Legendarna gromovita ljevica, bombarder, čovjek sa srcem i humorom i velikim velikim mu*dima na terenu ali prije svega veliki prijatelj i suigrač. Sve to i više bio je Zlatko Saračević. Velikan hrvatskog rukometa i sporta općenito, dobar duh svake momčadi, trener koji je stajao iza svojih igrača-igračica, bez obzira koju momčad vodio, ili ekipu Podravke...
Istančanog bosanskog duha imao je ono nešto u sebi što je malo tko imao. Govore to oni koji su s njim igrali, koji su imali čast i privilegiju poznavati ga. Bio je poseban, drugačiji od drugih, spreman da se za svog suigrača i potuče na terenu. Čovjek od naroda, veseljak po prirodi zaraznog osmjeha, omiljen u svlačionici i van nje, koračao je rukometnim putevima kojim ih je malo koračalo. U velikoj karijeri igrao je za Borac, Medveščak, Nimes, Bordeaux, Créteil, Istres, Zagreb, Veszprem i Zamet.
Rukometni pojam
Olimpijski je prvak s Hrvatskom 1996. u Atlanti, prvak svijeta s Jugoslavijom 1986. u Švicarskoj, srebrni s Hrvatskom na Islandu 1995., ima europsku broncu s Hrvatskom iz Portugalu 1994., broncu u Seoulu s Jugoslavijom 1988., zlato s Hrvatskom na Mediteranskim igrama 1993. u Languedoc-Roussillonu.
Dvostruki je prvak Europe sa Zagrebom, najbolji strijelac Lige prvaka, tri puta najbolji strijelac Francuske i najbolji rukometaš Hrvatske 1999. i 2002. godine. Imao je sjajnu karijeru u Francuskoj, zbog koje je za Francuze uvijek bio i ostao rukometni pojam. No, prije svega, bio je čovjek koji je volio ljude i rukomet.
Rukomet zasigurno više nikad neće biti isti bez njega, kao što bez njega zlatna generacija hrvatskog rukometa koja je u Atlanti ovjenčana slavom nikad ne bi bila to što je, niti će ta grupa bandita, ratnika, biti ista bez svog omiljenog Sarača. Bit će prazno mjesto na okupljanjima, druženjima, nedostajat će njegovog smijeha, priča i doskočica. Najbolji svjetski rukometaš 90-tih godina prošlog stoljeća Patrik Pako Ćavar samo za Net.hr prisjetio se nekih anegdota o svom prijatelju i s tugom, sjetom ali i ponosom, ispričao nam nikad ispričanu priču iz vremena kad su igrali profesionalno rukomet.
Prvi susret
"Baš me pogodilo. Zvao me prijatelj navečer i pita me jesam li čuo da je Sarač preminuo. Umuknuo sam, nastala je stanka, ostao sam bez riječi, totalno šokiran... Rekao sam mu nemoj me za*ebavati. Poslao mi je link i uvjerio sam se da je preminuo", kazao nam tužni Pako i počeo svoju priču o Saračeviću...
"Moj prvi susret s njim je bio kad sam ja bio klinac i igrao za Mehaniku iz Metkovića. Bio sam u rezervnom sastavu, a Mehanika je u Metkoviću igrala prijateljsku utakmicu protiv banjalučkog Borca. Gledao sam ga dotad na TV-u, ali to je bilo prvi put da ga gledam uživo. Sarač je na toj utakmici lagano zabio sedam-osam golova sa deset-dvanaest metara. To su bili takvi projektili. I sad zamislite kad ste dijete, a kad gledate te silinu i snagu, gledao sam ga kao Boga. Pokraj utakmice je prošao kraj mene. Okrenuo sam se i vidio leđa, nisam mogao vjerovati da čovjek ima tako široka leđa i tako jake ruke. Gromada od čovjeka. To mi je bio prvi kontakt sa Zlatkom, to je bilo tamo 1985./86., tako nešto. Sad ću vam reći i o kakvom se čovjeku radi. Uvijek kad se spomene njegovo ime, pred očima mi je ona njegova ćelava simpatična glava, osmijeh od uha do uha, njegova vedrina, zezancija, duh. Ispričat ću vam sad jednu anegdotu s njim, nikad još nisam to ispričao ali sad je prigoda. Jednom sam bio kod njega kad je on igrao za Pariz", počinje anegdotu Ćavar i nastavlja:
Zaružili u diskoteci
"Prespavao sam kod njega u stanu i tadašnja supruga nam je napravila večeru. Poslije smo on i ja dobro zaružili u diskoteci. Ja sam bio onako prilično natankan alkoholom. Popio sam jedno četiri - pet piva, što je moja godišnja zaliha. On nije pio, on je pio sok. I baš je bio dobar štimung. Plesali smo u diskoteci, razgovarali, smijali se, bilo je tu još njegovih Francuza, francuskih reprezentativaca s nama... I tako negdje oko 6 ujutro, počeo me nagovarati ajde idemo Pako, moram malu voditi u vrtić ili u školu, ne mogu se sada sjetiti. Ja njemu 'neka neka, još pet-deset minuta, baš nam je lijepo, hajde ajde još malo'. Nastavio me nagovarati i na kraju smo otišli. On me onako zagrlio i polupijanog me bacio u auto. Stavio me u krevet, napravio doručak svojoj kćerkici i odveo je u školu ili vrtić. Otišao je nakon toga i na trening. Čitavo to vrijeme ja sam spavao. On se vratio s treninga, ja sam se probudio negdje oko ručka. Eto, on je sve do tad stigao napraviti, a prije toga se dobro zabaviti čitavu noć. Zbrinuo je obitelj, zbrinuo je mene, tu sam ga dobro upoznao. Osjetio sam tu njegovu dobru stranu, taj specifični banjalučki humor, tu vedrinu", priča nam Pako Ćavar i dodaje:
Ahmede moj
"I još jedna zanimljivost. Jedno drugog smo zvali Ahmed. On mene, ja njega. A Ahmed je od Ahmeda Saračevića, ako ćeš se sjetiti, bila je ona popularna audicija 80-setih, dobro gledana emisija smijeha i humora, gdje se raznorazni likovi prijavljuju na audiciju. Bio je tamo jedan smiješan lik, glumac Ahmed Saračević i tako sam ja njemu Ahmede, on meni Ahmede... To je bila naša zajednička poveznica. Bila je to super fora, nekako je to ležalo meni i njemu. Bilo je to ono samo naše. Kad smo se god čuli i vidjeli, rekli smo si gdje si Ahmede, što ima Ahmede... Bilo je to baš smiješno. Zadnji put sam ga vidio kad smo bili na kavi, prije jedno šest mjeseci tu u Zagrebu. Onako smo malo pričali, ništa to nije bilo ozbiljno, sve neke naše dogodovštine. Izgledao mi je super. Uvijek je bio u formi, nikad nije bio debeo, baš se dobro držao. Mislim da je posao koji je on radio bio jako stresan. Poznavajući njega kao osobu bilo je ono 'sve je u redu, tip top', ali naravno da to fizički i psihički troši čovjeka. I mislim da je stres imao dosta toga za kazati, kako je upravo on kumovao njegovoj preranoj smrti. Evo, sad kad ovo govorim, ne mogu shvatiti da ga više nema. Ne mogu, nikako..."
Kaže nam Pako kako je Sarač bio tip koji je htio da sve funkcionira na najbolji mogući način. I u životu i na terenu. Znao je reći da je puno lakše biti igrač nego trener jer, kad si igrač, odradiš trening, odradiš utakmicu, ne moraš razmišljati o ničemu...
"Kad si trener razmišljaš ipak o petnaest igrača ili igračica. Spona si između uprave i igrača, razmišljaš jesu li svi zadovoljni, sretni, je li netko prekinuo s curom-dečkom. Moraš razmišljati u puno više pravaca. Težak je to posao, to je kruh s osamnaest kora. Najveći je pritisak na treneru, kad momčad ne igra dobro prvi će otići trener. Kad si u toj situaciji, kad ti se to dogodi, dosta ti to teško pada. To nije miran način življenja, pod konstantnim si stresom, non stop razmišljaš o svemu i svačemu. Stres je najgora stvar".
Nisu ga mučili "ženski problemi" u ženskom rukometu. Njima je pristupao hrabro. Uvijek je branio svoje cure i stajao iza njih. Svojim igračicama u ŽRK Podravka govorio je kako ih voli. "Cure, volim vas", rekao je i u nedjelju nakon pobjede njegovih Kokica u derbiju s Lomomotivom i otišao u vječnost. Za njega nije bilo problema.
'Htio je pomoći u svakom pogledu'
"Ma kakvi, što ti je, pa više sam ženskih problema imao kad sam radio s muškima", kroz smijeh je kazao Saračević u posljednjem intervjuu za 24sata.
Inače, prije tri godine, po prvi puta je postao trener ženske rukometne ekipe i to najtrofejnijeg ženskog rukometnog kluba Podravka Vegete. Za njega je to, kako je uvijek govorio, bio velik izazov koji je prihvatio i svakim je danom pokazivao da živi s Koprivnicom i ljudima u njemu.
Najveću bol ipak je ostavio svojoj supruzi Korneliji, koja je bila njegova velika podrška i snaga kroz život, sinu Noelu i kćeri Anji.
"Njegove igračice u Podravci su bile njegove cure, djevojke za koje je on davao sve. Ali, on je baš i bio takav. Iz svake situacije je pokušao izvući pozitivno. Ne čudi što su djevojke shrvane i što jako pozitivno pričaju o njemu, o pristupu, odnosu. Svakog koga je Sarač trenirao imao je samo riječi hvale za njega. I kao čovjek i kao igrač i kao osoba, bio trener ili prijatelj, uvijek je u tom odnosu davao sve od sebe i svi su za njega imali samo riječi hvale. I kao takvog ćemo ga pamtiti. On će ti dati savjet, ne samo iz rukometa nego i iz života općenito. Htio je pomoći u svakom pogledu".
Rusi su ga posebno zapamtili na Islandu 1995. Kako je to Dražen Pinević, eminentni rukometni novinar Sportskih novosti i Saračev prijatelj opisao situaciju:
"Moramo pobijediti, jer smo izgubili prije toga od Čeha, a Rusi kao ormari, gol se ne vidi od njih. Pita Sarač Puca 'Žoga, vidiš li ti gol', a ovaj odgovara I, pobijedili su. Ni Rusi, koji su bili pojam tada, nisu im mogli ništa".
Nisu mu mogli, dodali bi, ni godinu i pol poslije u Atlanti, kad je na olimpijskom turniru Hrvatska u drugoj utakmici skupine A na turniru pobijedila ruske tornjeve 25:24. Hamšo je protiv Rusa i inače zabijao s lakoćom. Samo se dignuo iznad njih i s devet metara moćno zakucao.
'Deset ili jedanaest metara, za njega nije bio problem'
"Ma on je bio strahovit šuter. Deset ili jedanaest metara, za njega nije bio problem, samo rokaj i to je radio jako dobro. Čak i protiv tih Rusa, sjećam se dobro te utakmice, mi smo u Atlanti bili, evo sad mi je pao napamet i jedan izraz koji bi okarakterizirao kako bi nas trebali zvati, a to je ludi rock bend. Takvi smo bili u Atlanti. Luckasti, otkačeni, veliki radnici. Ti visoki ruski igrači bili su ogromni, ma ne da nisi vidio od njih gol, nisi vidio ni dvoranu. To su se bili igrači debelo preko dva metra i baš što se tiče tog dvoboja u Atlanti, znali smo da se s njima moramo baš mušku potući. Čak sam par puta gledao tu tekmu i moram reći da to nije bio rukomet, više boksački meč. I s jedne i s druge strane. Jako teška, tvrda utakmica. Božo Jović je onako iz okreta zabio onaj gol", objašnjava nam Ćavar i nastavlja:
"Na snimci se vidi kako Božo trči prema centru i sad koliko smo mi bili ludi i blesavi od te radosti što smo pobijedili, ja i Jelčić smo ga dobro izudarali na podu, ali u šali naravno. Zlatko nije uopće ulazio u devet metara, ne bitno tko je ispred njega, on se digne i grune i pogodi. Pa na tom putu i razvali i obranu, gol, ma sve odnese... Imao je ubojitu ljevicu, jedan od najjačih šuteva ikad u rukometu koje sam ja vidio. Imao je metar preko leđa i nije imao vrata uopće. Strahovito jake ruke je imao i sve to mu je davalo na toj silini udarca. On je bio dugovječan igrač, s preko 40 godina igrao je za Fotex Veszprem koja je bila jaka momčad, bio je najbolji strijelac Lige prvaka. Dosta dugo je trajao. Svaka mu čast na svemu što je u životu napravio, i kao igrač, i kao čovjek. Ahmede moj, voli te tvoj Ahmed", zaključio je Patrik Pako Ćavar.
