Rukometna reprezentacija gluhih najuspješniji je hrvatski kolektiv poslije hrvatskih vaterpolista. Prije nešto manje od mjesec dana u Brazilu su osvojili olimpijsko zlato. U finalu Olimpijskih igara gluhih, Hrvatska je slavila protiv Njemačke s rezultatom 32:21 i tako se popela na vrh olimpijskog postolja.
Tomislav Bošnjak bio je jedan od najboljih igrača na Olimpijskim igrama. Predvodio je, Tihe Paklene, kako zovu ovu reprezentaciju, prema još jednom velikom zlatu. To je čak jedanaesto zlatno odličje u posljednjih jedanaest godina za Hrvatsku na velikim natjecanjima.
Tihi Pakleni sada su već popularni u Hrvatskoj. Malo tko ne zna činjenicu da Hrvatska ima dobru reprezentaciju gluhih i nagluhih rukometaša. Zanimalo nas je kako se okuplja ova reprezentacija, koji je razlog njihovog uspjeha i koje stvari im otežavaju normalnu igru i komunikaciju. Razgovarali smo s Tomislavom Bošnjakom, igračem hrvatskog premijerligaša Poreča, koji nam je ispričao priču o Tihim Paklenima.
"Došao sam u reprezentaciju krajem 2011., nisam ni znao da postoji, nije bilo medijski popraćeno, prijatelj mi je neformalno rekao da postoji reprezentacija gluhih i nagluhih. Rekao sam da mi se jave, javili su se i od tada traje ta priča", govori Tomislav Bošnjak za RTL.hr.
Da bi se moglo nastupati za reprezentaciju gluhih i nagluhih, osoba mora imati određeno oštećenje sluha.
"Imaš te neke granice koje uvjetuju da li ti možes igrati za reprezentaciju gluhih i nagluhih. To se gleda preko audiograma. 55 decibela na gore mora biti oštećenje jednog i drugog uha, meni je desno 80-90 decibela, a lijevo s godinama pada. Ja nosim aparat i ne mogu funkcionirati bez njega."
Tomislav je počeo gubiti sluh u osnovnoj školi. Svemu je kumovala jedna petarda koja je Tomislava učinila nagluhim. Većina njegovih suigrača je rođena kao gluha ili nagluha osoba, dok je Tomislav ostao nagluh mehaničkim putem.
"Razlikujem se od svojih suigrača jer su oni od rođenja bez sluha ili sa slabijim sluhom, a ja sam ostao mehanički. Petarda mi je oštetila sluh već u petom razredu osnovne škole", kazao nam je Tomislav.
Rukomet je sport u kojem je komunikacija vrlo bitna. Svaki napad počinje drugačijom akcijom, ima puno izmjena, a bez komunikacije u obrani nije moguće igrati. Tomislav ima tu sreću da igra poziciju srednjeg vanjskog, tako da, kako on sam kaže, njega se mora slušati.
"Neke stvari je zaista teže iskomunicirati, puno je teže treneru nego meni. Imamo znakove akcija i polaza. Upoznamo se s godinama i vremenom, nekada zašteka, ali nije toliki problem. U mom klubu, u Poreču je teže njima sa mnom nego meni s njima. A i oni moraju mene slušat,a ne ja njih."
Hrvatska je već godinama dominantna u ovom sportu u kategoriji gluhih i nagluhih osoba. Tek nekoliko europskih reprezentacija može pokušati zaprijetiti Hrvatskoj, no naši Tihi pakleni to bezbolno rješavaju. Ipak kvaliteta drugih reprezentacija raste, no Hrvatsku posebnom čini jedan detalj.
"Imamo dobru generaciju, neki igrači su igrali i Prvu ligu u Hrvatskoj, tu je Oliver, tu sam ja i mislim da imamo jako dobru ekipu. Druga stvar je ta što je Hrvatski sportski savez gluhih i nagluhih zaseban savez. Nismo vezani uz paraolimpijski savez. Mi nismo paraolimpijci, to su ljudi sa znatnim oštećenjima ekstremiteta", kaže Bošnjak pa nastavlja:
"Naš savez se odlično brinuti o nama. Zaista bi ih htio pohvaliti. Imamo dva kondicijska trenera, fizioterapeuta, u Brazilu nismo ovisili o transferima olimpijskih buseva, savez nam je osigurao aute u Brazilu tako da nismo morali ovisiti o drugima. Našli su nam teretanu i tako da smo imali jako dobre uvjete."
Olimpijske igre gluhih i nagluhih održavaju se po istom principu kao i Olimpijske i Paraolimpijske igre. U jednom gradu u jednoj državi svi olimpijci. U Brazilu je ove godine na Olimpijskim igrama sudjelovalo 3000 sportaša, no Tomislav kaže da ih je trebalo biti i više.
"Olimpijske igre gluhih nisu mali događaj. To je 3000 sportaša. Bilo bi ih preko 5000 da Rusija nije suspendirana, Britanci i Australci nisu htjeli sudjelovati jer je predsjednik Brazila neutralan oko rata u Ukrajini."
Bošnjak je unatoč dosta velikom hendikepu za rukomet imao nevjerojatno uspješnu karijeru. Trenutno igra za Poreč, momčad iz vrha Premijer lige, igrao je Final Four hrvatskog Kupa. Gotovo osam sezona je proveo u Umagu, također stabilnom prvoligašu, a nekoliko sezona je igrao i u Italiji.
"Počeo sam igrati s negdje sedam godina, trenirao sam paralelno to i nogomet, s dvanaest godina me otac Domagoja Duvnjaka nagovorio da se odlučim za rukomet.
Igrao sam u Đakovu u najtežem periodu, klub je ispao iz Prve lige, nije bilo novaca, ja sam bio kapetan ekipe s devetnaest godina", počeo je Bošnjak priču o svojoj karijeri, pa nastavio:
"S 22 godine sam dobio poziv iz Umaga. Paralelno kada sam došao u reprezentaciju i tada sam prešao u Umag i evo dan danas živim ovdje, sretno oženjen.
U Umagu sam igrao gotovo sedam osam godina, prošao sam u Carpi u Italiju, godinu dana bio u Bologni, supruga je ostala trudna i vratio sam se u Umag, bio tu još dvije godine i sada sam u Poreču."
Upitali smo ga misli li možda da je mogao napraviti više da nije bilo hendikepa koji ga prati.
"Mogao sam ja i napraviti više da nije bilo tog problema. Bio sam s 18 godina u Švedskoj. Meni je hendikep smetao najviše u komunikaciji na treningu. Ako se nešto radi, ja sam daleko i ne čujem. Imam sreću da igram srednjeg vanjskog tako da se mene sluša cijelu karijeru. Ja odlučujem što se radi.
Imam problem na treningu, trener zna da ja moram biti blizu, ali sada imam iskustva pa sam prepoznajem ako to ide. Mogao sam sigurno napraviti bolju karijeru ali nikada nisam išao za tim."
Hrvatsku reprezentaciju gluhih sljedeće ljeto ponovno očekuje teško natjecanje.
"Nagodinu imamo prvenstvo u Danskoj, morat ćemo se pripremiti, ako se sankcije smire doći će Rusi koji su jako dobri. Danci nisu došli na OI jer se nisu cijepili, bit će gadni domaćini.
Nijemci su standardno dobri."
Hrvatska reprezentacija gluhih i nagluhih jedna je od pozitivnijih priča u hrvatskom sportu. Pravi su primjer kako uz dobru suradnju Saveza i ljudi na terenu rezultati mogu biti vrhunski. Igrači su to koji su naučili živjeti sa svojim problemom i pobijediti ga.
