Suvremeni nogomet, kao i medijski prostor kojega nastanjuje, pate od jednog ozbiljnog problema – potrebe da se na temelju privremenih situacija donose permanentni zaključci. Kako drugačije objasniti konstantno klackanje između ove ili one brzopotezne reakcije, na uzorku od tek nekoliko utakmica?
Svjetsko prvenstvo u Rusiji, kao najglamurozniji svjetski sportski događaj, predstavlja savršen primjer te aporije. Nakon prve dvije utakmice u skupinama, kada gotovo pa ništa nije niti rezultatski bilo odlučeno, svi su bili uvjereni – Njemačka je debakl, Cristiano Ronaldo definitivno je najbolji igrač na svijetu nakon hat-tricka Španjolskoj i gola Maroku, a Leo Messi nikada neće biti niti blizu Maradoni jer je promašio jedanaesterac protiv Islanda i odigrao ispod svoje razine protiv Hrvatske.
Donošenje zaključaka na temelju privremenih situacija dovodi do ekstremizma
Samo nekoliko dana kasnije, Ronaldo je promašio jedanaesterac, njegov Portugal bio je par milimetara od ispadanja, a Messi je postigao najbolji gol na Svjetskom prvenstvu. Medijska pripovijest se, naravno, ekspresno prilagodila i korigirala priču. Jedino je Njemačka ostala debakl. Taj medijski ekstremizam, rođen iz hiper-monetizirane, jednobitne i neumoljivo brze naravi modernih medija, nije ograničen samo oko Svjetskog prvenstva, dakako. Odličan primjer je Real Madrid, klub koji ponajbolje utjelovljuje hiperaktivnu i površnu narav nogometnog diskursa. Kada su, u trećem i četvrtom mjesecu, europske lige doživljavale svoje rasplete, Madrid je, zasluženo, s obzirom na količinu uloženih resursa, bio razapet zbog katastrofalne ligaške kampanje, u kojoj su jedva uhvatili treće mjesto i zaostali 15 bodova za Barcelonom.
Samo mjesec dana kasnije, Madrid je, uz nevjerojatan splet ekstremnih okolnosti (uključujući, ali ne ograničavajući se samo na: opetovane sudačke previde, kardinalne pogreške suparničkih vratara i ozljede najboljih igrača), osvojio treći Kup prvaka zaredom. Neizbježno, ploča je ubrzo okrenuta i Kraljevski klub se vratio na naslovnice diljem svijeta, u kolektivnoj amneziji nogometnih medija oko njegovih katastrofalnih rezultata u Primeri i Copa del Rey.
Sve to je, dakako, vidljivo i na primjeru hrvatske nogometne reprezentacije, koja je u Rusiju otišla sa jednakom dozom skepse i rezignacije kao i euforije.
Iz skepse u euforiju, pa nazad
Međutim, u više pola godine otkako je Zlatko Dalić preuzeo kormilo reprezentacije, klackalica medijske euforije triput je mijenjala svoje težište – nakon gašenja vatre na kraju kvalifikacija i pobjeda nad Ukrajinom i Grčkom, hrvatska je proglašena europskim Brazilom, ne bi li euforija splasnula nakon razočaravajuće igre u pripremnim utakmicama uoči Svjetskog prvenstva. Sada, nakon tri pobjede u grupnoj fazi, uključujući i impresivnom trijumfu protiv Argentine, imamo prilike slušati Joška Jeličića kako u studiju HRT-a slavodobitno proglašava Hrvatsku prvakom svijeta.
Naravno, ne treba čuditi da su dobri rezultati u društvu kao hrvatskom, duboko pogođenim socijalnim razlikama, generalnom atmosferom apatije i teškim ideološkim bremenom prošlosti, euforično proslavljeni. Uostalom, nije li to čar Svjetskog prvenstva – ponos, neobuzdano veselje i kolektivna sreća zbog igre nacionalne vrste?
Svjetsko prvenstvo odavno je prestalo biti najkvalitetnije nogometno natjecanje, ali njegova čar nije u furioznom nogometu ili apstraktnom taktičkom nadmudrivanju najsuvremenijih nogometnih škola misli. Mundijal nudi ono što niti jedna druga sportska manifestacija ne može nadmašiti - emociju i napetost, tjeskobu i ponos - solidarnost, ljubav, prkos u porazu i značenje. Kolektivno oduševljenje nakon tri sjajne utakmice predstavlja čar Svjetskog prvenstva. Samo nogomet, kažu, nas može natjerati da se tako osjećamo.
Zabrinjavajući obrazac se ponavlja
Međutim, ne podsjeća li vas ovakva reakcija na neke slične situacije?
Nismo li u sličnu zamku upali i nakon pobjede nad Kamerunom 2014.? Nad Španjolskom 2016., dobre igre s Italijom 2012.? Situacija je zastrašujuće slična kao ova danas – reprezentacija odlazi na veliku smotru bez prevelikih očekivanja, odigra nekoliko sjajnih utakmica protiv renomiranih reprezentacija, medijski svijet na temelju privremenih situacija (nekoliko utakmica) donosi permanentne zaključke (Hrvatska je najbolja momčad na prvenstvu), a onda se dogodi Meksiko. Ili Portugal. Riječ je o obrascu koji se ponavlja. Naravno, to ne znači da će Hrvatska izgubiti od Danske, ali znaci upozorenja su tu, a postoji dojam da ih ne vidimo ili odbijamo prihvatiti.
Croatia's midfielder Milan Badelj (L) and Croatia's defender Domagoj Vida recat af the end of the round of sixteen football match Croatia against Portugal of the Euro 2016 football tournament, on June 25, 2016 at the Bollaert-Delelis stadium in Lens. / AFP PHOTO / FRANCISCO LEONG
Hrvatska još uvijek nije testirana do kraja
Ne znači to da Hrvatska nije odigrala dobro grupnu fazu u Rusiji, dapače. Međutim, ukoliko pobliže analiziramo nastup reprezentacije, vidjet ćemo da slika nije baš tako crno bijela. Protiv Nigerije je Hrvatska pobijedila bez da je uputila udarac prema golu iz otvorene igre – nakon autogola iz prekida i jedanaesterca. Protiv Argentine je reprezentacija odigrala dobru utakmicu, ali Sampaoli je potpuno promašio sustav te uvelike išao na ruku Daliću, a ova Argentina je, suprotno generalnom konsenzusu, vrlo limitirana momčad sa puno strukturalnih problema u igri. Protiv Islanda je Hrvatska u dugim dijelovima utakmice bila nadigrana, a ne možemo niti puno zaključaka donositi s obzirom da su igrale zamjene koje neće do kraja prvenstva više zajedno istrčati.
Hrvatska je miljama daleko od situacije u kojoj je bila na kraju posljednjeg ciklusa kvalifikacija i zasluge za to treba odati Zlatku Daliću – on je revitalizirao momčad, preporodio timski i pobjednički duh, te već sada napravio najveći hrvatski rezultat na Mundijalima još od Francuske 1998. Međutim, Hrvatska i dalje nije favorit za osvajanje naslova u Rusiji, Hrvatska i dalje nema jasno definirani plan igre, Hrvatska i dalje jako puno ovisi o individualnoj kvaliteti nekolicine elitnih igrača. Hrvatska se previše puta opekla kada je iz euforije srušena u srazu sa organiziranom, kompaktnom, ali i ograničenom reprezentacijom poput Danske (Portugal 2016. prvi pada napamet).
Reprezentacija je, unatoč svemu, favorit protiv Danske
Naravno, treba imati na umu da je Svjetsko prvenstvo specifičan turnir, na kojem često ne pobjeđuju najkompletnije momčadi, niti momčadi sa najboljim rosterom, niti momčadi sa najboljim mehanizmima u planu igre. Sedam utakmica unutar mjesec dana ne zahtjevaju dugoročni plan, što se najbolje vidi na primjeru, ponovo, limitirane Argentine, koja je na leđima Lea Messija 2014. došla korak do titule. I teško je ne ući u utakmicu protiv Danske sa mišlju da je Hrvatska favorit – u pogledu dosadašnje forme, ali i momčadske i pojedinačne kvalitete.
Međutim, Danska će za Dalićevu Hrvatsku predstavljati nešto s čim se nije još susrela. Ova Danska neće Hrvatskoj ostaviti ogromne džepove prostora kao Nigerija, niti će joj se struktura linija potpuno raspast kao Argentini – riječ je o organiziranoj momčadi (barem u kontekstu međunarodnog nogometa) koja će se znati braniti u dubokom bloku, a u Eriksenu će imati i fokalnu točku za izbjegavanje presinga i pokretanje kontra-napada. U susretima sa takvim reprezentacijama, individualna kvaliteta bez izgrađenog automatizma i jasnog plana igre često nije dovoljna. Drugim riječima, postoji dojam da ova Hrvatska, uz sve bravure protiv Argentine i Nigerije, i dalje nije naišla na momčad koja će testirati njene istinske domete.
I izbornik upozorava da se ne smije upasti u klopku euforije
Uostalom, ne upozorava li nas upravo čovjek koji je arhitekt ovog uspjeha, sam izbornik Dalić, da ne upadnemo u izazovnu klopku euforije, inzistirajući na svakoj presici sa jednakom odmjerenom mirnoćom i sabranošću pred poplavom svjetla sa blic-kamera na tome da svaku utakmicu moramo uzeti zasebno, da ne srljamo u finale dok nismo odigrali niti osminu finala?
Da ne donosimo proizvoljne zaključke na temelju privremenih situacija.
