Sandra Perković je osvojila šesto uzastopno europsko zlato, šesti doček u Zagrebu, a srećom ni jednog ni drugog ne može se zasititi pa već spremno najavljuje pohod na nove medalje.
Po povratku u Zagreb otkrila je što ju je motiviralo u ključnim trenucima finala, ali i kako se nakon Pariza planira posvetiti obitelji. Poznati osmijeh, poznata medalja i poznat doček. Kako kaže, prošli put nije joj se svidio utješni dočeka nakon Tokyja pa se zato sada iskupila.
"Prošle godine ste me isto dočekali, ali sada sam vam bolje došla. Baciti jednu određenu daljinu koja me onako emotivno ispunila i onako stajati nakon 12 godina s tom daljinom u ruci i opet biti u borbi. Zato jesam znala da mi nitko ne može uzeti to zlato jer to mi zlato zaista pripada", rekla je Sandra Perković.
Ali nije sve bilo glatko. Pobjednički hitac stigao je u pretposljednjoj petoj seriji prije koje se odvijala prava mentalna drama.
"Onda sam se sjetila pokojnog trenera Ivančića, sjetila sam se i Barcelone i onda su mi malo zasuzile oči. Tada sam se uspjela povratiti. Vratila sam taj svoj neki inat i taj svoj neki bijes i nakon toga je uslijedio peti hitac koji je bio dovoljan za zlato", prisjetila se.
Sada slijedi kratak odmor, a onda je plan u Zurichu završiti sezonu sa stilom. S dijamantom u rukama. A ako u tome uspije, to bi mogla napraviti na spektakularan način, onim magičnim hicem daljim od 70 metara. Kakav bi to bio uvod u sezonu uoči olimpijske godine. Medalja u Parizu bila bi idealan scenarij za kraj jedne ere.
"Neka mi je želja da do Pariza 2024. budem tu, onda da napravim malu pauzu, povučem se, malo posvetim sebi pa onda obitelji, a onda ja se nadam povratak na stare staze", poručila je Perković. Kakva bi to tek priča bila. Već i sada, Sandra Perković veteranka je ovog sporta, srećom samo po medaljama, a po godinama kako kaže - osjeća se kao djevojčica.
