Ludbrežanka se požurila i sa samo 21 godinom OI u Rio de Janeiru napravila svojima. Bacila je u finalu koplje do rekordnih 66.18 i osvojila - olimpijsko zlato! Do (prvog) olimpijskog zlata 21-godišnja Sara došla je godinu dana prije čak i od veličanstvene Sandre Perković. Sandra je, naime, na OI u Londonu imala 22 godine.
Istina, kad je 2013. na Europskom juniorskom prvenstvu u Rietiju osvojila broncu, pa godinu dana kasnije odličje istog sjaja i na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Eugeneu, baš nitko ju na atletskom Olimpu nije očekivao već u Riju 2016. Naročito kad se ubrzo nakon toga ozlijedila i 15 mjeseci izbivala s atletskih borilišta.
Slovenski trener je jedini vjerovao u medalju
Čak i kad se nakon operacije ramena vratila i već na prvom natjecanju bacila novi hrvatski rekord (60,24 metara), ispunila normu za Europsko prvenstvo u Amsterdamu, a ubrzo još jednom oborila rekord (62.75) i kvalificirala se na OI u Riju, činilo se da bi "njezine" mogle biti Igre u Tokiju 2020. Mislila je tako i Sandra Perković kad joj je nakon kvalifikacija u Riju rekla neka samo uživa u finalu. Jer za medalju će se, dakako, boriti u Tokiju.
Sara Kolak je Ludbrežanka, u svojem gradu već ima spomen-ploču s oznakom duljine njezinog brončanog hica iz Amsterdama, no Sara Kolak u Ludbregu nikad ne bi postala olimpijskom pobjednicom. Iz Ludbrega je, zato, otišla već sa 16 godina. Studira u Rijeci, članica je riječkog Kvarnera, ali živi i trenira u Celju. Trenira s već spomenutim Hajnšekom i odličnom slovenskom kopljašicom Martinom Rataj.
Bez toga joj neosporna činjenica da "ima talent i glavu" vjerojatno ne bi previše značila. Kao ni to da joj je uzor dvostruki olimpijski pobjednik u bacanju koplja, Norvežanin Andreas Thorkildsen.
Braza i Horvata danas dijele svjetlosne godine
Da je tome uistinu tako pokazuje slučaj našeg najboljeg skakača s motkom Ivana Horvata. Svjetski juniorski doprvak iz 2012. iste je godine debitirao na Olimpijskim igrama u Londonu i sa 5.35 zauzeo 20. mjesto u kvalifikacijama. "Plan" je bio ući u finale za četiri godine u Riju, a onda u Tokiju... To bi trebale biti "njegove" Igre.
U Riju je, međutim, 23-godišnji Horvat s 5.30 bio tek 27. u kvalifikacijama. Olimpijsko zlato je s fantastičnih 6.03 osvojio njegov vršnjak Thiago Braz, Brazilac koji je na spomenutom Svjetskom juniorskom prvenstvu u Barceloni 2012. osvojio zlatnu medalju, preskočivši istu visinu (5.55) kao i drugoplasirani Horvat!
Što je Sari Ludbereg, to je Ivanu Osijek
Razlog zbog kojeg prije četiri godine izjednačene Horvata i Braza danas u rezultatskom smislu dijele svjetlosne godine vrlo je jednostavan. Braz trenira u Italiji s Vitalijem Petrovim, bivšim trenerom najboljeg motkaša svih vremena Sergeja Bubke, a Horvat ne želi otići iz Osijeka. Iako je i on bio u kampu kod Petrova i vrata su mu tamo i dalje otvorena (što bi, dakako, trebalo nešto i platiti).
Ono što je Sari Kolak Ludbreg to je Ivanu Horvatu Osijek: voljeni rodni grad u kojem nikad neće postati olimpijski pobjednik. Kao što, primjerice, ni Duje Draganja nikad ne bi u Ateni osvojio plivačko olimpijsko srebro da iz Splita nije otišao studirati na američki Berkeley. U vrhunskom je sportu to, naprosto, tako.
Sari Kolak se nije dalo čekati Tokijo ili neke sljedeće Olimpijske igre. Ono što joj se zahvaljujući talentu i radu ponudilo u Riju, uzela je u Riju. Kada bi barem i Horvat (i ljudi oko njega) konačno shvatio da se velike medalje ne kuju tamo "gdje ti je lijepo" već tamo gdje se mogu iskovati...