 ili 10 sati na trening“, govori Ivica.

'Nikad zapalio cigaretu'

I u tom polusvijetu mraka i poroka, gdje je tanka granica u propast, Ivica nešto nikad nije napravio: „Zapalio cigaretu. Nikad. Napio se? Jesam, jednom u životu kad mi se sin rodio, popio sam 1,5 litru viskija, umirao tri dana i molio Boga da me uzme. Još dva put u životu bio sam na pola pripit i to je to. Za mene je dno da ljudi moraju piti da bi se veselili, da bi se opustili. Meni to ne treba. Mogu nazdraviti s jednom ili dvije rakijice, nikad mi nije trebala čašica da bih prišao curi, da bih bio hrabar, da se zabavim. Ti poruci su za mene svijet lažne nade i osjećaja. Meni to ne treba“, govori nam.

Hrvatski braća Kličko, tako su ih zvali, Ivicu i brata Stipana. Najbolji prijatelji, nerazdvojni u životu i sportu. Kao djeca jedan (već ste shvatili) Bruce Lee, drugi Tarzan, u ringu sparing partneri i nikad protivnici. Izvan sporta jedan drugog bi pitali sve, od boje na zidovima, do životnih odluka. Ivica je na prsima, na mjestu najbližem srcu, iscrtao tetovažu s likom svog brata – kao borca u gardu. Bio je prvi koji stigao do brata kad je stradao, nekoliko minuta od tragedije, primio ga je u zagrljaj.

„Bila je subota, 2 sata i 53 minute. Otad više nikad nisam zaspao kako treba, budim se skoro svaku noć u to vrijeme. Izgubio sam brata i ne bih to želio nikome na svijetu. Nas dvojica se nikad nismo borili, a imali smo prilika, u finalu smo se našli dva puta, predali bi jedan drugome pobjedu. On je bio moj najbolji prijatelj. Kad sam ga izgubio, kao da je netko odrezao pola mene. Ostaneš sam na cesti, nigdje nikoga. Njega sam uvijek zvao kao bih imao problem, i odjednom ga nema“, govori nam. Brat je preminuo, kao kule od karata urušili su se poslovi, slijedili su krah za krahom, dotaknuo je, sam će više puta reći, dno.

"Moja dvorana i moj sport. To me izliječilo. Od tragedije brata prošlo je 6,5 godina, liječim se u dvorani, treniram mlade, živciram se, uživam u zagrljaju djece, osmjehu, njihovu uspjehu. Tu sam upoznao krasne ljude i ne može se to naći na cesti, nego samo u sportu. Tu nema negativaca, ljudi koji se ne mogu pridržavati pravila jer sport traži napor, disciplinu i to ne može svatko. Jedno od pravila je i da kod mene nema psovanja, ja odgajam tu djecu kao svoju. Rad i disciplina, samo to", govori nam.

Image

Tko ga prvi put upozna, mogao bi vidjeti samo lijepu stranu uspješnog sportaša, zid s peharima, borca, nasmijanog trenera i vrhunskog motivatora, čovjeka koji u dvorani paralelno trenira svjetske, europske i nacionalne prvake, a istovremeno s jednakom motivacijom prima rekreativce, potpune antitalente za sport (kamoli za borilački), mlade i stare, debele i utrenirane. U svima njima vidi one koji mogu bolje, više, jače i ponavlja: "Ne odustaj, samo radi!"

Kao terapija nakon tragedije s bratom bila je izgradnja nove dvorane, iznosio je šutu, držao valjak u rukama, gradio svoj svijet. Lažna prijateljstva rasplinula su se, ostali su njegovi dečki koji su pomagali izgraditi novu dvoranu u koju danas na sparinge prima borce iz cijelog svijeta i prvake. Kaže da je zato drugačiji, lukaviji, bira prijatelje i ne daje ljudima da mu se približe lako.

Pješačio 11 dana do Međugorja

"Mrzim nepravdu i laž, izdaju, kad su ljudi uz tebe dok je dobro i kad imaš i nestanu kad nemaš. Alergičan sam na takve ljude. I dok su se mnogi smijali mojoj muci, ja sam točno znao kakvu dvoranu gradim i da želim mjesto gdje će dolaziti djeca, mladi, gdje će se moći posvetiti sportu, odmaknuti s ulice i poroka", govori nam o svojim snovima.

Kao neiscrpni bazen snage je i vjera, svatko će primijetiti da uz rub majice oko vrata vire kuglice drvene krunice koju nikad ne skida. S križem oko srca ponekad će između sklekova, čučnjeva i marinaca u dvorani ispričati nešto o svojim hodočašćima, pa da je i jednom od Slavonskog Broda do Međugorja pješačio 11 dana, krenuo je u majici kratkih rukava i ušao u snijeg na Kupresu. Svaki dan bi bacio majicu natopljenu znojem u koš za smeće i grabio dalje pješice. Kod „ne odustaj“ gonio ga je da i tu uspije.

I dok se sada sprema za svjetsko prvenstvo i prolazi kroz najjače pripreme testirajući, po tko zna koji put, svoju snagu, volju i upornost, na svaki spomen da bi mogao stati i odmoriti, prisjeti se nedavnog razgovora s doktorom. Pitao je, zašto „kvrcka“  rame i je li to godina proizvodnje: "Kaže, nije, to je kilometraža, da je možda vrijeme da dignem ručnu. Ja sam mu rekao: 'Doktore, dok ti možeš krpati, ja ću se boriti!"

Image
Love island games
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo