Bez obzira što veliki ruski tjedan, koji je uz malo sreće mogao postati i najveći, nije okrunila trećom titulom u karijeri, sve ono što je Donna Vekić odigrala u dvorani St. Peterburga, pa i nešto ranije u Brisbaneu nastavno na prošlu sezonu, najbolji je odgovor svima koji su (i dalje) sumnjali da će hrvatski ženski tenis u bližoj budućnosti ostati u čekaonici velikih rezultata. Kakvih, za usporedbu, ne nedostaje kod naših tenisača u čijoj sjeni djevojke, nažalost, žive još otkako je Iva Majoli prije više od dva desetljeća postala jedina Hrvatica s Grand naslovom, kojemu se još u dva navrata približila tek Mirjana Lučić pa onda i proživljavajući tenisku renesansu s dodatkom Baroni.
Ovo, međutim, nisu redovi posvećeni pitanju hoće li jednog dana hrvatska Fed Cup reprezentacija napustiti skupinu u kojoj je poput nepopravljivog zatvorenika zatočena već godinama, što ima novu šansu promijeniti ovaj tjedan, i kojoj više ne znamo ni pravo ime, ali znamo samo da je negdje miljama daleko od one kojoj prema svim kvalitativnim parametrima pripada, već o 22-godišnjoj Osječanki koja bi, ne dogodi li joj se nešto na što ne može utjecati ili ne napravi li oveću grešku u koracima, mogla postati sljedeća Iva Majoli. Ili joj se barem najviše približiti.
Stvorio šampionku
To nije samo još jedna u nizu bestežinska ad hoc novinarska maštarija jer vratimo li se ponešto vremena unatrag, a ne trebamo dalje od 14 mjeseci, Donna Vekić napravila je korak za koji će i sama potvrditi da je bio najispravniji mogući i zbog kojeg je, manje-više, tenisačica koju danas više nitko nema pravo gledati samo kao djevojku Stana Wawrinke i onu koja će prva zapljeskati njegovom jednoručnom backhandu s tribina najvećih turnira.
Obratila se čovjeku koji zna kako stvoriti šampionku, 42-godišnjem Nijemcu Torbenu Beltzu koji je putem u kojemu nije bilo mnogo istomišljenika, jer od Angelique Kerber nitko na svijetu ne bi uzeo nijedan udarac, ni servis, ni forehand ni backhand, usmjeravao svoju sunarodnjakinju (neki su mislili i više od toga zbog prisnosti) do dva Grand Slam naslova i mjesta najbolje tenisačice svijeta. No u posljednjoj sezoni ukupno osmogodišnje suradnje došlo je do velike krize koja je pobjednicu Australian Opena i US Opena odbacila izvan Top 20, pa im je odzvonio gong rastanka nakon kojeg je Kerber revitalizirala svoju karijeru osvojivši Wimbledon i vrativši se u sam vrh.
Dva tjedna kasnije Beltz je već imao novi posao i premda mu ga je ponudila tenisačica koja se nekoliko mjeseci ranije jedva zadržala od ispadanja iz 100 najboljih gubeći uz poneke iznimke uglavnom u prvim kolima, prihvatio se izazova kojemu su nezainteresirano pristupili i hrvatski mediji iz kojih ste jedva mogli i saznati tu informaciju s kraja studenog 2017. godine.
“Donna ima veliki potencijal i vjerujem da možemo postići sjajne rezultate", govorio je Nijemac te jeseni.
Uz polufinale Nottinghama, gdje je njegova nova štićenica godinu dana ranije osvojila drugi WTA naslov pet godina nakon prvog finala, te drugi tjedan Wimbledona, koji su bili potvrda pravog puta, još ukusnije kasnoljetne plodove s tog mladog drveta suradnje donijelo je finale Washingtona pa polufinale Tokija gdje je povezala tri pobjede nad dvije tada aktualne Top 10 tenisačice (Stephens, Garcia) i jednom donedavnom (Konta). Možemo, vrlo rado, dapače, i u brojevima konkretizirati njezin uzlet pod Beltzom s kojim je u 11 mečeva s Top Ten igračicama pobijedila u njih pet, a dotad u istoj količini tek dvaput. Oba puta na turnirima na kojima je otišla do kraja, što govori da je to mogla samo kada je bila u tjednu maksimalne inspiracije.
Taškent je došao prebrzo
Mlada Slavonka iz tjedna u tjedan kao gumicom i olovkom prepravljala je najbolji renking koji je sve bliže jedinici kao prvom od dva broja, preuzela je štafetu u utrci obostranog prestizanja s Petrom Martić za najbolju hrvatsku tenisačicu i prvi put u karijeri postala nositeljica na Grand Slamu.
Sve što se danas događa Donni Vekić, nije slučajno, ali jest sa zakašnjenjem. Ako se to može konstatirati za nekog kome su tek 22. A u Donninu slučaju može jer nakupila je već šestogodišnji staž na Touru na kojemu se ukazala još kao 16-godišnja djevojčica u "tamo nekom" Taškentu, još dok je Sportska TV nudila prijenose koji nekog i zanimaju, odsanjarivši do finala.
Nisam siguran da bi i Donna imala pravi odgovor odnosno razlog zbog kojeg je njezin razvoj pao u fazu stagnacije, ali jedan bi svakako bio da je možda premlada najavila velike stvari na koje je paralelnom analogijom računala javnost, a ispalo je jednostavno nerealno dok nije u jednom trenutku među njom (javnosti) sve preraslo u natjecanje zbijanja šala i podrugljivih komentara na društvenim mrežama za koje je najvažnije bilo dobiti palac gore i postati glavni komičar interneta.
Iako je kasnije samo 2016. godina prošla bez da se Donna borila za neki trofej, negdje je došlo zastoja jer jedan takav tjedan godišnje nije mogao zamaskirati puno više loših. Pa su se nakon čovjeka koji je prvi ozbiljnom teniskom svijetu donio njezin talent, Britanca Davida Felgatea, izredali Iva Majoli, brat velike Chris Evert, John, i Nick Horvat.
Neki su je pritom već otpisali kada je u pitanju ozbiljna karijera. Međutim, za nju nikad nije kasno, a kamoli kada ste tek zakoračili u treće desetljeće života. Koliko će ozbiljna ona tek postati, kocka je koja i kada na to najmanje računaš, može pasti na krivi broj, no s tenisom iz St. Peterburga, koji ima sve pretpostavke da postane prvo konstantan, a onda još i bolji, Donnu Vekić najbolje stvari tek čekaju.
