Izjava Ante Kostelića Gipsa o tome da njegova sportska mirovina iznosi 2500 kuna odjeknula je hrvatskim medijskim prostorom, podigla dosta prašine i privukla pozornost.
Javnost je po tom pitanju podijeljena. Neki smatraju kako takvi vrhunski treneri moraju imati veću sportsku mirovinu, dok se drugi vode za onom "a što za vrijeme svoje karijere u kojoj je zarađivao jako dobro nije uplaćivao mirovinsko nego je stavljao u čarapu?" Pa i on dijeli sudbinu ostalih umirovljenika. "Zašto bi njemu bilo drugačije nego nama?" Pitaju se mnogi. Ante Kostelić, istina, zaradio je novce tijekom karijere.
Ante Kostelić zaradio 4 milijuna i 700 tisuća kuna u karijeri
Osim redovite plaće skijaškog saveza, kao vrhunski trener olimpijskog odbora u razdoblju od 2002. do 2018. primao je mjesečnu naknadu od 23 tisuće kuna, te 15 tisuća kuna kao vrsni trener posljednje dvije godine. Kad se ti iznosi zbroje i oduzmu, stižemo do svote nešto više od 4 milijuna i 700 tisuća kuna zarade u karijeri, doznao je RTL. Od te zarade, kao i svaki građanin može i mogao je uplaćivati doprinose za mirovinu.
Neki ističu kako Kostelići "nisu skijali zbog nikog drugog nego zbog sebe, pa i ne vide nikakav problem u svemu tome". Uistinu mnogima u Hrvatskoj treba nagrada kad prežive na minimalcu i othrane djecu i zato je Gipsova izjava snažno odjeknula i potegnula lavinu komentara. Previše je tu onog socijalnog dijela, razumljivo i zašto. Ne živimo nažalost u baš bogatoj državi, svima je teško, svi se bore. Isto kao i u sportu...
18.02.2006., Torino, Italija - XX Zimske olimpijske igre. U Hrvatskoj kuci proslavljena je zlatna medalja koju je Janica Kostelic osvojila u kombinaciji. Cijela reprezentacija je gledala skimku Janicnog osvajanja zlatne medalje. Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL
'Kod nas se vrhunski treneri dovoljno ne cijene'
Odlučili smo, stoga, detaljno pojasniti i objasniti o čemu se tu zapravo radi. Zbog toga smo porazgovarali s četvoricom istaknutih sportskih imena, trojicom hrvatskih vrhunskih trenera koja su unutra, dvojicom u mirovini i jednim koji još nije, kao i slavnim vaterpolistom, jednim od najboljih ikad u ovom sportu. Ratko Rudić, Lino Červar i Nikola Bralić istaknuta su trenerska sportska imena koja su svojim znanjem, predanošću i talentom oplemenili hrvatski sport i donijeli mu izvrsnost, uspjehe i medalje, a kad njima pridodamo jednog Pericu Bukića, onda čitava stvar, priča, dobiva na težini. I kad sad govorimo o tome, svi nekako ističu jedno, svatko doduše na svoj način ali poruka je vrlo jasna:
"Ovdje se ne radi o visini sportske mirovine, cifri, ovdje se radi o izvrsnosti, odnosno, da se kod nas vrhunski treneri dovoljno ne cijene a puno su pridonijeli za mlade i čitavu državu u obliku promocije. I mukotrpno za to radili".
Ali se zato prisvajaju uspjesi tih ljudi, dodali bi. Kako bilo, nitko od navedenih nije zadovoljan situacijom u Hrvatskoj po tom pitanju, "vrhunski treneri ne cijene se dovoljno", kazat će. Također, valorizacija sportskih uspjeha u Hrvatskoj nije dobro postavljena. Poručili su i da vrhunski sportaši i treneri u Hrvatskoj ne mogu biti zadovoljni jer su nezadovoljni i oni koji ih ocjenjuju. Brzo se na vrhunske trenere zaboravlja, ali se zato veličaju njihovi sportski uspjesi.
Prvo smo okrenuli broj Ratka Rudića (72), koji je prije točno godinu dana završio karijeru kao jedan od najtrofejnijih trenera u povijesti vaterpola. Višestruki osvajač zlata, kao igrač i trener osvojio je nevjerojatnih 67 medalja (od čega devetnaest klupskih naslova i 45 reprezentativnih medalja), uključujući osamnaest zlatnih i ispisao vaterpolsku povijest, a u sportovima s loptom nema izbornika poput njega koji je vodio čak tri reprezentacije, u ovom slučaju Jugoslaviju, Italiju i Hrvatsku i s njima osvajao naslov svjetskog i olimpijskog prvaka. Na najcjenjenijim seniorskim natjecanjima, poput Eura i SP-a, te Olimpijskih igara, osvojio je 21 medalju, uključujući deset zlata.
Nastupio je čovjek na četiri uzastopna olimpijska finala u prošlom stoljeću, 1980. kao igrač, a onda 1984. u Los Angelesu, 1988. u Seoulu i 1992. u Barceloni i kao trener. Sva tri trenerska finala je osvojio, dva s propalom državom Jugoslavijom, jedno s Italijom, a 2012. je kao izbornik Hrvatske došao i do četvrte zlatne olimpijske medalje.
Kao izbornik osvajao je medalje s čak pet reprezentacija a to su Jugoslavija, Italija, SAD, Hrvatska i po posljednje Brazil. Svaku reprezentaciju koju je vodio, od nje je napravio uspješan sportski kolektiv. On valjda spada u red onih koji stvarno mogu napraviti od prosječne momčadi dobru, s osrednjom reprezentacijom polučiti uspjeh. Neopisiv je trag ostavio u hrvatskom vaterpolu, jer je i u periodu od 2007. do 2012. osvojio zlatne medalje na sva četiri najvažnija vaterpolo natjecanja, Europskom prvenstvu, Svjetskom prvenstvu, Svjetskoj ligi i Olimpijskim Igrama, što je također jaki opus njegovom trenerskom liku i djelu. I takav jedan bivši trener ima mirovinu manju od one Gipsove. Da, dobro ste pročitali, Ratko Rudić ima mirovinu manju od 2500 kuna...
Ratko Rudić: 'Nisu moja mirovina i iznos toliko bitni, to je najmanje važno. Tu se radi o principu'
"Neću vam kazati kolika mi je mirovina, ali je manja da. Nisu moja mirovina i iznos toliko bitni, to je najmanje važno. Ja sam u Hrvatskoj radio samo deset godina, prema tome dobivam onoliko koliko po pravilu trebam dobiti. Nije to bitno. Vrhunski treneri poput Ante Kostelića u skijanju, Nikole Bralića u veslanju, Lina Červara u rukometu i drugih, nezgodno mi je sad govoriti za sebe, njih se treba više cijeniti, njihova postignuća, tih i takvih u našem sportu, nema nas puno, desetak. Tu se radi o principu. To je korisno za čitav sport, to što ti ljudi rade, a ne za mene ili nas osobno", započeo je svoju priču Ratko Rudić i nastavio:
"Znate što, želim prvo putem vas razjasniti točno o čemu se tu radi, vidim po novinama, općenito u medijima, izašlo je dosta toga a nije baš precizno. Prvo, što se tiče mirovina, uopće o tome neću razgovarati jer to je nešto što je sasvim odvojeno od sporta. Prema tome, moja je onolika koliko je bilo uplaćivano, takvu sam dobio. Nije to stvar koja me dotiče odnosno to nije pitanje sporta. To, dakle, stavimo po stranu. Drugo, kad se razgovaralo o tome da sportaši dobiju naknadu za izvrsnost, za nešto što se radilo da bi služilo promociji same zemlje, ali i sportu kao motivaciji za sve mlade. Sport i zdravlje su neupitno povezani, sve je to naširoko dokumentirano u europskim zemljama.
Tu se navodi što znači vrhunski sport i koliko vrhunski sport utječe na bavljenje sportom mladih koji su, naravno, motivirani da slijede određene rezultate i određene discipline u sportu i čak se u Europi navodi kolike su to uštede, ne znam točno, po pojedincu na stotine eura. Inače, kad se gleda, to su milijuni eura ušteda u zdravstvu. Prema tome, uloga trenera je na neki način centralna uloga u sportu, jer trener je ta veza između tog rukovodećeg dijela, trenerskog, on organizira stručni stožer, trener je taj koji pravi programe, strategije razvoja pojedinog sporta koji vrši selekciju igrača, koji vodi igrače. To je jedna funkcija koja je glavni pokretač čitavog toga sustava pripreme i organizacije sportskih natjecanja. To zaista nije dovoljno cijenjeno", kazao nam je Ratko Rudić i dodao:
"Meni je žao što treneri nemaju takvu jednu reputaciju koju bi trebali imati, u svijetu imaju ali u Hrvatskoj nemaju, jer jedan takav status trener zaslužuje kod određeno priznanje koje ti netko da, u ovom slučaju država. Zato ne bih htio to miješati s nikakvim mirovinama, nego je to pitanje statusa isto kako se rješava status predstavnika u Saboru, akademika itd. Bojim se da nas ima toliko malo i ubrzo ako i dođe do nekih promjena, neće imati više kome što dati. U Americi se olimpijsko zlato, uspjesi jako cijene. Filozofija je drugačija. Naravno da se s njima ne možemo mi uspoređivati niti itko govori sad tu o nekim iznosima. No, u Italiji se za olimpijsko zlato dobije 150.000 eura. To su iznosi za nas nepojmljivi ali se tu radi o cijenjenju nečega. Nema u sportu većeg od olimpijske medalje.
Znam da situacija u društvu nije bajna, sigurno da ljudi ne žive lagano, ne bih htio da se to vezuje za bilo čiju situaciju, jednostavno govorim o nečemu što je korisno za čitavo društvo, a treneri su ti koji to omogućavaju. Što se tiče ove teme oko visine sportske mirovine Gipsa, opet bi i tu se odmaknuo od mirovine, ne bih ulazio u tu analizu. Ja sam uplaćivao mirovinski fond i toliko sam i dobio, koliko sam uplaćivao. To nije nikakav problem. Nego, u trenutku kad se donijela odluka za izvrsnost rezultata sportaša, pa to je bio status i poticaj za sve ostale mlade da se bave sportom, u tom smislu gledam taj status trenera, kao poticaj drugima. Biti trener je strahovito teško, uistinu moraš biti posvećen tome. Moraš imati znanja, biti talentiran i karakteran. Jedna teška i jedinstvena uloga".
29.07.2017., Budimpesta, Madjarska - Finalna utakmica FINA Svjetskog prvenstva u vaterpolu 2017., Madjarska - Hrvatska. Ivica Tucak, Ratko Rudic. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
U Hrvatskoj smo, govori Rudić, imali sreću imati takve trenere koji su donijeli takve rezultate i da bi to na neki način trebalo imati svoju vrhunsku valorizaciju, a kod nas treneri nisu dovoljno cijenjeni. "Nadam se da će se to popraviti", zaključuje Ratko Rudić.
Lino Červar: 'Ja imam mirovinu iz Sabora, veću od 2500 kuna'
Nakon njega, porazgovarali smo i s bivšim izbornikom hrvatske rukometne reprezentacije Linom Červarom (70). Hrvatski rukomet ovjenčao je slavom i dao potpis izvrsnosti trenerskom poslu i sportu. Podignuo je ljestvicu sportskog uspjeha kod nas na jedan viši nivo i naviknuo javnost, naciju samo na medalje, na najviša postolja. Najuspješniji hrvatski izbornik osvojio je čak osam medalja na velikim natjecanjima, pri čemu olimpijsko zlato, zatim zlato i dva srebra na Svjetskim prvenstvima, te tri srebra na Europskim prvenstvima. Ovome možemo dodati i jedno zlato na Mediteranskim igrama.
Červar je vodio mušku rukometnu reprezentaciju Hrvatske u dva mandata - od 2002. do 2010. godine, te od 2017. do ostavke koju je ponudio na Svjetskom prvenstvu u Egiptu na kojem je hrvatska rukometna reprezentacija ostvarila najlošiji rezultat u posljednjih 19 godina...
"Ja imam mirovinu iz sabora, veću od 2500 kuna, dobio sam zastupničku mirovinu jer sam sjedio u Saboru četiri godine, čitav mandat, ali nemam sportsku iako sam u mirovini, a k tome sam i odbio sljedeći mandat u Saboru, iako sam imao pravo. Da je više trenera u Saboru, život bi nam bio bolji. Treneri u sebi imaju više altruizma a manje su taoci egoizma. Mislim da je prije nekoliko godina, kada je premijer bio gospodin Milanović, stvarno napravljen jedan dobar posao za sportaše. Ondašnja je vlada dodijelila sportsku nadoknadu za izvrsnost. To je bio jako dobar potez. Onda, vjerojatno nije bilo toliko novaca ili se možda nije stiglo sve napraviti, ali smatram da treba jednako tako priznati onim izvrsnim trenerima koji su žrtvovali čitav svoj život, uložili, borili se i napravili vrhunski rezultat.
Time su promovirali i utjecali na čitavo društvo u cjelini i kulturu našeg naroda. Ostaviti njih sa strane, a to se u Hrvatskoj radi, to je jedna sramota. S druge strane, vidim da ta ministarstva svojataju sportske rezultate, govoreći da smo mi sportska nacija. Ma kakva smo mi sportska nacija kada smo apsolutno podcijenili, minimalizirali ulogu trenera kao čovjeka koji nije zaslužan za nikakvi rezultat. Najbolje sam to osjetio ja, prema ponašanju prema meni, ne samo od društva nego sve okolo što sam doživio, u tih 48 godina mog trenerskog posla, a nisam se štedio", priča nam iskreno i otvoreno Lino Červar i nastavlja:
"Ne možemo se mi odvajati od ostalih građana, koji jednako tako imaju male mirovine, naravno da to ovisi i o ulaganju, koliko odvajaš od od tog osobnog dohotka i tako dalje, ali ono što nikako ne bi htio da se to tako shvati, da mi želimo bolji položaj od ostalih građana. Ne, vrhunski treneri govore o svojim rezultatima koje su postigli u sportskom polju. Znači, radi se o nagradi izvrsnosti. Ako nije izvrsno biti svjetski prvak, olimpijski pobjednik, a kada će onda dobiti treneri tu nagradu za izvrsnost ako bi dobili? Kad su već zapravo u mirovini, pa im preostaje još malo života. Oduzet im to a proglašavati se sportskom nacijom, meni je to malo žalosno.
Žalosno je vidjeti jednog Kostelića, kojeg iznimno cijenim poput Bralića, Rudića i ne znam sad koga sve ne, da ima 2500 kuna. Drugi ljudi isto pate ali s obzirom koliko je on uložio sebe u svoju djecu, koliko su oni zadovoljstva ovoj zemlji donijeli, rezultata, našim građanima, ljudima kojima nekad treba više sreće i zadovoljstva, kad žive u jednom teškom stanju kad su ljudi jako razočarani, situacijom koja je u društvu u globalnom svijetu, mislim da je velika stvar dati ljudima sreću, veselje", govori nam Lino i nastavlja u svom tonu:
'Nije tu stvar mirovine, tu se ne radi o beneficiji, želimo da nas se cijeni'
"Treneri su neodvojivi dio sporta i obrazovanja. Treneri stvaraju poštene ljude, imaju pedagošku ulogu isto tako. To podcjenjivanje, to traje već duže vrijeme. Uvijek je nešto drugo bilo važnije od nagrade trenerima za izvrsnost. S rezultatima se ne može manipulirati, za razliku od mnogih drugih poslova, da me netko sad ne shvati krivo. Ima mnoštvo ljudi koji se muče, rade pošteno i u drugim djelatnostima, sferama života u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je prema trenerima napravljena velika nepravda za razliku od drugih, susjednih država koji su riješili na mnogo bolji način. Treneri odgajaju našu djecu, on je zamjenski roditelj. Trener je često uz dijete više nego roditelj koji se bori, muči, ubija da bi prehranio svoju obitelj. Krajnje je vrijeme da se prestane svojatati rad trenera, država svojata to, zajednica, društvo a trenere su odbacili kao iscijeđeni limun. To nije u redu. Vidim što se piše na društvenim mrežama, slušam, opipavam bilo naroda, ima ljudi koji podržavaju da Gips ima 2500 kn mirovinu a Ratko Rudić i manju, ali opet kažem, ne radi se tu o onoj mirovini koju ti moraš dobiti sukladno ulaganjima, svojim odricanjima, mirovinskom fondu itd, tu treneri ne traže beneficiju, ma ne, nego da se više cijene naši sportski dosezi. To su životna djela.
Tu nije u pitanju novac, nego priznanje. Zašto ja ne bi, recimo, dobio sportsku mirovinu i išao u Nazorovu i dao djeci da se školuju s mojim novcem dok sam ja živ? Zašto ne bih uzeo jedno dijete bez roditelja i doprinio mu da ima bolji život? Zašto ne ako sam to zaslužio? Ako nisam, Bože moj, ali jesam. Moram vam kazati, ne znam da se opet rodim da bi isto radio, to je mukotrpan posao. Upravo zbog ovih popratnih stvari i vrednovanja trenerskog posla kod nas, ne zbog samih sportaša. Te popratne stvar me jako smetaju. Ne želimo da nas se ne cijeni, naš rad, ovdje se radi o izvrsnosti nečega. Ja ne trebam dobiti sportsku mirovinu, neka je drugi dobiju. Ne sviđa mi se to podcjenjivanje. Poštovanje je u našem društvu veliki deficit. I onaj koji ima i koji nema, i onaj koji se ne bavi sportom, svakog treba jednako poštivati".
Croatia's coach Lino Cervar celebrates with fans after the IHF Men's World Championship 2019 Group B handball match between Spain and Croatia at the Olympic Hall in Munich on January 17, 2019.,Image: 408284233, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia
Trener uspješne braće Sinković Nikola Bralić (69) ponajbolji je svjetski veslački trener. Prije 6 godina, 2015. dobio je nagradu za najboljeg svjetskog veslačkog trenera. Iza Bralića je niz izvanrednih trenerskih rezultata na Olimpijskim igrama, svjetskim prvenstvima za seniore A, seniore B, Mediteranskim igrama, Svjetskom kupu te najcjenjenijim regatama svijeta, onima u Luzernu i Henleyu. Zanimljivo je i to da je vrhunske rezultate ostvario kao trener više od 20 veslača različitih posada, od lake veslačice u samcu, samca za teške seniore, dvojca na pariće, četverca na pariće, dvojca i četverca bez kormilara, četverca s kormilarom i osmerca. Bralić ne želi sebe isto tako gurati u prvi plan, jer kao trener sportaša najviše kategorije, koji su favoriti za olimpijsko zlato, od HOO-a dobiva 23.000 kuna bruto mjesečno. No, o temi statusa vrhunskih sportskih trenera kod nas i te kako ima što reći.
Nikola Bralić: 'Morali bi izjednačiti sve ljude koji su bili uspješni, staviti ih na istu razinu'
"To vam ovisi od sporta do sporta, u loptačkim sportovima, u klubovima su treneri dobro plaćeni. Veći je problem u individualnim sportovima kao što je veslanje. Ante Kostelić je vrhunski trener i trebalo bi na nivou ministarstva u sportu, da ono kao tijelo odredi kategorizaciju trenera, da trener bude svrstan u sferi svog rezultata. Ako si postigao vrhunski rezultat tri ili više puta, onda si ti vrhunski majstor u svom poslu i trebao bi imati nekakvu titulu, izvrsnost, a ne odeš u mirovinu i nemaš ništa. Novac je druga priča. Iako, ovdje se sad ne radi o tome je li tko uplaćivao u mirovinski fond ili nije. Ja sam, primjerice, uplaćivao, radio sam na takvim mjestima gdje ima, tako da s tog aspekta ne mogu gledati.
Međutim, mnogi su treneri radili po svijetu, vratili se nazad, tamo nisu uplaćivali, došli su ovdje, ovdje nemaju ništa uplaćeno i mirovine su im male. Tu se više radi o priznanju od države, da li su oni valorizirali rad trenera i njihove vrhunske rezultate. Znam da ljudi vrište kad vide kad netko traži da mu se plati naknada za izvrsnost, jer su oni ipak zadužili državu uslijed ove neimaštine. S druge strane, oni su zaslužili to. Ti ljudi nikad nemaju subotu, nedjelju, praznike, stalno su na raspolaganju 24 sata. Normalno, tko je više zarađivao, mogao je i platiti. Mene to neće toliko brinuti ali me smeta što te ne priznaju. Nekakvi pjevač, dramski umjetnik, pisac, on dobije titulu akademika, on je bio dobar u svom poslu i zato prima nekakvu naknadu. Tako bi i vrhunski trener koji je dobar u svom poslu trebao dobivati određenu naknadu. Koliko je država bogata, toliko može dati. Morali bi izjednačiti sve ljude koji su bili uspješni, staviti ih na istu razinu", govori nam Bralić i dodaje:
26.08.2015., Zagreb - Posljednji trening na veslackoj stazi na Jarunu brace Martina i Valenta Sinkovica pred odlazak na Svjetsko prvenstvo. Martin Sinkovic, Valent Sinkovic i njihov trener Nikola Bralic. Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
"Ma tu se kod nas ne može napraviti ništa, oni na stolu to imaju 3-4 godine, ništa po tom pitanju nisu napravili. Plenković govori da će se to riješiti međutim, on ima probleme. Čitam komentare na tekstove o Kosteliću i Rudiću. Ono, ljudi su strašno uzrujani. Ne znaju mnogi kakav je posao trenera i koliko tu ima žrtve. Ja konkretno, 40 godina nisam bio na GO. Radim dvokratno, subotu, nedjelju, praznike... Za uskrs, svi su sa svojima, jedu svoje doručke, jaja, šunke a ja sam na treningu. Oni koji osuđuju to ne vide, oni samo vide ono što bi ti trebao dobiti. Kad ja odem u mirovinu, dobivat ću pristojnu, nešto više od 2500 kn. No, imam 43 godine profi radnog staža, uvijek odvajam za socijalno, mirovsko to se na 46 godina nakupilo. Uz to, ja sam u jednom jedinom klubu već sto godina".
Točku na i ovoj temi stavio je Perica Bukić (55), izvršni direktor HVS-a. On je tijekom svoje karijere osvojio 40 odličja. Dvostruki je olimpijski pobjednik iz Los Angelesa i Seoula, dvostruki prvak svijeta, te četverostruki klupski prvak Europe.
Perica Bukić: 'Na žalost, mislim da status trenera nije ni približno kvalitetno riješen'
"Na žalost, mislim da status trenera nije ni približno kvalitetno riješen i navedeni primjeri su samo vrh sante leda. Generalno, stručni rad u bilo kojem sportu je presudan za bilo koji veći sportski rezultat i upravo iz tog razloga je, koliko sam ja informiran, u prijedlogu novog Zakona o sportu i predviđeno sustavno rješavanje statusa trenera na svim razinama. Ne postoji izniman sportski rezultat bez presudnog utjecaja trenera", istaknuo je kratko ali jasno Perica Bukić.
26.03.2018., Zagreb - Hotel WestIn. Sportska konferencija na temu: Retrospektiva odradjenog unutar hrvatskog vaterpolskog saveza (prvenstva, medalje, uspjesi, znacaj vaterpola za Hrvatsku i drustvo) Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
I baš kad se zahuhtala ova priča oko priznanja vrhunskim našim trenerima, u našem medijskom prostoru pojavila se informacija da vlada ide u promjenu zakona, kojom će se povećati mirovine trenerima.
Potvrdila je to ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac, a trenere koji su osvajali medalje na velikim natjecanjima uvrstilo bi se izmjenama Zakona o sportu u istu kategoriju kao i vrhunske sportaše, čime bi im se mirovine isplaćivale prema tom Zakonu, a za ljude poput Kostelića i ostalih trenera iz teksta to bi značio i viši iznos mirovina.
