Prva sasvim pogrešna teza, koju su izgovorili i neki novinarski „velikani“ koji misle da se jako dobro razumiju u veslanje i sport općenito, je ta da je Damir Martin u subotnjem finalu izgubio zlato. Da biste nešto izgubili morate to nešto prethodno imati, a Martin olimpijsko zlato nikad nije imao.
Na rubu nesvijesti
Ne, Damir je u jednoj od dvije najcjenjenije discipline veslačkog programa osvojio olimpijsko srebro. I to ga je upravo „krvavo“ izborio, u što su se mogli uvjeriti svi koji su vidjeli utrku, ali i onih nekoliko minuta nakon nje u kojima je naš veslač (baš kao i dvostruki olimpijski pobjednik Mahe Drysdale!) bio na rubu nesvijesti. Podcjenjivati taj njegov veličanstveni doseg tvrdeći da je on, zapravo, nešto izgubio skandalozno je nerazumijevanje sporta i omalovažavanje olimpijskih odličja.
No, istu priču o izgubljenom ili ispuštenom zlatu (srebru, bronci) slušamo uvijek kad naši sportaši ne osvoje upravo ono odličje koje neuka i nezasitna sportska javnost od njih očekuje. Tako je, primjerice, BlankaVlašić na OI u Pekingu „ispustila zlato“, a naši nogometaši na nedavnom Europskom prvenstvu u Francuskoj „propustili osvojiti naslov prvaka“. I tako unedogled.
Skandalozne tvrdnje
Još skandaloznija je tvrdnja da je Martinu u Riju ukradeno olimpijsko zlato. Ta teorija zavjere, u koju se upleo i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša (koji je čak ustvrdio da je foto-finiš izmišljotina i da ni u jednom sportu ne odlučuju tisućinke?!?), temelji se na snimci foto-finiša koji je u stotinku sekunde identičan rezultat Martina i Drysdalea „rastrančirao“ na tisućinke i pokazao da je za pet tisućinki sekunde (ili sedam, sasvim nebitno) brži bio Novozelanđanin. Spominje se čak i to da je snimka, na kojoj se jasno vidi da Drysdaleov čamac prvi prolazi ciljnom linijom, možda fotošopingirana!? I to zato što je broj na Drysdaleovom čamcu „nekako izdužen“.
Treba reći da slika foto-finiša nije realna fotografija, već je to uglavnom zapis u jedinici vremena. Vidimo, dakle, sliku vremena i razlike u ostvarenim vremenima, a ne stvarnu sliku objekata (ljudi) na njoj i zato su, primjerice, svi ti atletičari na slikama foto-finiša (vidjeli ste zasigurno to nekada) onako izobličeni i izduženi. Ne sjećam se da se ikad netko od njih žalio da su ga unakazili u photoshopu...
Mitska dvojba i foto-finiš
Možda treba podsjetiti i da se tehnologija foto-finiša koristi još od 40-ih godina prošlog stoljeća i da je u međuvremenu razriješila na tisuće izjednačenih utrka u onim sportovima u kojima je to tako propisano. Spomenut ćemo samo dva vjerojatno najpoznatija slučaja, dva mitska dvoboja GailDevers i MerleneOttey na 100 metara.
Na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. obje su trčale 10.94, ali je foto-finiš pokazao da je Devers bila pet tisućinki brža i olimpijsko zlato je otišlo u SAD. Tri godine ranije na Svjetskom atletskom prvenstvu u Stuttgartu obje su u finalu imale rezultat 10.81, no „prokleti“ foto-finiš je zabilježio da je Amerikanka trčala 10.811, a Jamajčanka 10.812. Odlučila je, dakle, jedna tisućinka sekunde, najmanja moguća razlika mjerljiva u sportu!
I onda su sportski kibici tvrdili da treba dodijeliti dvije zlatne medalje, no pravila su, kao i u Martinovom slučaju, rekla drukčije. I ne treba ovo brkati s plivanjem u kojem su u Le Clos, Phelps i Cseh podijelili srebro na 100 metara leptir u Riju. U plivanju nema foto-finiša i tamo je stotinka sekunde relevanta za plasman.
Takva su, ponavljam, pravila. Naravno da to nikad neće biti jasno onima koji se nikakvih pravila ni sami ne drže...
